,, Mravi su čudna stvorenja, možda čak i vilenjaci...'' ( ,,Akinosukeov san'' - Lafkadio Kern, zbirka ,,Strašne priče'' )
*** *** ***
Svakoga jutra ustaje na levu nogu. Nije to stvar njenog raspoloženja, još manje svesne odluke. Jednostavno, krevet je u datom prostoru morao da bude postavljen na taj, jedan jedini način, i tako je ostala bez izbora i bez mogućnosti da joj dan otpočinje drugačije.
Ne smeta joj to preterano. Potrudi se da prvi korak načini desnom nogom, i smatra da time potire sve eventualne posledice tog poslovično neugodnog momenta. I, sasvim nekritički, veruje da će joj taj mali svestan napor koji čini da ispravi stvari koliko je to u njenoj moći, doneti makar jedno malecko čudo dnevno.
Tog dana je, izlazeći iz stana, krajičkom oka opazila senku na krovu susedne kuće. Poželela je, naravno, da pobliže pogleda o čemu se radi, ali se na vreme uzdržala. Dalo se zaključiti da se iza senke krije čovek, pa nije želela da njen ponovni pogled na tu stranu poremeti ravnotežu u kojoj se sve neznatno klatilo i ekvilibriralo zbog čega je postojala realna opasnost da njena radoznalost zakači senku i izmesti je iz tog nesigurnog položaja u kome se nalazila i time je povuče sa krova, a za njom i čoveka koji se na nju oslanjao.
Ne, tako nešto svakako ne bi volela da nosi na duši.
A i imala je preča posla.
Lagano je izašla iz dvorišta, skrenula levo uz ulicu i svu pažnju usmerila na posmatranje uobičajenog.
Za početak je podesila svoje korake tako da preskoči mravlji auto-put koji se prostirao od kućnog zida do travnjaka i večito bio neverovatno prometan. Mudri insekti su iskoristili krivudavu pukotinu koja je poprečke presekla asfalt pločnika i tako sveli na najmanju moguću meru opasnost da budu pregaženi čak i nehotice.
Ćutke im se divila prolazerći.
Zatim je osmotrila kako napreduje kolonija poponca koja je svakodnevno puzećim koracima naočigled osvajala sve veći prostor na ledini sparušenoj i usahloj od žege. Bila je zadovoljna kada je ustanovila da bele trubice i zeleni listići počinju da nadvladavaju mrtvo žutilo svenulih travki.
U prolazu se osmehnula mladom cvetu suncokreta, koji se letos tu stvorio niotkud i svaki put joj vedro uzvraćao osmeh.
Još nekoliko koraka i onda taj dud pri kraju ulice. Ogromno, staro drvo vredno poštovanja, sa krošnjom čija jedna jedina grana slobodno raste u susret zgužvanim krpicama oblačaka, dok su ostale tek nagoveštaji, surovo sputane testerama da ne bi povredile žice mlitavo okačene između bandera.
Uvek ima neodoljivu želju da zastane i zagrli hrapavu koru stabla suviše snažnog e da bi sama mogla u potpunosti da ga obuhvati. Da nasloni dlanove i obraz uz moćno deblo i da mu šapne par jednostavnih i toplih reči u znak podrške, dobrodošlice i ličnog divljenja na istrajnosti i upornosti sa kojom se bori da opstane na tom po svemu neprijateljskom mestu.
Priseća se kako su nekada ljudi skidanjem šešira i naklonom iskazivali dužno poštovanje kleki i zovi kada bi pokraj njih prolazili i to joj se čini sasvim u redu i negde joj je žao što se taj dobar običaj nije sačuvao do danas. Ne sumnja - drveće bi umelo da ceni takav gest dobre volje i lepog vaspitanja.
I tada, dok usporava, gotovo rešena da ovog puta ostvari svoj naum makar joj se ljudi koji čekaju autobus na obližnjoj stanici i smejali, rugali ili mislili da je luda ( Šta mari? Ipak je to samo gomila nepoznatih osoba do čijeg mišljenja ne bi trebalo da joj je stalo. ), odnekud do nje dopire jasan, proziran, vedar dečji glas. Ne razume šta govori, ni jednu jedinu reč,ali prepoznaje u njemu ushićenje i nežnost i ubedljivost i iskrenost i dragost i toplinu i miloštu i leporekost i blagost i još nekoliko sasvim posebno mekih nijansi.
Istovremeno, prizor oko nje postaje sasvim zamrznut. Pokreti usporavaju i lede se kao na fotografijama, saobraćaj staje, vetrić zaboravlja da pirka, a ona sama sasvim lagano prilazi izvoru tog opčinjavajućeg glasa.
Tamo gde se trotoar naglo završava sudarajući se sa bočnim zidom trafike koja prečesto menja vlasnike i namenu, a uglavnom zvrji prazna i gde se loboda osilila i raste neumereno žustro i široko oko parčeta žičane ograde, primerćuje vižljastu, tananu devojčicu koja se nekom razdragano obraća. Na trenutak je zbunjena, jer dete stoji izdvojeno, okrenuto zidu i čini se kao da priča samo sa sobom.
Međutim, iznenada se čitava slika izoštrava, kao pod lupom, i ona primećuje veliku skupinu mrava kraj detetovih nogu i shvata da ono razgovara sa njima. A mravci, čini joj se, pažljivo i predano je slušaju i krive ka njoj svoje majušne vratiće i dižu svoje mozaične oči na minijaturnim lišcima prateći pomno svaki njen pokret i svaku pojedinačnu vibraciju njenog glasa. I kao da joj povlađuju i kao da joj i sami nešto govore, pomažući se svojim krhkim antenama i mnogobrojnim nožicama.
Ona ne zastaje, posmatra sve u prolazu, zapanjena što niko drugi ne obraća pažnju na tako nesvakidašnju i nadasve dragocenu sliku i pažljivo urezuje svaki njen detalj u svoje pamćenje, da ga sačuva za neko sivo kišno popodne ili za neku noć nesanice.
Iznenada, mada je kasno popodne, odnekud kukurikne petao. Ne vidi ga, skrivenog u dubini nekog dvorišta, ali je bolno svesna posledica njegovog javljanja. Čitava scena se razbija u oštru paramparčad, cepa se na jadne bezoblične dronjke i raspada se i nestaje. Sve ponovo počinje da se kreće i huči i mrda i žamori i devojčicin glas se gubi u opštoj kakofoniji, a mravi ponovo postaju sitne crne tačkice na pločniku.
U magnovenju primećuje da postaje strahovito ljuta na sebe što nije naučila nemušti jezik onda kada je za to bilo dovoljno verovati da tako nešto zbilja postoji.
Nastavlja dalje blago ošamućena, kao nakon buđenja iz nekog šašavog sna. Treba joj malo vremena da se sabere i podseti kuda je, u stvari, uopšte krenula.