Putovanja| Život

Biciklom oko sveta -- Dobro došli u Aziju (Kazahstan)

Snezana Radojicic RSS / 22.08.2012. u 04:46

12-16. avgust

*

DSCF1417.JPG

Samo mi se u Turskoj dešavalo da u svega par kilometara stane pregršt dobačenih pozdrava i reči dobrodošlice od prolaznika i vozača, srdačno navođenje do mesta koje tražim, te brojni neverovatni susreti zbog kojih mi se činilo da sam došla na najgostoljubivije mesto na planeti. No isto se ponavlja evo sad, u Kazahstanu, i to kako sam ušla u Uralsk.

Izašavši iz net-kafea koji sam posetila odmah nakon obilaska mosta, kod mog bicikla ugledah neku ženu koja me je očito čekala.

-- Zdravo? -- pozdravih je, pitajući se šta želi.

-- A vi niste bili u gostionici? -- upita me.

A, to li je: jedna od onih što presreću turiste po gradu i nude im B&B ili u ovom slučaju smeštaj u gostionici.

-- Ne, ja nemam novca. -- Pa udarim šakom po srednjoj torbi na mom bagažu, u kojoj nosim šator: -- Ovo je moja gostionica.

Na to, sasvim neočekivano, žena izvadi nekoliko voćki iz svoje kese.

-- Uzmite.

Zahvalih joj od srca, no ne stigoh ni da otvorim bisagu gde ću ih spakovati, a na mojoj “gostionici” nađođe se litarski sok u tetrapaku, paradajzi, povrće.

-- Uzmite, uzmite! -- ponavlja žena, ne prestajući da kopa po svojim kesama.

-- Oh, hvala! -- Pokušavam da objasnim da ne treba, da nemam mesta da sve to spakujem, no, ona me i ne sluša.

-- Torta, gde je torta? -- priča sama sa sobom tražeći i dalje.

I onda, pobednički, izvadi i ugura mi u ruke ogromno parče torte u plastičnoj posudi. A čitavo njeno telo i izraz lica govore da bi me najradije uhvatila za ruku i odvela u tu gostionicu, u kojoj ona radi, smestila me, nahranila i napojila. Ali kako to ne može, daj da barem nešto učini za mene -- ispraznivši u moje bisage sadržaj svojih kesa.

Pitam je za ime -- zove se Gala -- i zamolim je da je fotografišem. Potom postojimo još malo dok odgovorim na njena pitanja odakle sam, kuda idem, zašto putujem sama, a onda je zagrlim, toplo i čvrsto za rastanak.

*

DSCF1421.JPG

U gradovima je uvek problem naći mesto za kamp, pa se zato upućujem na periferiju. Predgrađe, kako ovde zovu naselje u koje sam prvo ušla stigavši u Uralsk, i fizički je odvojena celina od gradskog jezgra. Između njih se isprečilo nekoliko rečnih rukavaca koji su pretvoreni u močvare, a oko ovih su guste šume. No pokušaji da tu nađem neko mesto završavaju se neuspehom, pa nastavljam da pedalam nazad, ka predgrađu. Zavlačim se u neasfaltirane uličice, nadajući se da ću na kraju neke otkriti kakav šumarak ili osamljenu nedovršenu kuću koja bi mi pružila zavetrinu.

I u jednoj zaista nalazim zgodno mesto, čak mnogo bolje nego što sam se nadala. Jeste da je na svega par stotina metara od kuća i skoro tik uz jednu zgradu u izgradnji, ali je zaklonjeno nekim montažnim objektom koji je zatvoren, a na početku ulice nalazi se i javna česma.

DSCF1424.JPG

Improvizovani tuš, večera, pisanje -- već ustaljen redosled mojih večernjih aktivnosti. Ali u neko doba, začujem glasove iz kuće u izgradnji koji se približavaju a onda ostaju kod zida s druge strane montažnog objekta. Tri ženska glasa. Jedan nešto objašnjava, drugi zapitkuje a treći pripada mladoj devojci koja se samo povremeno ubaci u razgovor.

Da im se javim? Velika je verovatnoća da me neće ni primetiti, no, rekla bih da je reč o vlasnici kuće, pa je svakako bolje da se ja na vreme prikažem i upitam za dozvolu da ostanem ovde.

Tako izronih s druge strane, sa najširim mogućim osmehom na licu. I na mešavini ruskog i srpskog objasnih ko sam, šta tu radim i za šta ih molim.

Ne mogu ni da zamislim koliko su morale biti iznenađene. Noćivala sam na imanjima mnogih ljudi, ali uvek je bila reč o njivama i voćnjacima. Nikad se nisam ovoliko približila nečijoj kući (makar se tek gradila), a bez prethodnog odobrenja.

No izgleda da je vlasnici, bez obzira na neočekivanost moje pojave, bilo dovoljno svega nekoliko trenutaka -- pažljiv pogled na moj šator, bicikl, bisage i naravno mene -- da shvati ko sam. I da njeno iznenađenje ustupi mesto bezgraničnom gostoprimstvu.

Da li hoću da pređem unutra, u kuću? Tamo se još radi, ali imaću svoju sobu.

Da li mi treba neka hrana, bilo šta iz prodavnice? One će očas da kupe i donesu sve što želim.

Ili bih možda da se istuširam? U kući još ne radi topla voda, ali napolju postoji improvizovana kupaonica, sa toplom vodom, za radnike.

Je l' hoću?

Sve odbijam.

Zašto? Vlasnica deluje zaista tužno zbog mojih negativnih odgovora.

Pokušavam da joj objasnim da sam već raspakovala sve stvari i da bi sad bio priličan napor sve to spakovati. A upravo sam večerala i istuširala se. Hrane imam za dva dana i zaista mi ništa ne treba.

Vlasnica je iskreno razočarana.

A da makar uđem u taj ograđeni improvizovani objekat? Daće mi ključ i tu ću biti sigurna.

Nema potrebe, hvala. Ne bojim se.

Na to, žena napravi tako nesrećan izraz lica da se bezmalo postideh.

U redu, već sam se okupala, ali mi neće smetati još jedno tuširanje.

Sva srećna, vlasnica zove radnike da pripreme sve za mene. I onda još jednom ponavlja isti krug pitanja, nadajući se da ću ovog puta nešto prihvatiti.

-- Da li ima bilo šta što mogu da učinim za vas? -- pita na kraju, vidno razočarana.

Mislim da je nisam uverila da je i ovo bilo više nego dovoljno.

*

DSCF1448.JPG

Ne znam da li Kazasi putuju mnogo po svojoj zemlji ili je reč o tome da imaju malo vozova, ali sutradan se ispostavilo da su sve karte za Alma Atu rasprodate za dve nedelje unapred. Jedino što su mogli da mi ponude bila je kombinacija sa presedanjem u Aktobeu i čekanjem od nekoliko sati, ali i to tek za tri dana.

Šta da radim dotle u Uralsku?

Koga briga. Hoćeš-nećeš? pita službenica.

Nemam izbora. Za utehu je to što je prilično jeftino: oko trideset pet evra za udaljenost od tri hiljade kilometara i trodnevno klackanje, ne računajući ono pola dana čekanja.

A i sada će Alija, kako se zove vlasnica imanja na kome sam kampovala, zaista moći da učini nešto za mene: da me pusti u taj montažni objekat i da mi ključ, kako bih mogla da ostavim raspakovan šator i stvari dok budem obilazila grad i kružila okolo naredna tri dana.

Naravno, odgovara njen suprug koga srećem te večeri. I spremno mi daje ključeve.

*

A ja krećem u obilazak Uralska koji je najpoznatiji po tome što je u njemu živeo Pugačov -- dezerter iz ruske carske vojske u vreme Rusko-turskog rata, velika skitnica i još veći vernik, pobornik staroveraca, organizator uralskih kozaka koji se izdavao za cara Petra III, vođa najveće seljačke bune koja je ozbiljno uzdrmala kmetovski sistem u vreme Katarine Velike.

Posećujem drvenu kuću u kojoj je živeo, a koja je danas pretvorena u njegov muzej. Autentično pokućstvo, mnoštvo ukaza koje su pisali sveštenici u njegovo ime budući da je on sam bio nepismen, te gomila vojnih eksponata iz osamnaestog veka: topovi, kubure, hladno oružje, bičevi, sedla, amovi, a tu je i metalni kavez u kojem je Pugačov, nakon propasti svog ustanka, bio poslat u Moskvu, gde je javno raščerečen.

Kakva priča! Puškin ju je iskoristio za siže svog romana Kapetanova kći a napisao je i Istoriju Pugačovljeve bune. Kuću u kojoj je veliki pisac stanovao dok je prikupljao građu za ova dela grad Uralsk pretvorio je takođe u muzej.

DSCF1458.JPG

No meni je ipak najzanimljiviji Istorijski muzej kazaškog naroda. Ko su ovi ljudi koji mi se toliko dopadaju? Odakle su došli?

Znam tek nešto malo o njima: da su turski narod koji je vekovima živeo nomadskim načinom života, dok nije postao sastavni deo Ruske imperije. Neznatno više znam o Kazahstanu u novijim vremenima, kada je postao republika u okviru SSSR-a. Sećam se iz istorije da je Staljin tamo proterivao sve nepodobne građane, a Marat iz Kabardina Balgraija pričao je da su kozaci sa Kavkaza masovno preseljeni u Kazahstan tokom Drugog rata, u strahu da bi mogli sarađivati sa nacistima a protiv komunista. Moja prva asocijacija u vezi sa Kazahstanom u Socijalističkoj Rusiji odnosi se na ispitivanja atomske bombe u ovdašnjim stepama. A negde sam čitala i o jednoj od najvećih ekoloških katastrofa u vezi sa Aralskim morem...

Zapravo, kad ovako pobrojim, ispostavlja se da o Kazahstanu znam mnogo više nego što sam mislila. No nedostaje mi znanje o verovatno najzanimljivijem periodu svetske istorije -- srednjem veku, kada je Kazaški kanat, sa gradovima Taraz i Turkestan, bio važna stanica na Putu svile. Zbog toga je bio poprište mnogih sukoba sa Mongolima sa severa i Persijancima sa juga, no šta se tu sve dešavalo, ko je s kim, kada i zašto ratovao, ne uspevam da razumem dobrim delom i zbog toga što su objašnjenja uz eksponate pisana na kazaškom i ruskom. No zaričem se da ću prvom prilikom, čim budem bila u mogućnosti, potražiti više o tome na interenetu.

A dotle, svu svoju pažnju usredsređujem na to kako da počinim bezazlenu prevaru i da fotografišem najzanimljiviji eksponat u muzeju -- kazašku jurtu. Nisam platila i za fotografisanje a revnosna čuvarica muzeja prati me u stopu. No ogromni nomadski šator-kuća toliko je impresivan, da mi dođe da odem i doplatim ta tri evra samo zbog par fotografija.

Ali osmehne mi se sreća u vidu dvojice veoma važnih posetilaca koji banu na susedna vrata ovog dela muzeja te čuvarica požuri da im se nađe na usluzi, zaboravljajući na mene.

A ja, brže-bolje: “klik”, “klik”, “klik”.

Sada mogu na miru da se divim bogato ukrašenoj i opremljenoj jurti. I da sanjarim o tome kako izgleda biti pravi nomad.

*

DSCF1462.JPG

Malo u tom sanjarenju,malo u vožnji okolo-naokolo, malo u internet kafeima, i nekako prođu tri dana u Uralsku, sasvim dopadljivom gradiću kroz koji protiče Chagan, verovatno jedina reka na svetu koja menja smer, a zavisno od toga koliki je vodostaj Urala -- ako je verovati Alijinom mužu kolji mi je to ispričao.

Poslednja noć uoči polaska mog voza. Na karti piše da kreće u 04.38 časova, tako da navijam budilnik u dva. Mislim da je ovo treći put od početka ove ture da navijam sat.

Ali nešto me muči i dugo ne mogu da zaspim. Imam neki loš predosećaj. Dok se vrtim na mojoj podlošci, preslišavam se šta sam uradila i šta mi je još ostalo do polaska. Sve izgleda u redu. Šta je onda posredi?

Ni kada skoro sat vremena pre polaska ugledam voz na peronu, nije mi ni na kraj pameti da zapravo ja kasnim. Začuđena otkuda neki drugi voz u te sitne sate na prilično neprometnoj uralskoj stanici, bez žurbe priđem jednom vagonu kroz čiji prozor sam nazrela nekog čoveka. I iz puke radoznalosti upitam ga kuda taj voz ide. Ali bilo što me nije razumeo ili je što je bio pijan, tek, čovek odgovori da on nema pojma.

A mene opet obuze nervoza. Potražih nekog konduktera po vagonima i našavši jednog, pokazah mu svoju kartu.

Klima glavom. Da, to je moj voz.

Tako rano?! Stvarno mi nije jasno kako je moguće da stigne skoro sat vremena ranije i da stoji u stanici dok su svi putnici unutra.

No kondukter me požuruje da uđem. Nije moj vagon, kaže, ali nema veze.

I ja skidam prednje bisage koje mu dodajem, te se okrećem da otkačim sa bicikla i zadnje.

Utom, voz zapišti. Znak za polazak.

Šta?! Kako?! Nemoguće!

DSCF1426.JPG

Kondukter skoro baci na mene one dve bisage koje je već bio prihvatio, te slegne ramenima kao da žali zbog moje loše sreće.

Hej! Stani! pa tek je 03.38 h! Ti krećeš za sat vremena!

Ne, ovo se ne dešava zaista. Ja sanjam. Ovo je moguće samo u filmovima i lošim romanima.

Ali nažalost, sve je zbilja. Voz kreće a ja stojim na peronu, sa one dve bisage u rukama, i bespomoćno gledam kako odlazi. Bez mene.

Kako?! Objasnite mi kako!

Besna, idem pravo u stanični peron. A tamo me dočekaju policajac, spreman da pomogne ako s lica skinem taj ljutiti izraz, i službenica koja prodaje karte.

U redu, shvatili su šta mi se desilo. Ali šta meni tu nije jasno?

Kako šta, ljudi? pa nije li na karti odštampano 04.38? A voz je otišao u 03.38?

Smeju se, kao da pred sobom imaju priglupog učenika. I staloženo mi objašnjavaju:

Kazahstan se prostire u dve vremenske zone. Zapadni deo, kome pripada Uralsk, broji plus četiri sata od Griniča, dok se prestonica Astana i Alma Ata u koju sam se uputila nalaze pet sati ispred srednjeevropskog vremena. Što sam sve već znala. Ali niko mi nije rekao, a ja nisam obratila pažnju na napomenu na dnu karte, da se svi termini zapravo odnose na astansko vreme. Na sat unapred.

Kakva praksa! Živeti u jednoj vremenskoj zoni a sve računati prema drugoj! Jer, tek nakon ovog obrazloženja, primetila sam da i na ulaznim vratima, u napomeni o pauzi za ručak koja pada između 13 i 14 časova, stoji “po astanskom vremenu”.

Čija li je to ingeniozna zamisao?

DSCF1459.JPG

No ko je pa meni kriv što ne čitam pažljivo, kao da ne znam da se najvažnije napomene uvek štampaju na dnu dokumenata i to sitnim slovima.

I dok kao pokisla čekam da mi službenica obračuna pedeset procenata povraćaja od cene karte i nađe neko slobodno mesto u drugom vozu, sa presedanjem dakako, zamišljam kako bi izgledalo da u Americi primenjuju istu praksu: kupiš kartu u Njujorku na kojoj piše da avion za Los Anđeles poleće u 08 h, a zapravo je to 05 h pošto se sve upravlja prema vašingtonskom vremenu.

I ne mogu a da se ne zapitam -- i pomalo ne zabrinem -- kakva li me sve iznenađenja i kakve nelogičnosti očekuju u Aziji u koju tek što sam privirila a već mi je natrljala nos -- nadam se samo radi upozorenja, da sutra ne bih previdela nešto mnogo važnije od voznog termina.

 

Fotografije su ovde.




Komentari (26)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

stefan.hauzer stefan.hauzer 08:05 22.08.2012

.

definitivno, ovako nešto treba jednom da uradim!! :)
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 05:58 24.08.2012

Re: .

stefan.hauzer
definitivno, ovako nešto treba jednom da uradim!! :)


Imas moju podrsku!
jucaibin jucaibin 09:35 22.08.2012

uh!

vozno iskustvo! stvarno neverovatna logika
ali, sigurna sam, zato ces biti nagradjena nekim novim poznanstvima, kojih ne bi bilo da si "na vreme" otputovala....
keep going
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 05:57 24.08.2012

Re: uh!

jucaibin
vozno iskustvo! stvarno neverovatna logika
ali, sigurna sam, zato ces biti nagradjena nekim novim poznanstvima, kojih ne bi bilo da si "na vreme" otputovala....
keep going


bratja_vukojebitj bratja_vukojebitj 11:26 22.08.2012

eto nevolje:

siđeš sa bicikla, zakasniš na voz.

Pedalaš kontra od kugle zemaljske: da putuješ na zapad, stigla bi sat ranije.

Misli o tome.

Neka te sreća prati
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 05:57 24.08.2012

Re: eto nevolje:

bratja_vukojebitj
siđeš sa bicikla, zakasniš na voz.

Pedalaš kontra od kugle zemaljske: da putuješ na zapad, stigla bi sat ranije.

Misli o tome.

Neka te sreća prati


Nasmeja me. Hvala!
gorstak92 gorstak92 12:36 22.08.2012

Bolje te našli u Aziji!

Priča je super, a fotke su još bolje.

Koji fotoaparat aparat koristiš?
Možda si i rekla u nekom od ranijih blogova, ali sam ja zaboravio.
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 05:56 24.08.2012

Re: Bolje te našli u Aziji!

gorstak92
Priča je super, a fotke su još bolje.

Koji fotoaparat aparat koristiš?
Možda si i rekla u nekom od ranijih blogova, ali sam ja zaboravio.


Fuji Finepix S 2950
49 41 49 41 02:51 26.08.2012

Re: Bolje te našli u Aziji!

Snezana Radojicic
gorstak92
Priča je super, a fotke su još bolje.

Koji fotoaparat aparat koristiš?
Možda si i rekla u nekom od ranijih blogova, ali sam ja zaboravio.


Fuji Finepix S 2950




-Za znatizeljne.
srdjan.pajic srdjan.pajic 16:03 22.08.2012

Karte

Ha, zanimljivo ovo za vozni red. Jel to znači da ti karte ne otštampaju tu na licu mesta, nego ih imaju onako, na blokče, pa samo dopišu ime i prezime? A blokče je otštampano u Centrali, za celu zemlju.
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 05:55 24.08.2012

Re: Karte

srdjan.pajic
Ha, zanimljivo ovo za vozni red. Jel to znači da ti karte ne otštampaju tu na licu mesta, nego ih imaju onako, na blokče, pa samo dopišu ime i prezime? A blokče je otštampano u Centrali, za celu zemlju.


O ne, imaju sasvim fine, kulturiska karte, koje stampaju na onom ljucavcu od printera. I sve lepo pise> ime i preyime,kupe, peron, kad kreces i akd stizes i u dnu napomena "po astanskom vremenu"
nim_opet nim_opet 17:25 22.08.2012

.

Ako nista drugo, barem priznaju da postoje vremenske zone - u Urumciju, na zapadu sunce izlazi u 5 ujutro - zato sto je tada u Pekingu 7, a cela zemlja ima da se racuna po Pekingu. Samo sto lokalni vode neko svoje vreme i znaju i kad sunce treba da izadje i kad zalazi :)
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 05:54 24.08.2012

Re: .

nim_opet
Ako nista drugo, barem priznaju da postoje vremenske zone - u Urumciju, na zapadu sunce izlazi u 5 ujutro - zato sto je tada u Pekingu 7, a cela zemlja ima da se racuna po Pekingu. Samo sto lokalni vode neko svoje vreme i znaju i kad sunce treba da izadje i kad zalazi :)


Molim te za podrobnije objasnjenje posto nisam sigurna da sam shvatila. Ici cu u Urumci, a pravac za Peking. Ako je u Urumciju 05 h, da li racunaju to kao 05 ili kao 07?
mariopan mariopan 18:05 22.08.2012

...

Svako zlo je za nešto dobro (stara izreka), verujem da ćeš na kraju pruge imati ono dobro zašto si morala zakasniti na voz.
Srećno pedalanje, mnogo ti je lep ovaj blog, slike grada i opisi ljudi
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 05:53 24.08.2012

Re: ...

mariopan
Svako zlo je za nešto dobro (stara izreka), verujem da ćeš na kraju pruge imati ono dobro zašto si morala zakasniti na voz.
Srećno pedalanje, mnogo ti je lep ovaj blog, slike grada i opisi ljudi


Osim 35 evra vise, bilo je nekih zanimljivih desavanja u tom drugom vozu...
politicar politicar 20:36 22.08.2012

Čaj i tepisi

Prelepo, uživanje je čitati Vas, eh, nekad u mladosti, imao sam Kazastanku, dobri su to ljudi, mnnogo vole čaj i da okače tepih na zid. Samo od Kapadokije nisam dalje išao, verovatno biće prilike ...
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 05:52 24.08.2012

Re: Čaj i tepisi

politicar
Prelepo, uživanje je čitati Vas, eh, nekad u mladosti, imao sam Kazastanku, dobri su to ljudi, mnnogo vole čaj i da okače tepih na zid. Samo od Kapadokije nisam dalje išao, verovatno biće prilike ...


Hvala, politicaru.
A caj i tepisi, tacno tako
vanja.t vanja.t 22:32 22.08.2012

снежана,

јел то што си се упутила у алмати, значи да нећеш у астану?
претпостављам да је лепша природа на југу, и да је то стара престоница, али астана је чудесан град, а и прате га разне приче, баш бих волео да чујем твоје непосредне утиске,
велики поздрав!
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 05:51 24.08.2012

Re: снежана,

vanja.t
јел то што си се упутила у алмати, значи да нећеш у астану?
претпостављам да је лепша природа на југу, и да је то стара престоница, али астана је чудесан град, а и прате га разне приче, баш бих волео да чујем твоје непосредне утиске,
велики поздрав!


Vanja, nazalost, necu u Astanu. Jedinir azlog zbog kojeg sam prvobitno mislila da cu ici tamo je sto su ponovo poceli da izdaju kiinesku vizu u tamosnjoj ambasadi. Ali posto je previse kopmlikovano, odustala sam i idem u Kirgiziju po kinesku vizu. A za Astanu nemam vremena jer em mogu da ostanem samo mesec dana u Kazahstanu, em ce uskoro jesen a mene ceka 6.000 km kroz Kinu i to severni deo...
Ali sledece godine vrlo verovatno, posto nameravam da se vrtim po Aziji najmanje godinu dana i da obidjem sve STAN drzave ali temeljno ih upoznajuci.
gorstak92 gorstak92 12:16 23.08.2012

Kolega putnik

Na ovom linku je priča o tvom kolegi iz Hrvatske.
Kad budeš mogla pročitaj.
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 05:48 24.08.2012

Re: Kolega putnik

gorstak92
Na ovom linku je priča o tvom kolegi iz Hrvatske.
Kad budeš mogla pročitaj.


Hvala, Gorstak. Znam za Davora, on je legenda. Samo sto on nije putovao mnogo biciklom, vise peske. Nemam sad vremena da citam, ali koliko se secam on sad i zvanicno pise za Nacionalnu geografiju Hrvatske.
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 06:00 24.08.2012

Re: Kolega putnik

gorstak92
Na ovom linku je priča o tvom kolegi iz Hrvatske.
Kad budeš mogla pročitaj.


A ovoga se secam kad sam prvi put citala o njemu i svojim iskustvom potpisujem svaku rec:

Tada sam naučio bitnu lekciju – da ako čovjek sluša svoje srce, zna što radi i trudi se raditi to ispravno, Put mu pomaže kad god zapne, da se događaju čuda koja su toliko izvjesna da se mogu znanstveno dokazati. Da možemo računati na čuda.
buba_truba buba_truba 22:44 23.08.2012

Osveženje...

Snežana, pravo si osveženje na ovu vrućinčinu... i u ovoj zemlji... i na ovoj planeti...
Čuvaj se, i piši nam.
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 05:49 24.08.2012

Re: Osveženje...

buba_truba
Snežana, pravo si osveženje na ovu vrućinčinu... i u ovoj zemlji... i na ovoj planeti...
Čuvaj se, i piši nam.


Hvala, Buba! Pisem cim stignem, a cuvam se, ne sumnjaj u to. Stara sam ja kiukavica
hajkula1 hajkula1 14:08 24.08.2012

BRZO

POZDRAVIC
i odoh da uzivam u citanju
49 41 49 41 17:22 26.08.2012

Samo da ti mahnem

za pozdrav.

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana