Izgubio sam vokativ. Rusi imaju jedan padez manje nego mi, i to bas vokativ. Mozda to zenskom polu zvuci cudno, pa i muskarcima cije ime zavrsava samoglasnikom, ali mi suglasni smrtnici osetimo razliku odmah. Jedno slovo menja sve...
Mislim da me je ovaj boravak na daljem istoku malo sredio, i iako me je skratio za slovo, ucinio je da se osetim manje trazenim, a vise postojanim, dao mi cvrstinu koja mi je trebala, i pokazao kako se samostalno i bez vokativa stoji na svojim nogama. Mozda ovaj vikend dobijam jednu godinu vise na mom kalendraskom otkucaju od 1982. godine, ali jedno slovo manje dovodi sve to u savrsen balans samonalazenja.
Po prvi put u zivotu imam veru da to sto radim sa svojim zivotom, postupci koje cinim i odluke koje vucem imaju pravu vrednost. Nema vise vokativa, nema vise zvanja, sada sam tu ja, sa mojih sedam slova i postojanjem. Cini mi se da je dva meseca u Rusiji vise ucinilo za mene nego dve godine zivota u Maleziji. Ok, nikada u zivotu u avgustu nisam nosio dva duga rukava, ali isto tako nikada pre Malezije se nisam suncao u decembru. Iako je plaza u decembru zanimljivija od dugih rukava u avgustu, hladnije vreme leti mi je blize srcu nego vrucina zimi. Breza je ipak breza, dok palma ostaje ono sto je uvek i bila, palma. A ja ipak vise volim brezu, moju brezu iz Filmskog Grada oko koje je Pongo nestasno trckarao, dok su ispod palmi lezali ko zna koji ljudi sa ko zna kojim snovima i zeljama. Lezao sam i ja, i mozda sanjario o tropskim ostrvima u buducnosti, ali koracati sam po pesku je nista u poredjenju sa lezanjem u dvoje ispod breze.
Mozda moj trideseti rodjendan necu provesti medju ljudima koji su mi sve na svetu, ali zato moj drugi, meni vazniji datum necu docekati sam. Svi koji me poznaju culi su za moja dva broja, 12 i 9, a taj datum se blizi. Nikada pre nisam bio toliko uzbudjen oko dvanaestog septembra kao ove godine. Neka to bude moj pravi trideseti rodjendan koji cu provesti sa meni najvaznijim osobama iznad krosnji mojih breza.
Kada razmislim sta sam sve proziveo od mog dvadesetog rodjendana do sada, gde sam sve bio i koga upoznao, sa kim sam nazdravljao i sa kim tugovao, pored koga sam sazrevao i sa kim plesao, mogu reci da decenija iza mene nije bila nimalo dosadna ni predvidiva. I napravila me je onakvim kakav jesam danas. Da sam napravio ijedan drugaciji korak, ma koliko pogresan ili ispravan delovao, ne bih bio sada tu, ovakav i srecan.
Neka budem prvi koji mi zeli sledecu deceniju srecnu i sa manje bola i gubitaka, a vise srece i dobitaka. Da smeh zameni suze, zagrljaji hladna ramena, neka Rea zameni Ponga, i konacno da me jedne oci prate umesto vise njih. Sta covek moze vise da pozeli?
Dalibore, srecan ti rodjendan - postajes Dalibor!