12-16. avgust
*
Samo mi se u Turskoj dešavalo da u svega par kilometara stane pregršt dobačenih pozdrava i reči dobrodošlice od prolaznika i vozača, srdačno navođenje do mesta koje tražim, te brojni neverovatni susreti zbog kojih mi se činilo da sam došla na najgostoljubivije mesto na planeti. No isto se ponavlja evo sad, u Kazahstanu, i to kako sam ušla u Uralsk.
Izašavši iz net-kafea koji sam posetila odmah nakon obilaska mosta, kod mog bicikla ugledah neku ženu koja me je očito čekala.
-- Zdravo? -- pozdravih je, pitajući se šta želi.
-- A vi niste bili u gostionici? -- upita me.
A, to li je: jedna od onih što presreću turiste po gradu i nude im B&B ili u ovom slučaju smeštaj u gostionici.
-- Ne, ja nemam novca. -- Pa udarim šakom po srednjoj torbi na mom bagažu, u kojoj nosim šator: -- Ovo je moja gostionica.
Na to, sasvim neočekivano, žena izvadi nekoliko voćki iz svoje kese.
-- Uzmite.
Zahvalih joj od srca, no ne stigoh ni da otvorim bisagu gde ću ih spakovati, a na mojoj “gostionici” nađođe se litarski sok u tetrapaku, paradajzi, povrće.
-- Uzmite, uzmite! -- ponavlja žena, ne prestajući da kopa po svojim kesama.
-- Oh, hvala! -- Pokušavam da objasnim da ne treba, da nemam mesta da sve to spakujem, no, ona me i ne sluša.
-- Torta, gde je torta? -- priča sama sa sobom tražeći i dalje.
I onda, pobednički, izvadi i ugura mi u ruke ogromno parče torte u plastičnoj posudi. A čitavo njeno telo i izraz lica govore da bi me najradije uhvatila za ruku i odvela u tu gostionicu, u kojoj ona radi, smestila me, nahranila i napojila. Ali kako to ne može, daj da barem nešto učini za mene -- ispraznivši u moje bisage sadržaj svojih kesa.
Pitam je za ime -- zove se Gala -- i zamolim je da je fotografišem. Potom postojimo još malo dok odgovorim na njena pitanja odakle sam, kuda idem, zašto putujem sama, a onda je zagrlim, toplo i čvrsto za rastanak.
*
U gradovima je uvek problem naći mesto za kamp, pa se zato upućujem na periferiju. Predgrađe, kako ovde zovu naselje u koje sam prvo ušla stigavši u Uralsk, i fizički je odvojena celina od gradskog jezgra. Između njih se isprečilo nekoliko rečnih rukavaca koji su pretvoreni u močvare, a oko ovih su guste šume. No pokušaji da tu nađem neko mesto završavaju se neuspehom, pa nastavljam da pedalam nazad, ka predgrađu. Zavlačim se u neasfaltirane uličice, nadajući se da ću na kraju neke otkriti kakav šumarak ili osamljenu nedovršenu kuću koja bi mi pružila zavetrinu.
I u jednoj zaista nalazim zgodno mesto, čak mnogo bolje nego što sam se nadala. Jeste da je na svega par stotina metara od kuća i skoro tik uz jednu zgradu u izgradnji, ali je zaklonjeno nekim montažnim objektom koji je zatvoren, a na početku ulice nalazi se i javna česma.
Improvizovani tuš, večera, pisanje -- već ustaljen redosled mojih večernjih aktivnosti. Ali u neko doba, začujem glasove iz kuće u izgradnji koji se približavaju a onda ostaju kod zida s druge strane montažnog objekta. Tri ženska glasa. Jedan nešto objašnjava, drugi zapitkuje a treći pripada mladoj devojci koja se samo povremeno ubaci u razgovor.
Da im se javim? Velika je verovatnoća da me neće ni primetiti, no, rekla bih da je reč o vlasnici kuće, pa je svakako bolje da se ja na vreme prikažem i upitam za dozvolu da ostanem ovde.
Tako izronih s druge strane, sa najširim mogućim osmehom na licu. I na mešavini ruskog i srpskog objasnih ko sam, šta tu radim i za šta ih molim.
Ne mogu ni da zamislim koliko su morale biti iznenađene. Noćivala sam na imanjima mnogih ljudi, ali uvek je bila reč o njivama i voćnjacima. Nikad se nisam ovoliko približila nečijoj kući (makar se tek gradila), a bez prethodnog odobrenja.
No izgleda da je vlasnici, bez obzira na neočekivanost moje pojave, bilo dovoljno svega nekoliko trenutaka -- pažljiv pogled na moj šator, bicikl, bisage i naravno mene -- da shvati ko sam. I da njeno iznenađenje ustupi mesto bezgraničnom gostoprimstvu.
Da li hoću da pređem unutra, u kuću? Tamo se još radi, ali imaću svoju sobu.
Da li mi treba neka hrana, bilo šta iz prodavnice? One će očas da kupe i donesu sve što želim.
Ili bih možda da se istuširam? U kući još ne radi topla voda, ali napolju postoji improvizovana kupaonica, sa toplom vodom, za radnike.
Je l' hoću?
Sve odbijam.
Zašto? Vlasnica deluje zaista tužno zbog mojih negativnih odgovora.
Pokušavam da joj objasnim da sam već raspakovala sve stvari i da bi sad bio priličan napor sve to spakovati. A upravo sam večerala i istuširala se. Hrane imam za dva dana i zaista mi ništa ne treba.
Vlasnica je iskreno razočarana.
A da makar uđem u taj ograđeni improvizovani objekat? Daće mi ključ i tu ću biti sigurna.
Nema potrebe, hvala. Ne bojim se.
Na to, žena napravi tako nesrećan izraz lica da se bezmalo postideh.
U redu, već sam se okupala, ali mi neće smetati još jedno tuširanje.
Sva srećna, vlasnica zove radnike da pripreme sve za mene. I onda još jednom ponavlja isti krug pitanja, nadajući se da ću ovog puta nešto prihvatiti.
-- Da li ima bilo šta što mogu da učinim za vas? -- pita na kraju, vidno razočarana.
Mislim da je nisam uverila da je i ovo bilo više nego dovoljno.
*
Ne znam da li Kazasi putuju mnogo po svojoj zemlji ili je reč o tome da imaju malo vozova, ali sutradan se ispostavilo da su sve karte za Alma Atu rasprodate za dve nedelje unapred. Jedino što su mogli da mi ponude bila je kombinacija sa presedanjem u Aktobeu i čekanjem od nekoliko sati, ali i to tek za tri dana.
Šta da radim dotle u Uralsku?
Koga briga. Hoćeš-nećeš? pita službenica.
Nemam izbora. Za utehu je to što je prilično jeftino: oko trideset pet evra za udaljenost od tri hiljade kilometara i trodnevno klackanje, ne računajući ono pola dana čekanja.
A i sada će Alija, kako se zove vlasnica imanja na kome sam kampovala, zaista moći da učini nešto za mene: da me pusti u taj montažni objekat i da mi ključ, kako bih mogla da ostavim raspakovan šator i stvari dok budem obilazila grad i kružila okolo naredna tri dana.
Naravno, odgovara njen suprug koga srećem te večeri. I spremno mi daje ključeve.
*
A ja krećem u obilazak Uralska koji je najpoznatiji po tome što je u njemu živeo Pugačov -- dezerter iz ruske carske vojske u vreme Rusko-turskog rata, velika skitnica i još veći vernik, pobornik staroveraca, organizator uralskih kozaka koji se izdavao za cara Petra III, vođa najveće seljačke bune koja je ozbiljno uzdrmala kmetovski sistem u vreme Katarine Velike.
Posećujem drvenu kuću u kojoj je živeo, a koja je danas pretvorena u njegov muzej. Autentično pokućstvo, mnoštvo ukaza koje su pisali sveštenici u njegovo ime budući da je on sam bio nepismen, te gomila vojnih eksponata iz osamnaestog veka: topovi, kubure, hladno oružje, bičevi, sedla, amovi, a tu je i metalni kavez u kojem je Pugačov, nakon propasti svog ustanka, bio poslat u Moskvu, gde je javno raščerečen.
Kakva priča! Puškin ju je iskoristio za siže svog romana Kapetanova kći a napisao je i Istoriju Pugačovljeve bune. Kuću u kojoj je veliki pisac stanovao dok je prikupljao građu za ova dela grad Uralsk pretvorio je takođe u muzej.
No meni je ipak najzanimljiviji Istorijski muzej kazaškog naroda. Ko su ovi ljudi koji mi se toliko dopadaju? Odakle su došli?
Znam tek nešto malo o njima: da su turski narod koji je vekovima živeo nomadskim načinom života, dok nije postao sastavni deo Ruske imperije. Neznatno više znam o Kazahstanu u novijim vremenima, kada je postao republika u okviru SSSR-a. Sećam se iz istorije da je Staljin tamo proterivao sve nepodobne građane, a Marat iz Kabardina Balgraija pričao je da su kozaci sa Kavkaza masovno preseljeni u Kazahstan tokom Drugog rata, u strahu da bi mogli sarađivati sa nacistima a protiv komunista. Moja prva asocijacija u vezi sa Kazahstanom u Socijalističkoj Rusiji odnosi se na ispitivanja atomske bombe u ovdašnjim stepama. A negde sam čitala i o jednoj od najvećih ekoloških katastrofa u vezi sa Aralskim morem...
Zapravo, kad ovako pobrojim, ispostavlja se da o Kazahstanu znam mnogo više nego što sam mislila. No nedostaje mi znanje o verovatno najzanimljivijem periodu svetske istorije -- srednjem veku, kada je Kazaški kanat, sa gradovima Taraz i Turkestan, bio važna stanica na Putu svile. Zbog toga je bio poprište mnogih sukoba sa Mongolima sa severa i Persijancima sa juga, no šta se tu sve dešavalo, ko je s kim, kada i zašto ratovao, ne uspevam da razumem dobrim delom i zbog toga što su objašnjenja uz eksponate pisana na kazaškom i ruskom. No zaričem se da ću prvom prilikom, čim budem bila u mogućnosti, potražiti više o tome na interenetu.
A dotle, svu svoju pažnju usredsređujem na to kako da počinim bezazlenu prevaru i da fotografišem najzanimljiviji eksponat u muzeju -- kazašku jurtu. Nisam platila i za fotografisanje a revnosna čuvarica muzeja prati me u stopu. No ogromni nomadski šator-kuća toliko je impresivan, da mi dođe da odem i doplatim ta tri evra samo zbog par fotografija.
Ali osmehne mi se sreća u vidu dvojice veoma važnih posetilaca koji banu na susedna vrata ovog dela muzeja te čuvarica požuri da im se nađe na usluzi, zaboravljajući na mene.
A ja, brže-bolje: “klik”, “klik”, “klik”.
Sada mogu na miru da se divim bogato ukrašenoj i opremljenoj jurti. I da sanjarim o tome kako izgleda biti pravi nomad.
*
Malo u tom sanjarenju,malo u vožnji okolo-naokolo, malo u internet kafeima, i nekako prođu tri dana u Uralsku, sasvim dopadljivom gradiću kroz koji protiče Chagan, verovatno jedina reka na svetu koja menja smer, a zavisno od toga koliki je vodostaj Urala -- ako je verovati Alijinom mužu kolji mi je to ispričao.
Poslednja noć uoči polaska mog voza. Na karti piše da kreće u 04.38 časova, tako da navijam budilnik u dva. Mislim da je ovo treći put od početka ove ture da navijam sat.
Ali nešto me muči i dugo ne mogu da zaspim. Imam neki loš predosećaj. Dok se vrtim na mojoj podlošci, preslišavam se šta sam uradila i šta mi je još ostalo do polaska. Sve izgleda u redu. Šta je onda posredi?
Ni kada skoro sat vremena pre polaska ugledam voz na peronu, nije mi ni na kraj pameti da zapravo ja kasnim. Začuđena otkuda neki drugi voz u te sitne sate na prilično neprometnoj uralskoj stanici, bez žurbe priđem jednom vagonu kroz čiji prozor sam nazrela nekog čoveka. I iz puke radoznalosti upitam ga kuda taj voz ide. Ali bilo što me nije razumeo ili je što je bio pijan, tek, čovek odgovori da on nema pojma.
A mene opet obuze nervoza. Potražih nekog konduktera po vagonima i našavši jednog, pokazah mu svoju kartu.
Klima glavom. Da, to je moj voz.
Tako rano?! Stvarno mi nije jasno kako je moguće da stigne skoro sat vremena ranije i da stoji u stanici dok su svi putnici unutra.
No kondukter me požuruje da uđem. Nije moj vagon, kaže, ali nema veze.
I ja skidam prednje bisage koje mu dodajem, te se okrećem da otkačim sa bicikla i zadnje.
Utom, voz zapišti. Znak za polazak.
Šta?! Kako?! Nemoguće!
Kondukter skoro baci na mene one dve bisage koje je već bio prihvatio, te slegne ramenima kao da žali zbog moje loše sreće.
Hej! Stani! pa tek je 03.38 h! Ti krećeš za sat vremena!
Ne, ovo se ne dešava zaista. Ja sanjam. Ovo je moguće samo u filmovima i lošim romanima.
Ali nažalost, sve je zbilja. Voz kreće a ja stojim na peronu, sa one dve bisage u rukama, i bespomoćno gledam kako odlazi. Bez mene.
Kako?! Objasnite mi kako!
Besna, idem pravo u stanični peron. A tamo me dočekaju policajac, spreman da pomogne ako s lica skinem taj ljutiti izraz, i službenica koja prodaje karte.
U redu, shvatili su šta mi se desilo. Ali šta meni tu nije jasno?
Kako šta, ljudi? pa nije li na karti odštampano 04.38? A voz je otišao u 03.38?
Smeju se, kao da pred sobom imaju priglupog učenika. I staloženo mi objašnjavaju:
Kazahstan se prostire u dve vremenske zone. Zapadni deo, kome pripada Uralsk, broji plus četiri sata od Griniča, dok se prestonica Astana i Alma Ata u koju sam se uputila nalaze pet sati ispred srednjeevropskog vremena. Što sam sve već znala. Ali niko mi nije rekao, a ja nisam obratila pažnju na napomenu na dnu karte, da se svi termini zapravo odnose na astansko vreme. Na sat unapred.
Kakva praksa! Živeti u jednoj vremenskoj zoni a sve računati prema drugoj! Jer, tek nakon ovog obrazloženja, primetila sam da i na ulaznim vratima, u napomeni o pauzi za ručak koja pada između 13 i 14 časova, stoji “po astanskom vremenu”.
Čija li je to ingeniozna zamisao?
No ko je pa meni kriv što ne čitam pažljivo, kao da ne znam da se najvažnije napomene uvek štampaju na dnu dokumenata i to sitnim slovima.
I dok kao pokisla čekam da mi službenica obračuna pedeset procenata povraćaja od cene karte i nađe neko slobodno mesto u drugom vozu, sa presedanjem dakako, zamišljam kako bi izgledalo da u Americi primenjuju istu praksu: kupiš kartu u Njujorku na kojoj piše da avion za Los Anđeles poleće u 08 h, a zapravo je to 05 h pošto se sve upravlja prema vašingtonskom vremenu.
I ne mogu a da se ne zapitam -- i pomalo ne zabrinem -- kakva li me sve iznenađenja i kakve nelogičnosti očekuju u Aziji u koju tek što sam privirila a već mi je natrljala nos -- nadam se samo radi upozorenja, da sutra ne bih previdela nešto mnogo važnije od voznog termina.
Fotografije su ovde.