Niti je hrana bila prigodna, niti je muzika bila ista prigodnija, ali je zato zabava bila neocekivano prisutna. Moj ruski jos nije na nivou da mogu normalno da komuniciram sa Rusima, ali da pratim razgovor i da znam o cemu se prica - to da. Ali, bas zbog toga ja nisam mogao zapoceti niti jedan razgovor ni sa kim od njih, tako da sam opet bio u drustvu SFRJ ljudi.
Restoran je na obodu sume okruzen uredjenim travnjacima sa lepim detaljima drvenih figura, zicanih figura i jezerceta sa starim mlinom i vetrenjacom u blizini, kao iz pravih ruskih bajki! Taman smo bili gladni kada se zacu "Miso, postavljaj bog te vid'o", i odjedared astal saren! Moj stomak izgleda da jos od Malezije pati za hlebom, tako da mi se i ovoga puta isti najvise dopao. A da Rusi piju se zna nadaleko, ali sam se sada u to uverio i licno. Kada se radi zna se hijerarhija, ko je iznad koga, kako se sa kim prica (kao u vojsci, kako su mi bar pricali), a kada vodka udari u mozdane vijuge gube se sva pravila. Pa i ko koga baci u jezero, ko koga faulira na improvizovanom fudbalskom mecu, ko se na koga ispovracao ili ko je sa kim plesao, pravila se zaboravljaju. Za tren sam se osetio kao u nekom Boljem zivotu ili slicnoj staroj seriji, jer odnosi medju zaposlenima u firmama po Rusiji je meni jako cudan, a za njih normalan - disciplinovano, hijerarhijski podredjen polozaj izmedju svih zaposlenih. A nekada se osetim kao da su oko mene mala deca, zbog glupih postupaka i prepirki. Sve u svemu - veoma zanimljivo i uzbudljivo, jer je to meni sve novo. I da se neki od vaznijih ljudi ispovraca u sred fudbalskog meca po terenu, pa je nas tim morao da napada preko krila da bi zaobisao novonastalu baricu u sredini terena, pa do plesa izmedju devojaka na viskokim polozajima sa obicnim radnicima. Vesela su bila sva lica, pa i moje. I bas mi je trebalo to. Da se malo povratim u realnost, da pobegnem od posla i radne atmosfere. Onda mi je jos jednom proslo kroz glavu, slusajuci ruske pesme i posmatravsi Ruse kako pevuse, kako su to pesme njihovog detinjstva, i da su mozda bas uz tu odredjenu pesmu prvi put poljubili svoju simpatiju. A, ja sam opet daleko od mog odrastanja i secanja, uspomena i poznatih mi stvari. Treca godina zaredom kako cu rodjendan docekati medju instant prijateljima. Onda kada u kancelariji cujem pesme sa mog lap topa na kompjuterima drugih ljudi koji su mi trazili da prebace neke pesme, osetim se lepo, osetim se imam pozitivan uticaj. Da moja pojava moze nekome biti kao neki antidepresiv. To je lep osecaj.I zato ovako saljem, i dalje sirim pozitivnu energiju svima koji su odvojili par minuta svog vremena da procitaju moje pisarije; svima kojima to treba, i onima kojima nije neophodno, ali i onima koji nisu svesni da im treba pa kada procitaju ovo osete nesto pozitivno i nezno u ovim redovima. Ma koliko ja bio nasmejan, taj osmeh je uvek manji nego u Belome gradu ispod moje breze. Ali kada sam ispod nje, svi su srecni vise nego ja. Da mi je neki vremeplov da se vratim par godina unazad, da neke stvari promenim, i skocim opet u sadasnjost i da pogledam da li bi mi zivot bio drugaciji. Da li bih se i dalje budio sam, da li bi neko imao hrabrosti pratiti me, ili bih ostao ispod breze srecan i bez zelje za nezivotom u svojoj zemlji...
Ici dalje sa zeljom za boljim, pa makar pao na ulici na glavu - to je izbor koji tece genima Kokica, od Berlina, Kanade, Beloga grada pa sve do Sibira. A kada se ljosne dole, dignemo se, obrisemo krvavo lice i sa osmehom idemo dalje!A, kako drugacije?