Društvo

Klinci: learning vs acquisition

snezana mihajlovic RSS / 01.02.2008. u 12:35

acquisition (acquire - latin, acquirere/inquirere: look for, obtain)

"The only thing that interferes with my learning is my education." (Einstein)

Neill kaže da je zanimljivo da slobodna deca vole matematiku* i vi se sa tim možete složiti ili ne i iznalaziti razloge i primere za opovrgavanje bilo koje od ove dve opcije. Na stranu tačnost izjave, tek pitanje mi se ponovo samo-postavilo nakon nekoliko godina rada sa istom decom. (nekadašnji predškolci, a sadašnji četvrtaci)

Zadaci, u kojima su ranije uživali i gde se od njih traži da objasne „zašto", su im, odjednom postali dosadni, ili preteški, ili sve to zajedno. Insistiraju na tome da „zato" mora doći od mene - jer kakav sam to ja predavač kad od njih tražim da objasne to prokleto „zašto"?!

*Jedan od zaključaka tima naučnika sa University of Washington je da ako su roditelji emocionalno upućeni, nasuprot onima koji ne umeju da se izbore sa dečijim osećanjima, njihova deca će se, što je i razumljivo - sa njima bolje slagati, biti pažljivija, manje napeta u njihovom prisustvu...Konačno, prednosti su i kognitivne prirode: ova deca imaju bolju koncentraciju i, samim tim, uspešnije uče. Ako uzmemo IQ kao konstantu, petogodišnja deca, čiji su roditelji upućeni vodiči, pokazaće bolje rezultate iz matematike i u čitanju kada dodju dotrećeg razreda. Takva deca, čiji su roditelji emocionalno upućeniji imaju izuzetne prednosti - uglavnom začudjujuće - koje nadilaze granice emocionalne inteligencije.

Sasvim lično (i krajnje nenaučno) : da li matematika može da se čuje?

Još kao petogodišnje dete sam, kad god mi se ukazala prilika da zarobim pisaću mašinu, lupala po njoj ludački..."Ne, ne violina - klavir!" Nakon brižnih pregleda malih mi ruku i nepostojećih jagodica, kao i opsežnog familijarnog zasedanja, na kraju, a na insistiranje moje divne babe, kupiše mi klavir. U stvari, pianino Petrof. I dobro je to meni išlo, sve dok ne prepoznaše da mi ide dobro. Moja brižna majka je bila presrećna kada su joj saopštili da imam apsolutni sluh (pitanje stila?) i tako to, pa je s' vremena na vreme dolazila da, iz potaje sluša kako sviram... za svaki slučaj. (mnogo je mučilo to sa prstima i hvatanjem oktava)

Prvi problem je nastao kada je, iza zatvorenih vrata čula Canu kako zapanjeno pita: „Koja je to nota?" Ehm, ni to, što je ta divna žena smejući se, pričala kako je djače prevarilo da zna note i sviralo jedno mesec dana po sluhu (što i nije neki problem složićete se, s'obzirom da  kompleksnost prvih kompozicija proporcionalno odgovara pesmici: na kraj sela), nije pomoglo. Od tada je pažljivo pregledala blokče da vidi kako napredujem. (Podvučen natpis: „lestvica - slabo" je zauzimao posebno mesto u napadima psihosomatskih oboljenja i u direktnoj vezi sa uzimanjem ranisana. Černi takodje.) A ja mislim da sve ovo nije imalo toliko veze sa talentom, već sa mojom ogromnom željom da konačno sednem za to veliko čudo i sviram (kome su potrebne note?!), pa bih, nakon svakog časa otrčala u vežbaonu da ne zaboravim i da utvrdim šta mi je odsvirano -khm, dakle(m): rad, a ne talenat.

Mom ocu, sa druge strane, sve to oko muzikalnosti nije bilo toliko važno (sem kad dodju gosti), jer račun mora da se zna! A, ja bih, za svaki slučaj stavljala ruke ispod stola, da proverim na svom digitronu da l' me sećanje na tablicu množenja služi. Možda sam prekasno shvatila da nije matematika ono što me plaši, pa sam, duboko zaglibljena u računu, propustila da je čujem?

I konačno: kraj. Pošto su me prepoznali kao jako talentovano dete i primili ranije da se muzički obrazujem, u 12. godini (kao sasvim normalan sled dogadjaja) su krenule pripreme šta ja to treba da budem i svi su se usaglasili da bih bila odličan dirigent. (?) Na vest da ću napustiti regularnu školu, spustila sam poklopac na klaviru, a na razrednom ispitu, bez nota (skandal!) jedino svirala komad. Sada znam note - je bio moj odgovor.

Ja sam samo htela da sviram za sebe. (A note su me naučile da mogu i da se podsetim.)

Paralela

sadašnjost:


„Danas sam dobio keca".

„Iz matematike", ne pitam, samo nastavljam rečenicu.

„Aha!"

„Pa, je l' baš ne može dvojka?"

„Nemam pojma, imao sam samo dva poena."

„Koliko treba za dvojku?"

„Pet."


retrospektiva:

Upoznala sam ga kad mu je bilo 5 godina. Umeo je tečno da čita i ćirilicu i latinicu. (samostalna aktivnost) Sabiranje i oduzimanje - i to je znao, do 20. Konstrukcijski, rečenice na nivou deteta II ili III razreda. Engleski se opismenio u 7. godini.

Škola ga je zatekla nespremnog - morao je odjednom da se uozbilji, rukopis mu je bio očajan, a učiteljici njegov slobodni stil nikako nije pasovao. (hiperaktivno dete?) Nakon inicijalnog šoka, kad ih je, sasvim nespremne, brižno upozorila da ne pokazuje gotovo nikakav napredak, povodom čega očekuje preduzimanje hitnih mera, njegovi roditelji su odlučili da se ne uzbudjuju. Nimalo.

Od folklora, preko glume, stigao je do trube; od fudbala i ko zna čega sve ne, došao do plivanja. U I razredu je rekao da će biti antropolog ili arheolog - šta god, samo da traži dinosauruse, a u VI je shvatio da želi da svira - ići će u srednju muzičku. Ostao je neozbiljan, sasvim.

I svira.

razmišljanja:

Šta je to, što dete u prvom razredu osnovne škole treba da nauči, da bi njegov rad bio ocenjen kao pozitivan, pogotovo ako se uzme u obzir da je već pismeno? Da li je njemu bilo dosadno na časovima (radoznalost) ili su ti časovi bili preteški? Da li se učiteljici nije svidelo to, što postavlja pitanja kad mu nije jasno (samopouzdanje) i kad želi još nešto da čuje (usredsredjenost)? Da li je ocena iz srpskog jezika zacementirana lepim i ružnim rukopisom? Da li je toj učiteljici moglo pasti na pamet da obrati pažnju kojom rukom piše i da sveska mora da bude ubrljana (saradnja)? (Meni je, kao levorukoj osobi sve bilo naopačke-jedva sam naučila da zapertlam cipele.) Šta je on to trebalo još da zna pre škole da bi napredak bio zadovoljavajući, ili je ključ u tome što je trebalo nešto da ne zna (sposobnost komunikacije)?

Da se vratim na početak i onog „zašto-zato" problema.

Deca maternji jezik uče bez ikakvog instruisanja, bez prisile, bez strogo propisanih rokova i čini se da to rade s' lakoćom (iako je sam proces jako kompleksan), a dok eksperimentišu i nama i njima je beskrajno zabavno.

Ukoliko je to univerzalno znanje (innate knowledge - universal grammar), potka za uspešnost učenja maternjeg jezika, tj. ukoliko se prilikom učenja u dečijim glavama konstantno (i intuitivno) odigrava selektovanje, uporedjivanje, zaključivanje i što je najvažnije - rešavanje kroz inovaciju, zašto smo otiščli na sasvim drugu stranu, fokusirajući se na „šta"?

 

Da budem sasvim precizna, pojednostavljena „zato" primena, deci ne ostavlja mogućnost preispitivanja. Od njih se očekuje da bezrezervno (i bespogovorno) primaju ono što im nudimo. To je naravno lakše i za nas i za decu - ali paradoksalno dovodi do nezainteresovanosti i mehaničkog skladištenja informacija, koje deca mogu da znaju, ali ne shvataju. Takvim (na)vodjenjem ne ostavljamo mogućnost istraživanja i uspavljujemo u njima ono, po čemu su jedinstvena - inquisitive mind.

Atačmenti



Komentari (37)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

MightyNora MightyNora 13:34 01.02.2008

Ko nije citao...

...pa ja mislim da bi trebao.... perfektno se uklapa

Benezet

Preporuka ko vrata :)

Mighty
snezana mihajlovic snezana mihajlovic 14:07 01.02.2008

Re: Ko nije citao...

samo na blic - posao zove
iz teksta linkovanog
Ono što još više poražava su rezultati sličnih istraživanja koji pokazuju da procenat dece koja bez ikakvih problema odgovaraju na besmislena pitanja ovog tipa raste sa godinama školovanja.

upravo ono što sam primetila. (zanimljiva je i primedba o čobanu, ovcama i broju godina)
izostajanje potrebe iskaza (iskazivanja, izražavanja, premišljanja ...etc) raste proporcionalno sa brojem godina. neverovatno.

još jedan primer:
mališa je sada prvak. kao predškolac pokazao je neverovatnu moć pamćenja. (npr. igra memorije: opažanje, selektovanje, koncentracija). od kako je pošao u školu ta "moć" je gotovo nestala. njemu to nije posve jasno, tj. primećujem da ga novonastala situacija, u najmanju ruku zbunjuje - često, kada "promaši" karticu, pogleda u nju začudjeno - jer je bio siguran da je to - to.

hvala za link.
MightyNora MightyNora 14:31 01.02.2008

Re: Ko nije citao...

Šta je to, što dete u prvom razredu osnovne škole treba da nauči, da bi njegov rad bio ocenjen kao pozitivan, pogotovo ako se uzme u obzir da je već pismeno? Da li je njemu bilo dosadno na časovima (radoznalost) ili su ti časovi bili preteški? Da li se učiteljici nije svidelo to, što postavlja pitanja kad mu nije jasno (samopouzdanje) i kad želi još nešto da čuje (usredsredjenost)? Da li je ocena iz srpskog jezika zacementirana lepim i ružnim rukopisom? Da li je toj učiteljici moglo pasti na pamet da obrati pažnju kojom rukom piše i da sveska mora da bude ubrljana (saradnja)? (Meni je, kao levorukoj osobi sve bilo naopačke-jedva sam naučila da zapertlam cipele.) Šta je on to trebalo još da zna pre škole da bi napredak bio zadovoljavajući, ili je ključ u tome što je trebalo nešto da ne zna (sposobnost komunikacije)? Da se vratim na početak i onog „zašto-zato" problema.


moglo bi sada da se prica na temu mnogo, ali stvarno mnogo... Eto Benezeta koji je jos pre ko zna koliko uspostavio neke kauzalnosti, ali niko se nije ni drznuo da ih malo bolje upotrebi, inkorporira u neki formalni ciklus skolstva... ostadose na marginama edukacije i obrazovanja - sto je jedna velika, prevelika steta.

I nema na cemu. Mada se za nas koji se bavimo edukacijom - kada je ovakav tekst u pitanju - za lek ne kaze hvala :)))))

Pozz - i hvala vama na bas lepom tekstu
Milan Novković Milan Novković 23:54 01.02.2008

Re: Ko nije citao...

Ono što još više poražava su rezultati sličnih istraživanja koji pokazuju da procenat dece koja bez ikakvih problema odgovaraju na besmislena pitanja ovog tipa raste sa godinama školovanja

Ja bih samo malo pazio na stav utoliko što je najbolja strategija, kako to često biva, negde u sredini.
Inače, banalan ekstrem, možemo da ostavimo "dete" do 35-te da bi naučilo, ako i tad, ili ikad, da plava svetlost "ima" veću energiju od crvene zato što je nebo danju plavo, tj više plave svetlosti dobaci do površine zemlje. Pa onda još desetak godina da poveže tu činjenicu sa različitim indeksima prelamanja svetlosti na granicama dve sredine, dugama, prelamanjem svetlosti u prizmi i bojom neba na horizontu pri zalasku sunca.

Nije bitno da se ovo nauči da bi se uživalo u zalasku sunca, ali ni ne umanjuje uživanje. A otvara nove horizonte.
Ne "jede" skoro nikakvo vreme koje bi se moglo korisnije upotrebiti na drugi način.

Sve što dete memoriše, inverzija, znači, u odnosu na otkrivanje je da plavo svetlo ima veću energiju od crvene.
Samo prelamanje odmah postaje "laka logika" plavo svetlo se manje prelama kao što kad povučemo dva deteta što protrče pored nas manje poremetimo putanju onom većem, zato što ima veću energiju.

I onda ovakvih jednostavnih primera ima mnogo, a zatim počnu da se prepliću u raznim kompozicijama.

Ne memorisati neke stvari (ne sve, naravno, Benezetov eksperimenat je reprezentativan) je ravno ili neodređenom napadanju preteških problema prerano pa tako traćenju vremena, ili njihovom odlaganju na neodređeno vreme pa tako, potencijalno, na predugačko vreme u referentnom sistemu ograničenog životnog veka.

A sve pod reflektorom organizacione fenomenologije gde nikad nismo sigurni kako se elemenarne stvari, i ne samo obrasci nego i najobičnije činjenice, ugrađuju u temelje kompleksnijih.
snezana mihajlovic snezana mihajlovic 12:30 02.02.2008

Re: Ko nije citao...

a bih samo malo pazio na stav utoliko što je najbolja strategija, kako to često biva, negde u sredini.

naravno.
no ne vidim da članak koji je nora "bacio" podržava nebavljenje rešavanja problema, već pokušava da iznadje varijante za nešto što bi, na duže staze, moglo da se pokaže uspešnijim.
primer deteta iz gornjeg komentara i mogućnost pamćenja: od polaska u školu, ono što je radio sa lakoćom, sada predstavlja problem. naravno, ne mogu da tvrdim (sve je relativno : )), ali verujem da je uzrok taj što mali u školi ima sledeći problem - ne vlada olovkom na način na koji to može većina u razredu. (a poznaje oba pisma)
s' tim u vezi, sporiji je od svih, a to mora da na neki način da deluje na njega. (da li treba da naglasim da klinac ume da računa na engleskom - bez upotrebe olovke i papira. )
da ne tupim mnogo, ono što vidim kao kamen koji žulja u cipeli je to što radu sa decom prilazimo iz perspektive odraslih, ne razmišljajući tu previše da li je to dobro za njih ili ne.

ne mogu da pričam o prirodnim naukama, ali u sferi jezika, pazi sad ovo:
dete godinu dana ćuti. ovi ostali pevaju pesmice i recituju. realno bi bilo za očekivati da imenovano dete nije usvojilo gradivo. no, ne lezi vraže, počinje nova školska godina, gde sva tvoja predubedjenja padaju u vodu, jer to uspavano i ćutljivo dete postaje jedno od najboljih. (ovo sam videla više puta i to me je nagnalo da pomislim da kod svih nas postoji neki individualni tajmer - information processing - i da će se upaliti sam od sebe.)
Milan Novković Milan Novković 14:47 02.02.2008

Re: Ko nije citao...

no ne vidim da članak koji je nora "bacio" podržava nebavljenje rešavanja problema, već pokušava da iznadje varijante za nešto što bi, na duže staze, moglo da se pokaže uspešnijim.

Naravno, ni ja ne mislim drugačije. I verujem u razliku u rezultatima koju članak navodi.

Samo
...Ukoliko neko od učenika nije uspevao da shvati problem i samostalno ga reši na jednostavan način, nastavnik je išao dalje, verujući da će se ta konkretna sposobnost rezonovanja sama razviti za godinu ili dve....

i
...Deca, dakle, nisu učila nikakve algoritme za računanje. Prosto, računanja na njihovim časovima nije ni bilo....

Su krajnosti i ja ne verujem da su optimalne. Tj, tako što su ova deca pokazala bolje rezultate bačeno je svetlo na jedan novi kvalitet u procesu učenju. Ali, odlazak u krajnost je "pure convenience", po mom mišljenju.

I ovo je teza koju ja često potežem kako u, često veštačkoj, podeli na kvalitativno i kvantitativno mi mnogo lakše gospodarimo kvalitativnim. Za kvantitativno je potreban uvek viši nivo ekspertize.

Naime, uz svu hvalu postignutim rezultatima šanse su da bi ova deca bila još bolja da ova dva gornja pravila nisu bila previše čvrsta.

Ja sam baš mislio da pišem blog na jednu ekstremniju temu "convenience driven deadlocks" koja nema previše veze sa ovom tvojom, pošto je meni inspiracije više u computingu, iako ste ti i MightyNora inspiracija.

A kad "deadlock" zameniš sa "inefficiency", ili "lesser efficiency" i ovaj moj computing se polako gubi i možeš da ideš gde hoćeš.
snezana mihajlovic snezana mihajlovic 16:24 02.02.2008

Re: Ko nije citao...

Naime, uz svu hvalu postignutim rezultatima šanse su da bi ova deca bila još bolja da ova dva gornja pravila nisu bila previše čvrsta.

(bez namere da branim, samo razmišljam)
vidi ovo: "U tradicionalnim odeljenjima četvrtog razreda, kada sam pitao decu da mi kažu šta sad čitaju, bili su neodlučni, malo postiđeni i bez samopouzdanja. U jednom odeljenju nisam mogao da nađem čak ni jedno dete koje bi priznalo da je počinilo greh čitanja. Nisam imao ni jednog dobrovoljca, a kad sam pokušao da ih prozivam, ustajali bi, zavrteli glavom i ponovo seli."
ono što vidim kao problem je da deca sve teže iskazuju (slobodno i bez ustezanja) svoje mišljenje i da je to proporcionalno njihovim godinama. (naravno, ne mislim da je za to odgovorna isključivo škola, ali mislim da principi koji vladaju u školama, vladaju i na drugim mestima)

često prelazim preko odredjenih nazovi problema - tipa, dete ima problem sa čitanjem. ne obraćam pažnju na to, ali i ne nudim pomoć previše (tj. dajem ga u naznakama - čisto provocirajući ), zato što verujem da je to nešto što će samo po sebi doći. (tako sam i razumela ono što si stavio u citat). to ne znači da kvantitet opada. naprotiv - ide se dalje, ali se omogućava i da nešto ostane za razjašnjavanje kasnije. (ne mogu se odrediti prema datom primeru, prosto jer se ne bavim podučavanjem matematike, ali se sećam da je meni bilo čudno sve to o milimetrima i centimetrima, pa onda, o užasa još i decimetri i metri. kilometri i milje - q q. : )
sada su mi te mere sasvim jasne, ali često imam problem da ih "izračunam" - možda je razlog tome upravo insistiranje da ih učim napamet i bez razumevanja. ono što je zanimljivo je, da iako često grešim u računu, mogu veoma približno da odokativnom metodom "odradim" operacijsku radnju, ali da istovremeno pomnožim 2 i 3, dobivši 5)

paradoks tog, učenja (kao learning, a ne kao acquisition) je da imaš djaka koji zna definiciju glagola, ali ne zna da ti objasni šta je glagol, ili još gore - ne ume da ga pronadje u rečenici. (možda zvuči neverovatno, ali to sam videla i kod starije dece)
ukoliko su vremena u pitanju, zna kako se gradi present simple, zna i za - s nastavak, ali ga nikad ne koristi. (zamisli tek problema u upitnom obliku, gde na scenu nastupa does, a gubi se - s.)

najteži tip vežbanja im je kada od njih tražim da transformišu rečenicu, dajući im neku novu reč, ali da značenje rečenice ostane isto. zašto je to problem? pa upravo zbog toga što se ne može rešiti prostom primenom pravila. moraš da izadješ iz konformiteta definicije i ono što znaš primeniš u datom trenutku.

sve u svemu, jako klizav teren. napisah dole, nema magične formule i reagujem shodno situaciji u pokušaju da to što prenosim, prenesem na što adekvatniji način. a pošto si pomenuo kvantitet, moji predškolci nauče latinicu (sa sve engleskim slovima : )))- al' sve to onako, zabašureno, kroz igru. ni nemaju pojma da su naučili.
u prvom razredu ih ne silim - da se ne bi zbunjivali oko ćirilice. pisanje uvodim jaaako oprezno i mrvicu po mrvicu. (a s' tim u vezi - klinci "mešaju" slova čak i u trećem i četvrtom razredu)

traženje balansa (i to na raznim stranama) - za mene bio i ostao najteži zadatak.
Jeremija Jeremija 13:35 01.02.2008

Herr Warum

Herr Warum (Brno,1906), jedan od najvećih matematičara svih vremena, a bez dileme najveći matematičar-logičar XX veka, kao dečak je bio veoma radoznao i gotovo svaka reč koju bi izgovorio bila je ZAŠTO? Međutim, za razliku od druge dece njegovog uzrasta, on je tako vešto postavljao to pitanje, da je svoje roditelje kod kuće, a učitelje u školi, vrlo brzo dovodio u poziciju da ne znaju odgovor. Već sa deset godina Herr Warum, a to je nadimak koji mu je dala majka, studira matematiku, veronauku i kalsične jezike. U dvadeset i osmoj godini je odbranio doktorat u Beču, a kada je isti objavljen 1931 , uzdrmao je temelje na kojima počiva matematika i oborio viševekovna uverenja o savršenosti matematike kao nauke. Her Warum je umro u Prinstonu 1978.godine.
A sve je počelo od naoko naivnih dečejih pitanja ZAŠTO?
snezana mihajlovic snezana mihajlovic 22:11 01.02.2008

Re: Herr Warum

malo sam guglala mr why-ja, kažu da je bio i self-taught
kako rekoh, matematika i ja se mimoišle tako da danas saznah i za Gödel-a. (fala lepo)
na kraju članka koji pročitah (da zaobidjem poslednje godine i ocd) piše
"By showing us how "mathematics twists back on itself, like a self-eating snake," Gödel ushered in a new era of mathematics, and philosophy. Like most geniuses, he is remembered equally for his eccentricities as his mastery of subjects."
bravar bravar 14:58 01.02.2008

bez naslova

Hiljadu je zasto u glavama nas koji zelimo da nesebicno pomognemo, usmerimo i naucimo decu, kako bi procvetalo ono najbolje od njih - za njih i za drustvo uopste.

Sta je to sto dete treba da nauci...

Cesto sam se pitala ko propisuje plan i program (bar za nase skolstvo), ima li taj decu i da li je svestan da su ispisane pripreme samo mrtvo slovo na papiru:(
Bas vezano za matematiku u I razredu - deca citave godine uce sabiranje i oduzimanje do 20, a onda, u poslednjih mesec dana bombarduju se raznim pravilima sabiranja i oduzimanja do 100. Treba li jednom sedmogodisnjaku da utvrdi princip, da ga ponovi dok ga ne savlada, a da to znanje prosiri u II razredu, ili da ga zbunimo koliko god mozemo, da bi shvatio kako je matematika bauk...
Neki bi rekli - ima ih pametnih, koji vec sabiraju i oduzimaju do 100. Znam da takvi postoje, sto je dobro, ali nacin na koji to rade, verujte mi, ne zadovoljava programom i planom predvidjen nacin:( Znam uciteljice koje bi zbog nepostovanja pravila sab. i oduz. deci smanjila ocenu:(

A predskolci. Sa jednim se upravo "rvem" sa hiljadu zasto.
Mmm, primetila sam da dete gotovo nikad na nase zasto ne odgovara sa zato. Ono se uglavnom trudi da odgovori na neki sebi smislen nacin.
snezana mihajlovic snezana mihajlovic 22:20 01.02.2008

Re: bez naslova

leap of faith

može biti i samo jedan korak
Dawngreeter Dawngreeter 15:57 01.02.2008

Moj primer

Nisam bas kadar pricati o obrazovanju u globalu, ali me je ova prica strasno podsetila, eto, bas na moj slucaj. Ja se secam da je meni matematika u skoli odlicno isla dokle god nisam obracao neku posebnu paznju na to. Maltene celu osnovnu skolu matiš mi je bio 'dzaba' predmet za podizanje proseka oko kojeg nisam morao da se trudim. Slicno i za hemiju - iz oba predmeta sam imao po trece mesto na opstinskom takmicenju. U gimnaziji sam vec morao da se trudim oko oba ta predmeta, ali to ipak nisam radio, pa je cesce nego ne petica izostajala. Posle svega toga upisah matematicki fakultet na kojem sam stigao do druge godine i tu u glavnom stopirao moju progresiju u tom polju nauke. Ne mogu da sednem i ucim matematiku pa to ti je. Ni pod tackom sareno. Svom srecom pa se nenadano pojavila fakultetska alternativa inace fakultet nikada ne bih ni zavrsio.

Sa druge strane, celo skolovanje sam mrzeo, mrrrzeo istoriju. Ako sam jednom u zivotu dobio vecu ocenu od trojke iz istorije (iskreno se ne secam), iznenadio bih se. Tu racunam i istoriju umetnosti. I tek kada vise nisam morao da je ucim, poceo sam da se interesujem za odredjene stvari u vezi istorije. Ne znam koliko je tacno po sredi moja krivica, ali ja posle zavrsene osnovne skole nisam imao nikakvu predstavu o stvarnim razlozima i okolnostima Drugog svetskog rata (da i ne pricam o manje bitnim temama). Posle gimnazije su se stvari na tom polju promenile, ali ne mnogo. Secam se da sam u nekom trenutku, kada je sve to vec proslo, uzeo da citam o periodu izmedju dva svetska rata i pomislio da je prosto nemoguce da tako bitne stvari niko nije mogao da me nauci. Hitler nije bio Nemac? Molim?

Verujem da je moj specifican i veoma snazan otpor ka apsolutno svemu sto moram da radim jedan od razloga zasto mi je rezultat skolovanja bio takav kakav jeste. Ali se sve nesto razmisljam, kome je palo na pamet da se deca uce istoriji tako sto ih propituju o datumima, imenima i mestima?

Inace, ta prica o rukopisu mi je takodje strasno poznata. Do dana danasnjeg ne umem lepo (neki bi rekli "makar umereno citko" da pisem i zbog toga sam non-stop dobijao slabije ocene is srpskog u prva cetri razreda osnovne. Nema veze sto sam znao da citam i pisem jos pre skole i sto sam gutao knjige k'o nezdrav.


I za kraj, naravno, hvala na jako zanimljivom tekstu. Bilo je uzivanje citati ga.
snezana mihajlovic snezana mihajlovic 23:06 01.02.2008

Re: Moj primer

tačka šareno
hm

može ovako?
Gothsa Gothsa 09:23 02.02.2008

Re: Moj primer

Uvek sam mrzela školu, od početka pa do završetka studija. Završila sam školovanje samo zahvaljujući svojoj upornosti i disciplini ali o radosti učenja nije bilo ni reči. Razlog je jednostavan - uvek se tražilo reprodukovanje! Ta mora od 16 godina reprodukovanja je pakao bio za mene. Kulminacija razočarenja se dogodila na fakultetu kada sam i tamo morala da citiram prof. knjigu na ispitu. Ali na magistarskim studijima sam konačno srela profu(jedini od ukupno 7) koji mi je konačno objasnio šta znači studirati ili učiti: dakle, zadati seminarski rad da napišeš uz izlaganje ostalim studentima, s tom razlikom što temu moraš sam da obradiš istražujući -skupljajući činjenice uz obavezno obrazlaganje-koristiti se stalno čarobnom poštapalicom ZAŠTO!
Čitavo školovanje se svodi na copy-paste, učitelj-đak. UŽAS! Subjektivitet/ego do panja!
PS u 1. razredu osnovne škole sam dobila 4 iz vladanja zato što sam se smejala učiteljici koja je nijansu plave boje nazvala veš-plava !
snezana mihajlovic snezana mihajlovic 11:17 02.02.2008

Re: Moj primer

e, gotsha, meni je seminarski iz književnosti vraćen sa rečenicom:
"Ovo je umetničko delo (?), a to ne mogu da ocenim. Probajte ponovo." (čuj: umetničko delo!!!)
sad, ukoliko se nešto može nazvati umetničkim delom, zar nije već ocenjeno?!

asistentkinja me je oborila na poslednjem ispitu sa komentarom da je "znanje ubija akciju" totalno irelevantno pitanje glede truleži u državi danskoj. (to joj nije prošlo - ispit sam, nakon "reklamacije" položila i time okončala svoje studije)
bravar bravar 11:31 02.02.2008

Re: Moj primer

I previse je primera. Dovoljno da pomislimo na problem, a da nam kroz glavu prodje nekoliko situacija.
Tvoj primer me je podsetio na nastavnicu srpskog jezika moje kcerke.
VIII razred. Pismeni zadatak, teme se ne bih mogla bas sad setiti - neka zivotna:) Dobija trojku sa obrazlozenjem da je rad previse zreo za njen uzrast i da je prilicno filozofski (stagodtoznacilo). Borac, kakva je po prirodi, buni se pa joj nastavnica obecava da ce se konsultovati sa koleginicom. Ova, naravno, biva odusevljena i daje joj pet:) Kompromis je ucinjen upisom 4 u dnevnik:)

Gothsa Gothsa 12:20 02.02.2008

Re: Moj primer

ovi primeri pokazuju da su vaspitavani/obrazovani po metodi copy-paste a tu je apsolutno zabranjeno pokazati znanja/kretaivnost koje odskače od NJENOG i to se kažnjava.
Dok se, bar u boljim engleskim školama, učenici podstiču da iznose svoje misli i zapažanja(može se citirati uz obavezno navođenje izvora) kod nas učenik mora da preslika ono što učitelj ima u glavi ili što je on napisao.
mihaela mihaela 19:53 01.02.2008

Dzordz uvek ima nesto da kaze

"What we want is to see the child in pursuit of knowledge, and not knowledge in pursuit of the child."
George Bernard Shaw
mihaela mihaela 19:57 01.02.2008

...

By the way, cini se da se Einstein malo inspirisao Markom Twainom.
(quote na pocetku Vaseg teksta)

"I have never let my schooling interfere with my education."
Mark Twain

Little L Little L 01:51 02.02.2008

hm...

i ja sam profesor, doduse ne radim sa osnovcima, ali svaki put kada se sretnem sa institucionalnim ogranicenjima i sa nasim mentalitetom iz srednjeg veka, prosto se deprimiram
ali, opet, nadam se da stizu neke mladje generacije, koje shvataju sustinu ucenja, i koje su vise okrenute praksi nego pukom "bubanju" cinjenica.
bar se nadam
snezana mihajlovic snezana mihajlovic 16:25 02.02.2008

Re: hm...

kakva depresija little L
samo furaj!!!
Out of Beirut Out of Beirut 09:03 02.02.2008

zašto smo otišli na sasvim drugu stranu

zašto smo otišli na sasvim drugu stranu, fokusirajući se na „šta"?


Zato sto je tokom 19. i 20 veka, zbog drustveno-ekonomskih razloga, formalno obrazovanje postalo masovna pojava, te je u podizanju kvantiteta kvalitet postao zanemaren .

Zato sto je edukacija bila organizovana na modelu masovne industrijske proizvodnje (koji je bio uspostavljen prema modelu Pruske armije), sto znaci da su ciljevi bili definirani tako da ljudi na vrhu hijerarhije imaju nadzor i kontrolu (ili utisak kontrole) nad procesom.

(* Istina, ranije obrazovanje nije bilo ujednacenog kvaliteta. Na primer, stari grof Bolkonski iz Rata i Mira je bio katastrofa kao ucitelj njegove cerke Marje. Ali tvrdim da je periodicna stampa iz istog perioda bila mnogo bolja od one iz posslednjih decenija 19 veka.)

Treci polunezavisni razlog jeste duboka ideoloska promena koja se desila u akademskim krugovima sredinom 19. veka: slavni heroj ove revolucije je C. Darvin, koji je bio veliki sakupljac podataka a, prema sopstvenim priznanjima, bojao se apstraktnog intuitivnog razmisljanja. Referenca: onlajn knjige Robert Maxwella Younga. (The Historiographic And Ideological Contexts Of The Nineteenth-Century Debate On Man's Place In Nature, i dr.)

Cetvrti polunezavisni razlog je komparativno veci uticaj nemackog, austrougarskog i ruskog modela skolstva kod nas, u odnosu na britanske i americke obrasce.
snezana mihajlovic snezana mihajlovic 10:57 02.02.2008

Re: zašto smo otišli na sasvim drugu stran

: ) ja sam to samo onako retorički pitala.
jt. pitanje je nastalo više kao moj upit i čudjenje da se "praksa" (iz tvog komentara) nastavlja.
ukoliko razmišljate o onome čime se bavite, sledi da ćete uporedjivati i tražiti bolja rešenja. a za to je potrebna samo dobra volja. (znanje se podrazumeva)
naravno, to stvara mnoge probleme - npr. neki roditelji misle da se ja sa decom igram i to traje neko vreme, dok klinci ne počnu da im prevode filmove, tj. da ispravljaju prevod.
ovaj "zašto problem" (ako tako može da se nazove) vidim kao početak uspešnog podučavanja - tj. kao mogućnost da se uradi više. (a krajnji cilj je naravno - samo /učenje, tj. momenat kada ja kao "vodič" odlazim u prevremenu penziju. služim samo kao navigator, monitor (šta god), a ne kao ultimativni odašiljač znanja)
jelena arsovic jelena arsovic 12:24 02.02.2008

specijalne skole

Šta je to, što dete u prvom razredu osnovne škole treba da nauči, da bi njegov rad bio ocenjen kao pozitivan

znanje o brojevima
zadovoljavajuce rezultate je dala samo najstarija grupa od 13-15 god. U testu su prva tri ajtema vezana za dozivljaj telesne celovitosti pa su zato deca bila uspesna(koliko imas glava, ruku, nogu?) a od cetvrtog ajtema koji se odnosi na sabiranje i oduzimanje u okviru prve desetice, deca su sve losija i losija.
Na osnovu ovako porazavajucih rezultata trebalo bi raditi na promeni plana ali ne i programa. Plan treba prilagoditi detetovim razvojnim sposobnostima, a program ne bi trebalo menjati jer cemo mozda doci u sitvaciju da nekom detetu nesto uskratimo.
deca umr mladja od 13 god nemaju zadovoljavajuci nivo znanja o brojevima koji bi bio ekvivalentan tom znanju prosecne dece od 7,5 god.
(jedan od primera) u specijalnim skolama je tek katastrofa.
snezana mihajlovic snezana mihajlovic 12:39 02.02.2008

Re: specijalne skole

trebalo bi raditi na promeni plana ali ne i programa

majpointikzaktli : )
kada nešto objašnjavam, (ukoliko ne može da se shvati), prva misao nije sadržaj, već moja prezentacija istog.
veliki broj profesora stranih jezika drži do toga da predškolci ne bi trebalo da uče strani, pošto ne vladaju ni maternjim jezikom i u tu svrhu postavljaju pitanje - kako da ja njemu objasnim šta je imenica ili glagol?
onda ja pitam - a je l' kad ti isti predškolci uče maternji jezik pričamo o imenicama i glagolima?

za mene je najteže prilagoditi nastavu svima u grupi - baš zato što su sva deca različita - tj. kako da dovedem do toga da ovi što su sporiji mogu da prate, a ovi što su brzi ne stagniraju. i tu ne postoji jednostavan odgovor, ili ti magična formula.
bravar bravar 13:04 02.02.2008

Re: specijalne skole

Trebalo bi raditi sa decom. To je ono kljucno.

Dok nam u skolstvu rade ljudi koji ODRADJUJU svoj posao kao kasirica u nekom megamarketu (nek izvinu kasirice - nista licno) dotle ce nam ici ovako.

Retki su primeri pozrtvovanog ucitelja, nastavnika... Verovala sam da ce se smenom generacija u profesorskom kadru nesto promeniti. Bojim se da se mladi veoma brzo prilagodjavaju "odradjivanju" - cast izuzecima.

A plan i program je toliko opterecen, a gloop - deca od I-IV razreda iz godine u godinu ponavljaju npr iste price o godisnjim dobima iz prirode i drustva, da ih, verujem, biologija ili istorija kasnije docekuju totalno nespremne.
S druge strane iz srpskog jezika ili matematike galopiraju kao da su u najmanju ruku Ajnstajni ili...

Nesto je ovde veoma NEPRILAGODJENO. Stitimo se iza one "nasi su strucnjaci cenjeni u svetu" :( Skolstvo nam je dobro...

Svako starosno doba ima svoj nacin na koji je najbolje uciti - i tu, cini mi se, dosta gresimo. Kao da postoji zid iza koga nema povratka kada iz vrtica dete krene u skolu. S' druge strane, tako malo vodimo racuna o PRVACIMA, ali onim petnaestogodisnjim. Pokojna, na zalost, moja omiljena, Sonja Zarkovic, puno je govorila o tome. Kao da je nisu culi.

PS sad sam se malo stuzila:(
jelena arsovic jelena arsovic 12:37 02.02.2008

specificne sposobnosti

mališa je sada prvak. kao predškolac pokazao je neverovatnu moć pamćenja. (npr. igra memorije: opažanje, selektovanje, koncentracija). od kako je pošao u školu ta "moć" je gotovo nestala. njemu to nije posve jasno, tj. primećujem da ga novonastala situacija, u najmanju ruku zbunjuje - često, kada "promaši" karticu, pogleda u nju začudjeno - jer je bio siguran da je to - to.

jedan primer, mozda zanimljiv ...
Neke osobe uprkos niskom nivou inteligencije na testovima mogu da pokazu visok nivo postignuca u odredjeni izolovanim vestinama. Smatra se da su specificni talenti retardiranih savanata intelektualni potencijal koji treba ohrabrivati , za razliku od autisticnih koje se smatraju simtomima emocionalnog poremecaja koje treba obeshrabrivati. Uoceno je da se ove sposobnosti spontano smenjuju kako autisticne osobe napreduju u socijalnom funkcionisanju.
nadja: slucaj izuzetne crtacke sposobnosti kod autisticnog deteta. Crtala je konje i mnoge druge stvar na nacin koje su psiholozi objasnili kao "nemoguc".Nadja je imala osecaj za perspektivu, senke, prostor.. nadja je crtala ono sto je videla bez potrebe da to razume
jasnaz jasnaz 22:01 02.02.2008

slobodni stil



: u 1 od poslednjih intervjua Aleksandar Popović govori o svom unuku : Gledam ga i uživam – hoće sve sam !
bravar bravar 11:33 03.02.2008

bez naslova

Skola je, kazu vaspitno-obrazovna ustanova.
Zelja za znanjem ne stvara se obrazovanjem jer je ono posledica. Vaspitanje je bitno za stvaranje motivacije za ucenjem (sticanjem znanja).

Neki se nece sloziti, ali razgovarati sa decom o potrebi za znanjem veoma je vazno. Deci znaci da cuju zasto im je bitno da nesto znaju, a ako to saznanje dolazi nenametljivo, s' ljubavlju onoga ko nosi poruku - izgledi za lakse i trajno usvajanje znanja su veliki.

E, u skoli se to uglavnom ne dogadja. Skola namece svoje standarde, cesto lose. Puka reprodukcija znanja ne ostavlja trajni trag u glavama onih koji uce, pa deca zaboravljaju onoga momenta kada odgovaraju. Razgovori o tome zasto nam je nesto potrebno da znamo cesto padaju na ispitu. U nedostatku vremena, a cesto i pozrtvovanosti na poslu, deca ostaju uskracena.

U svom radu imala sam "postansko sanduce" gde su deca mogla da postave bilo koje pitanje koje ih muci. Moglo je biti vezano za makoji segment njihovog zivota. Iz tih pisama sam shvatila da deci nedostaje razgovor , obican, neusiljen, opusten. Ako im jasno predocite zasto je nesto vazno (npr. decaku koji lose pise bitno je da popravi rukopis da bi drugi mogli da procitaju ono sto je napisano) i oni to kroz razgovor shvate i usvoje i sami ce se truditi da to kasnije primene.

Vaznu ulogu u svemu ima i interesovanje. Nisu deca lutke, pa da svi imaju iste cipele, pantalone, haljinice... Svako je univerzum za sebe i svakom treba prici na poseban nacin. Taj vid rada nasa skola ne neguje. Svi smo jedno:) Svako mora da uradi 3 zadatka da bi dobio dvojku na pismenom. Ali, da li znate sta znaci uradjen jedan zadatak od deteta koje je tesko usvojilo i to znanje. Imala sam takvu decu. Mozda se i secate, pisala sam o njima.
dunjica dunjica 21:37 04.02.2008

Opet tekst za uživanje i razmišljanje

Ovo drugo, u svakom slučaju ;-))

Molim te samo da mi objasniš što misliš pod "emocionalno upućeni"?
snezana mihajlovic snezana mihajlovic 09:25 05.02.2008

Re: Opet tekst za uživanje i razmišljanje

što misliš pod "emocionalno upućeni"?

jako jednostavno, a u isto vreme i komplicirano : )))
skoro sam sa nekim razgovarala i rekla da je neophodno raščistiti sa sobom da bi se bavio decom (baviti: u bilo kom smislu).
i samo unesem još veću zabunu.
al' evo kako to vidim
ukoliko si iskren prema sebi - onda počinješ da se upoznaješ, a iz toga sledi da imaš šansu da upoznaš i druge.
ljudi često pominju kontrolu nad emocijama - a meni su uvek u glavi reči: filter i kanalisanje.
rekla bih da je i prva stvar, kao preduslov za neupućenost - želja za kontrolom (a tu se pakuje i ona moja tlapnja (hvala gordanac) o moći). deca neverovatno brzo prepoznaju (sad ovde dolazi i blue: osetomer) našu neiskrenost, strahove, povlačenja...etc, ali nam u tome ne mogu pomoći.

emocionalno upućen roditelj "uči" dete da iskaže svoju ljubav (više od reči volim te), strahove, želje - nagoni ga da objasni svoja osećanja, (a i da ih živi); takav roditelj ne oseća nelagodu pred razgolićenim emocijama, ne nameće svoje vidjenje stvari, ne živi od deteta već sa njim, zaustavlja se na trenutak da bi č u o šta to dečiji pogled
nagoveštava, otvoreno prihvata izazove, bez obzira što se mogućnost greške uvećava, takvi roditelji nemaju strogo zacrtane ciljeve (ovog se užasavam: petogodišnjaci već idu na magistarske studije), već žive svakodnevno taj cilj (tj. svaki dan ima svoj cilj - hvala aleksandruT i steve jobs-u: connecting the dots) itakodaljeitakobliže.

deca čiji roditelji neguju emocionalne veze u porodici nisu nervozna, uplašena (anksiozna), nemaju potrebe da se uvek takmiče (što ne znači da nemaju takmičarski duh), nemaju potrebe za naglašenim samo-isticanjem (affirmative - not agressive), umeju da saradjuju (slušaju druge), često se osmehuju (i za glupost), ne lažu (pozadina laži je strah, a ne malicioznost), ne boje se da iskažu svoje mišljenje, čak i kad se većina ne slaže sa njima, vole novo (jer je to mogućnost za eksperiment: tj. prčkanje, brljanje i prljanje, tj. akcija) ...mogu ovako još, al da ne zagušujem saobraćaj.
dunjica dunjica 11:56 05.02.2008

Re: Opet tekst za uživanje i razmišljanje

Hvala, Snežana, slažemo se potpuno! S unošenjem zabune, eh, to iskustvo mi je tako znano. Naši ljudi obično odmahnu rukom i nazovu me preliberalnom majkom. i mog muža preliberalnim ocem, ali je njemu pola oprošteno kao "čudnom" Nijemcu. Već u slijedećem momentu počinju hvalospjevi mojoj djeci, njihovoj koncentraciji, kreativnosti, neposrednosti. Neobično.

A što se tiče:
deca čiji roditelji neguju emocionalne veze u porodici nisu nervozna, uplašena (anksiozna), nemaju potrebe da se uvek takmiče (što ne znači da nemaju takmičarski duh), nemaju potrebe za naglašenim samo-isticanjem (affirmative - not agressive), umeju da saradjuju (slušaju druge), često se osmehuju (i za glupost), ne lažu (pozadina laži je strah, a ne malicioznost), ne boje se da iskažu svoje mišljenje, čak i kad se većina ne slaže sa njima, vole novo (jer je to mogućnost za eksperiment: tj. prčkanje, brljanje i prljanje, tj. akcija) ...mogu ovako još, al da ne zagušujem saobraćaj.

Jasno mi je da je to tako, ali ponekad budem ljuta što Dunja nije probitačnija, nametljivija. Roditelji djece koja se s njom druže kažu da vole što je Dunja prijateljica njihove djece, jer takva dobro djeluje na njih. Ja, opet, nekada imam utisak da se radi o najobičnijem iskorištavanju, jer mislim da nedostaje uzajamnost, kada ovo drugo dijete može samo ponuditi takmičarsku atmosferu, neiskrenost, nametanje svoje volje i naglašeni interes za kupovanje uvijek novih stvari, te izostanak interesa za kreativno izražavanje (dok je Dunja tu pravi freak).
snezana mihajlovic snezana mihajlovic 13:18 05.02.2008

Re: Opet tekst za uživanje i razmišljanje

razumem o čemu pričaš.
deca (o kojoj gore pisasmo) mogu delovati nespremna za pravi život. (zato valjda i postoji teza da ih treba čeličiti - samo što to čeličenje preuzima diskutabilnu formu)
biti emocionalno osvešćen može značiti i biti dobar, svestan, probudjen (da ne nabrajam) i kao takav ti neminovno istupaš iz zvaničnih okvira, i naravno, kao takav možeš biti čak i nepodoban.
no, na duže staze - dobijaš (ružno zvuči ovo dobijaš, al nek ide) čoveka koji će umeti da se nosi sa životom - živeći ga i (jedan od razloga što ne volim bajke - kraj bez početka) pokušavajući da iznadje neki bolji put. (i to, ne samo za sebe, već i za one okolo - razlika izmedju vodja i onih koji prate).
u svom radu sam videla kako se dete transformiše - i biti svedok toga je fantastično. (ne u smislu eksperimenta, već privilegije) - od stidljivog i povučenog, ne previše spremnog za saradnju, do čilog, vrcavog, iskrenog itd. (razvigor - baš).
da se vratim na prvu rečenicu iz tvog komentara i reči volela bih...
znam dosta ljudi koji su uspešni u svom poslu, ali (naravno da ide ali) znam i za neke od njih koji se, kada imaju problem zavuku ispod stola (nije metafora), druge, koji čak i ne poznaju svoje najbliže, treće, kojima uvek nešto fali i kojima su roditelji krivi za sve (a ko bi drugi?!! - ovde ne mogu, a da se ne nasmejem, mada je tužno), šesnaeste, kojima deca (i partneri) dodju kao šansa za postizanje nekog željenog statusa (nebitno kog), i onda ne mogu a da se ne priupitam -a kome su se to nametnuli, i ako jesu - čemu to služi (a uz to i ne radi)?
tako da...šta sam ono htela reći, a da ne odužim : ))))
dunjica dunjica 13:36 05.02.2008

Re: Opet tekst za uživanje i razmišljanje

Snežana,
pravo je zadovoljstvo razmjenjivati mišljenja s tobom, čak i ako se ne složimo oko nečega!

Keep up the good work!
snezana mihajlovic snezana mihajlovic 15:28 05.02.2008

he, he

nemoj dvaput to da kažeš
tj. pitaj mog žmua da l' je zadovoljstvo...
: ))))
da plagiram mungosa
sneza the izbacili je iz bajke
(jednoglasno odlučili: patuljci, živuljke i lovac. možda je samo princ bio malo tužan, što je i razumljivo, pošto nije ni stigao da je upozna)
dunjica dunjica 16:08 05.02.2008

Re: he, he

hehehe,

Ovih dana pogledah film koji ima puno veze s ovom tvojom temom, pa da ti preporučim:
"Music of the heart", s Meryl Streep. Mislim da je priča bazirana na istinitom događaju.

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana