Priča o zlu

 ĐAVO U SUHAČU

Verujem da malo ko zna gde je Suhač.

Nisam znao ni ja do 1990. godine, a i tada sam saznao pukom slučajnošću.

Bio sam u Sinju, negde u februaru te godine. Kad sam završio posao otišao sam na ručak koji je priredio moj domaćin.

Taj ručak, a još više boravak, u dobrom, nevelikom društva, pamtim do detalja.

Pamtim i to da sam poručio„arambašiće“, originalno jelo, slično sarmi, ali koje nigde, sa takvim ukusom ne možete naći  nego u Sinju.

Iza „arambašića“ se pije crno vino, i baš smo, domaćin i ja, uživali u njegovom vinu koje je za tu priliku doneo od  kuće.

Nakon  „arambašića“, servirano je sveže pripremljeno svinjsko pečenje, dovoljno ohlađeno i oceđeno. Taman za uživanje.

Naravno, iza toga, opet crno vino.

Kako sam znao da u Sinj i kod moga domaćina čovek ne može otići, a da se vrati potpuno trezan, došao sam autobusom.

Prosto, znam čoveka i znam mentalitet.

Sinjani su retko gostoljubiv svet i ponosni na ono što baštine. Ima tu i ponečeg provincijalnoga, ima preterivanja, pokatkad i banalizacije, ali voleo sam tamo otići.

Nakon ručka i prijatne sedeljke koja je potrajala, a razgovarlo se najviše o prvim višestranačkim izborima koji su u Hrvatskoj bili zakazani za drugu polovinu aprila te godine, uz  političku korektnost drugara koji ne misle isto, došlo je vreme da krenem kući.

Moj domaćin me je ispratio na autobusku stanicu, i tamo smo saznali  da sam došao ranije čitavih četrdeset pet minuta.

Šta će, ostao je dok autobus ne dođe.

Seli smo u stanični bife, naručili po ekspreso i nastavili ćaskanje. Bife je bio skoro prazan.

Za šankom, na visokim stolicama,sedela su dvojica polupijanih tipova i razgovarali sa šankerom, koga su očito dobro poznavali. Pili su votku, sećam se da su je za vreme našeg boravka naručivali bar dva puta. Sa njima je pio i šanker. Ljudi, sva trojica,mogli su imati od trideset do trideset pet godina. Pričali su o politici i bez ustezanja galamili kako Hrvatska i Hrvati moraju biti nezavisni.

Zašto te velike teme i ideje, običan svet uvek voli saopštavati galameći, ili o njima ćuti, pitao sam se u sebi.

Bucmastiji i niži od dvojice gostiju, jednog je trenutka prosiktao„da je spreman odmah pobiti svoje susede Srbe, ako se slučajno šta dogodi bilo kojem Hrvatu u borbi za nezavisnost.. Barmen, koji je u tom trenutku seckao komadiće limuna za votku koju je servirao, podigao je nož u visini očiju i neobično svečano, kao da se zaklinje, dodao – „I ja sam spreman“. Treći akter je ćutao.

Nismo mogli, moj domaćin i ja, da to ne vidimo i ne čujemo. Moj domaćin se nelagodno promeškoljio  i rekao mi:

-         Ne obraćaj pažnju, ovo su budalaši iz Suhača.

Pogledao sam ga upitno, i iz pogleda je pročitao da ne znam gde je Suhač.

-         Ma to ti je predgrađe Sinja, na tri kilometetra odavde, uz cestu prema Kninu. Tamo ima puno budalaša i pjanaca koji svašta baljezgaju.. Mješan je Suhač. Ima jednu četvrtinu Srba starosjedilaca. Nikada oko toga nije bilo problema, ne vjerujem da će ih ikada i biti, mada ima ovakvih benaša.

-         Ima svuda benaša, ali bogme, onaj barmen diže nož, kao na kakvoj zakletvi.

-         Goni ih u pizdu materinu, većina ljudi je ipak normalna. Popili su, vidiš i sam.

Tu smo, moj domaćin i ja završili razgovor na temu Suhačana. Autobus je ubrzo stigao i prijateljski smo se rastali.

No, ostao mi je negde unutra mučan osećaj, a u pamćenje mi se urezale reči koje  su izgovorili Suhačani u bifeu. Naročito, podiguti nož u ruci barmena i ritualno izgovorena replika – „i ja sam spreman“ .

                                       **********

Potpuno sam potisnuo Suhač iz sećanja.

No, sećanje mi je oživelo prateći hrvatske medije, jer se o Suhaču pisalo kao mestu vrlo surovih zbivanja.

I vratila mi se slika iz bifea sinjske autobuske stanice.

Najpre je, prema medijima, 1995. godine, ubijena Milena Nešić, devojka srpske nacionalnosti. Htela je da ode do Splita. Sela je u neki automobil baš u Suhaču gde je živela, i koji dan iza toga nađena je u blizini Omiša, razgolićena, silovana i na monstruozan način ubijena. Bila je nezgodne nacionalnosti“, kako je to kasnije okvalifikolala hrvatska štampa, pa zločin nad njom nikada nije istražen.

Ubice su ostale nekažnjene, a njena smrt ovijena velom tajne, mada su osnovne stvari jasne.

Za to ubistvo se u široj javnosti ne bi ni znalo, da kasnijih godina na sličan način nisu ubijene, baš u Suhaču i neke devojke hrvatske nacionalnosti. Tek tada, kad je hrvatska javnost bila potpuno zgrožena, neko se setio da je na isti način ubijena i nesretna Milena Nešić.

No, ni to nije pomoglo da se o surovom ubistvu  Milene Nešić nešto više sazna.

Možda su država i ljudi koji su u Mileninom slučaju donosili odluke, mislili, da njena smrt nije neko zlo, jer šta je „jedna silovana i masakrirana Srpkinja iz Suhača“, u uporedbi sa „čistotom hrvatskog domoljublja, pobjede i samostojnosti“. Pa još da su zločin napravili kakvi branitelji, remetilo bi to trijumfalističku idilu i „hrvatsku ratnu i poratnu bezgrješnost“.

No, đavo kad „uzjaši“, gona svoje – govori se baš u tom kraju.

U Suhaču je nastavljen lanac zločina, ali i potpuno pasivno i skoro stimulirajuće ponašanje države prema zločincima.

U noći, između 6. i 7 januara, 1998. godine, na sam dan pravoslavnoga Božića, oko ponoći, u kuću jednog od preostalih suhačanskih Srba, Jovana Borovića, upala su trojica polupijanih susjeda, Hrvata.

Zagrebačke „Novosti“ovako su opisale taj događaj, trinaest godina kasnije:

Trojica optuženih došli su na pravoslavni Božić 1998. pred kuću Jovana Borovića i pretukli ga na pragu drvenim kolcima, nanijevši mu niz teških ozljeda po glavi i tijelu. Završio je u bolnici iz koje je dan poslije pušten na kućnu njegu. Ubrzo se stanje zakompliciralo, pa je ponovno završio u KB-u Split, gdje je preminuo 4. februara 1998.

Iste je godine Općinsko državno odvjetništvo u Splitu podiglo optužnicu protiv Stipe i Dražana Bulja i Zdravka Bašića. Medicinska vještačenja provedena su u Splitu, Rijeci i Zagrebu. Sporna je bila Borovićeva ozljeda glave, jer nije bilo fizičkog dokaza frakture, nego je ona utvrđena na temelju zraka u lubanji.

Inače, prvooptuženi Stipe Bulj brat je Pavla Bulja, a drugooptuženi Dražan Bulj brat Ivana Bulja, dvojca optuženog za silovanje i brutalno ubojstvo maloljetne Sinjanke Anđele Bešlić.

Kad je konačno, nakon trinaest godina, izrečena presuda ubicama, koji su čitavo vrene bili na slobodi, dobili su po godinu dana zatvora. O načinu na koji su od države Hrvatske i njenog sudstva tretirani, govori “Slobodna Dalmacija” i akteri na suđenju.

Jedna godina za jedan život

Trinaest godina nakon smrtonosnog premlaćivanja Jovana Borovića (63) na njegovom kućnom pragu u Suhaču kraj Sinja, na splitskom Općinskom sudu nepravomoćno su na po godinu dana zatvora osuđeni Stipe Bulj (50), Dražan Bulj (49) i Zdravko Bašić (33).

“Optuženima, zbog protoka vremena i zato što su danas ozbiljni ljudi i ugledni mještani koji su se redovno odazivali na rasprave, daje se po godinu dana zatvora, jer je ipak izgubljen jedan život”, obrazložio je sudac Tomislav Zlodre jednu od najskandaloznijih nepravomoćnih presuda za nanošenje teške tjelesne ozljede sa smrtnom posljedicom.

- Presuda me šokirala. Reći za optužene, iza kojih se vuče po nekoliko pravomoćnih kaznenih presuda, da su ugledni mještani i ozbiljni ljudi, to je stravično. I još dodati da je ipak izgubljen jedan život, kao da je slučajno izgubljen, a čovjek je ustvari ubijen i to zbog svoje nacionalne pripadnosti – zgrožena je Semina Lončar, predsjednica splitskog Centra za razvoj demokracije, koja je pratila ovaj sudski proces što je, po njezinu mišljenju, otpočetka vrvio nepravilnostima.

Pogrešna kvalifikacija

- Državni tužitelj optužnicu je podigao tek na intervenciju obitelji ubijenog Borovića, koja je i sama pokrenula istragu i pronašla medicinske dokumente kao dokaze. Samo kazneno djelo pogrešno je kvalificirano, kao nanošenje teške tjelesne ozljede sa smrtnom posljedicom, a radilo se o ubojstvu iz etničkih razloga i takvim ga je državni tužitelj Eugen Tolić trebao i kvalificirati. Međutim, za kazneno djelo ubojstva sude županijski sudovi, a ovako je slučaj preuzeo niži, općinski sud. Kvalifikaciju zločina iz mržnje sudac je vrlo vješto izbjegavao, a ni državni tužitelj nije pokušao dokazati da je ubojstvo Jovana Borovića bilo samo kraj dugogodišnjeg zlostavljanja i zastrašivanja te obitelji na nacionalnoj osnovi, o čemu svjedoči i više od 50 policijskih zapisnika o intervencijama, koje je samo trebalo izvući iz ladice. Državni je tužitelj sucu mogao predočiti i otežavajuće okolnosti: optuženici su nakon tog kaznenog djela počinili niz drugih, za koja su pravomoćno osuđeni – kaže Semina Lončar.

Postupak se, dodaje, namjerno odugovlačio: promijenjena su tri suca, a i optuženi su na početku često mijenjali odvjetnike. Slučaj je završio u rukama suca Zlodre, inače zaduženog za slučajeve maloljetničke delikvencije.

- To je samo dokaz neozbiljnosti sudstva, bagateliziranja i ponižavanja obitelji pokojnoga Jovana Borovića. Obrana je stalno izmišljala neke nove svjedoke, koji nisu imali nikakve veze s događajem. Zašto im je sud dopustio takvo ponašanje? Na kraju su čak zahtijevali ekshumaciju tijela ubijenog i nova sudska vještačenja – kaže ova aktivistica. Osim toga, optuženici i njihovi branitelji cijelo su vrijeme igrali na kartu zastare, koja još nije isključena.

- Zastara nastupa za dvije godine, pa ako Županijski sud usvoji njihove žalbe i vrati predmet na ponovno postupanje, sasvim je moguće da će optuženici izbjeći čak i ovu blagu kaznu. Nadam se da će Županijski sud ipak preinačiti presudu na barem pet godina zatvora, koliko zakon sada dopušta – kaže Semina Lončar.

Ishodom sudskog postupka i obrazloženjem presude ne mogu biti zadovoljni ni članovi obitelji Jovana Borovića.

- To je sramota, oni su ovom presudom nagrađeni, a ne osuđeni. Kakvi su to ugledni mještani i uzorni građani koji su svih tih godina pucali po našoj kući, palili okolnu šikaru, prijetili svjedocima? – komentira Jovanova kći Rosanda Macan, umorna od svih poniženja i uvreda kojima su tokom sudskog postupka bili izloženi. Neugodno ju je iznenadilo i ponašanje suca za vrijeme rasprava.

- Kada bi primijetio da pričamo ili neku našu mimiku, derao bi se da će zvati policiju i izbaciti nas van – kaže Rosanda Macan.

Sudac im nije dao riječ

- Sudac nam uopće nije dao riječ na izricanju presude, a malo je falilo da nas izbaci iz sudnice, dok je optuženička strana slobodno bacala komentare – nadovezuje se njezin brat Božidar Borović.

- Kada zgaziš psa, dobiješ godine, a kamoli kada letvama zatučeš i ubiješ čovjeka na njegovom kućnom pragu – dodaje Božidar. Kaže kako će pokrenuti građansku parnicu radi naknade štete i povrede časti i ugleda pokojnoga oca.

- Ništa se posljednjih godina nije promijenilo u hrvatskom pravosuđu, a pogotovo ne rasistički odnos koji se prakticira prema građanima srpske nacionalnosti. To je jedan sistem u kojem su niži sudovi dobili zadatak da posao obave primitivno i sirovo, dok drugi isto nastavljaju u rukavicama, sofisticirano i uz određeno zgražanje. Što drugo reći kada je hrvatskim sudovima olakšavajuća okolnost sudjelovanje u Domovinskom ratu, a ne obaziru se na pretvaranje građana Hrvatske u građane prvog i drugog reda – kaže Tonči Majić, predsjednik Dalmatinskog komiteta za ljudska prava.

                          ************

Ta skandalozna presuda je ukinuta posle godinu dana, i predmet vraćen na ponovno odlučivanje. Najverovatniji ishod će biti zastara postupka , a ubice se izvući od svake odgovornosti. Branitelji su to, „ugledni mještani i ozbiljni ljudi koji se redovno odazivaju sudskim pozivima“, a žrtva tek Srbin starije dobi. Tretirati ubistvo Jovana Borovića kao zločin iz mržnje, moglo bi škoditi ugledu Hrvatske. Da nije bio u svojoj kući na Božić, ne bi ni stradao.

Takva logika, otvorila je put u nove, bezumice.

U Suhaču se to brzo pokazalo. Kad je nestalo Srba, nasilnici su pronašli druge „zgodne“žrtve.

Iste godine kad je Jovan umro od batina, u bunaru, koji meštani zovu Vodica, pronađen je utopljen Branko Bulj, dobar prijatelj i kum porodice Borović.

Njegova smrt nije okvalifikovana kao nasilna, premda nesretnik iza sebe nije ostavio nikakvo oproštajno pismo, a njegovi sinovi ideju o samoubojstvu nisu nikad prihvatili. Bilo je opasno u Suhaču tih dana, imati dobre, prijateljske i kumovske odnose sa kućom Borovića.

Kolo nasilja i smrti nije se ni tu zaustavilo.

U decemmbru 2001. godine deca su pokraj kamenog zida, po ciči zimi, u školskoj torbi jedne učenice, pronašla mrtvo novorođeno muško dete.

Majka deteta, 18-godišnjakinja, ostavila ga je nakon poroda za koji nikad nije dokazano kako je protekao. Budući da je bila reč o smrti bebe, a majka je bila na pragu punoletnosti, proces je bio zatvoren za javnost, tako da je ostalo nepoznato je li u smrti deteta sudelovao još netko osim mlade majke za koju je bilo utvrđeno da je bila u stanju postporođajnog stresa. Širile su se strašne priče koje su i članovima najuže porodice mlade devojke pripisivale učešće u zločinu. No, konačan ishod glasi– niko nije kažnjen.

Početkom marta, 2002. godine, opet stravičan zločin. Ujutro, rano, dok se vraćala kući iz sinjskog disko kluba “San Remo”, na ulazu u Suhač, oteta je sedamnaestogodišnja učenica trgovačke škole, maloletna, Anđela Bešlić.

Nakon više od 40 dana, slučajno je pronađena mrtva na nepristupačnom mestu, Vidovo, na manje od kilometar iznad Suhača. Silovana je i ubijena na monstruozan način. Glava joj je bila razneta udarcima tupim predmetom. Donji deo tela je bio razgolićen, a preko glave prebačaena jakna i nekakvo granje.

Nekoliko dana, pošto je sahranjena, policiji se predao Ivan Bulj iz Suhača, tadašnji direktor radio Sinja.

Osim te funkcije, Bulj je bio i predsednika Hrvatske Demokršćanske Unije u Sinju, stranke koja je tada vršila lokalnu vlast u tome gradu. Zajedno sa njim, uhapšen je  njegov rođak Pavle Bulj.

Ivan i Pavle Bulj, su rođena braća ubicama Jovana Borovića - Dražanu i Stipi Bulju.

Ivan Bulj se predao, kažu zbog straha od osvete, jer je otac Anđele Bešlić, nezadovoljan radom policije, sam vodio istragu i došao do podatka da je njegovu ćerku odvezao “reno 4” bez registracijskih oznaka. Takav automobil je u Suhaču imao samo Ivan Bulj.

Suđenje Ivanu i Pavlu Bulju je trajalo više od dve godine.

Ivan je osuđen na 27 godina a Pavle Bulj, oslobođen optužbe zbog nedostatka dokaza. U drugostepenom postupku, kazna od 27 godina, smanjena je na 22, a za Pavla Bulja potvrđena oslobođajaća presuda.

No, Pavle Bulj je po izlasku iz zatvora, napravio više krivičnih dela. Suđen je dva puta, zbog krađe i napada nožem na nekog Zadranina, ali u zatvor nije nikada otišao.

Brat Ivana Bulja, osuđenog za ubistvo Anđele Bešlić, i jedan od ubica Jovana Borovića - Dražan Bulj, za riječki “Novi List” tvrdio je kako Ivan nije kriv jer im u genima "nije da su silovatelji i banditi", a osim toga, Ivan je "osoba visokog morala, pred magisterijem politologije, nepušač, nikad nije konzumirao drogu ili alkohol".

S obzirom da nisu niti silovatelji niti banditi, “po genima”, zanimljivo je da je Dražan, prije nego što je dao izjavu i komentar celog slučaja, nasrnuo na novinara Novog lista, od čega se ovaj uz pomoć još nekih ljudi, jedva odbranio.

Čovek iz najužeg društva braće Bulj, Mate Ćurković iz Suhača, koji je salušavan u predmetu Anđele Bešlić, ubio je na plaži kod Pirovca katoličkog svećenika Miju Stjepića. Ćurković je na sudu priznao da je svećenika ubio kamenom, ali ne da bi ga opljačkao, već da bi se odbranio od njegova seksualnog nasrtaja.

Ubistvo svećenika dogodilo se u  junu 2003. godine, a Mate Ćurković je za taj zločin, ali i za pokušaj silovanja maloletne autostoperke, bio nepravomoćno osuđen na 11 godina zatvora. No, taj nezaposleni bravar, kaznu nikad nije ni počeo izdržavati, i to zbog, zanimljivo, proceduralne greške nadležnog suda. Pet meseci nakon izricanja presude, sud nije napisao obrazloženje svoje odluke, pa je Ćurković nakon dve i po godine, iz pritvora pušten na slobodu.

Zanimljivo je, da je ubistvo svećenika priznavao, ali pokušaj silovanja maloletnice uporno je poricao premda je upravo na temelju opisa te mlade devojke, načinjen fotorobot iz kojeg je baš Ivan Bulj, u zatvoru, identifikovao Ćurkovića.

Ćurković je u Puli, nešto ranije bio optužen i za pokušaj nanošenja teških telesnih ozleda ženi koju uopšte nije poznavao, nego ju je napao u nastupu nekontroliranog besa. Za to delo nije suđen.

U  istom mesecu, kad je Ćurković ubio svećenika u Pirovcu,2003. godine, Sinj je bio šokiran dvostrukim ubistvom koje se dogodilo u po bela dana u samom središtu grada. Tad je Ivica Buljan, 35-godišnjak, hicima iz pištolja usmrtio Antu Buljana (32) i Darka Odaka (29), i to zato jer ga je iznerviralo njihovo “žicanje” novca na parkiralištu..

Seriju zlih dela zaključimo stravičnim ubistvom studentkinje ekonomije, tada dvadesetjednogodišnje Kristine Šušnjara. Ubistvo je po načinu izvođenja skoro  identično ubistvima Anđele Bešlić i mnogo ranije ubijene Milene Nešić.

Kristina je te subote, krenula u sinjski disko klub “San Remo”. Stopirala je i stao joj je beli golf, koji je vozio tada dvadesetšestogodišnji Luka Pezelj. Bio je 6. januar, 2008. godine. Slučajna koincidencija -  toga dana se navršavalo deset godina od kad su ubice Jovana Borovića, stigle u njegovu kuću da ga zatuku letvama “peticama” .

Umesto u disko klub, Luka Pezelj je nesretnu devojku odvezao na pusto mesto u okolici Omiša i tamo pokušao da je siluje. Ona se očajnički branila, i u besu, ubica joj je “francuskim ključem” sa više udaraca zdrobio glavu. Našli su je treći dan. Donji deo tela joj je bio razgolićen, a glava prekrivrena jaknom i granama. Identično položaju, u kakvom su nađeni prethodno leševi Anđele Bešlić i Milene Nešić. Jedina razlika je u tome što Kristina Šušnjara nije prethodno silovana.

Luka Pezelj, dvadesetšestogodišnji zidar, ubica Kristine Šušnjara, osuđen je na tridesetjednu godinu zatvora. Za sve, koji ga poznaju, bilo je veliko iznenađenje da je on tako nešto uradio. Jedan njegov poznanik, rekao je medijima - “kako mora da je u njega iznenada ušao đavo”, jer je celo vreme bio čovek za koga se kaže da “mrava ne bi zgazio”.

Moram priznati da me fenomen zla u Suhaču veoma zaintrigirao. Manje od petstotina stanovnika, a toliko drastično zlih dela. Izdvojio sam, i na jedno mesto skupio skoro sve što se o tome u medijima pisalo, pregledao fotografije, video snimke i sve drugo što je bilo dostupno. Nisam ovde pomenuo još niz besmislenih nasilnih akata sa manjim posledicama.. Od rodoskrvunuća, gde ujak siluje ćerku svoje sestre, do tuča, i krupnijih incidenata koji su se završavali razbijenim glavama.

Na tu temu sam razgovarao sa nekoliko mojih prijatelja u Dalmaciji..

Jedan od njih,pedagog i ljevičar, mi je u snimljenom razgovoru, uz prethodni pristanak da snimam, rekao:

-         Slušaj, taj Suhač je samo vrh ledenoga brijega. Na Balkanu je prijatelju, mnogo Suhača, i imaćemo ih sve dok su nam države ovakve. Dok je kultura nasilja, društveno dominantna kultura. Pogledaj samo kako se vi Srbi odnosite prema Albancima. O tome, kako se moji „Hrvatine” odnose prema vama, sam najbolje znaš.

-         Ipak mi još malo razbistri.. Otkud ovo zlo “među svojima”, ova silovanja i ubijanja?

-         A, evo. Kako izgleda vaspitanje dječaka na Balkanu. Uče te od malena, znaš to, da je plakanje za curice, a da se muškost mjeri masom mišića i čvrstinom “one stvari”. Mene su bar učili a vjerujem i tebe, da kad žensko kaže “ne”, to nije zapravo “ne”, jer su, kao, cure glupe i ne znaju šta tačno hoće. Zato ti moraš biti pravi muškardin, pa će ona vidjeti koliko se to njoj zapravo sviđa teke ako je malo “stisneš”. Jer, kakav si ti muškarac, a da ne pokušaš. Mogu te proglasiti pederom..

-         Dobro, to je opet opšte mjesto..

-         Nije. Gledaj, šta je po mom mišljenju bilo u slučaju ove nesretne, male Kristine..Taj bilmez, zidar, što je htio da je siluje, pa nije uspio, vjerovatno je njeno “ne” shvatio neuvjerljivo, jer, bože moj –“ona je mlada, glupa i sama ne zna šta hoće”. A on je jedna odrasla hrvatska momčina, pa još ima auto i nešto para. Ona sjeda u to auto. Njegova pamet radi tako da se on pita – “što je opće sjedala, kad neće, ma ona se folira”. I onda je krenuo da je fizički ubjeđuje. Kad mu se suprostavila dovoljno jako, on je krenuo sa većom silom, da bi to na kraju završilo udaranjem francuskim ključem po glavi.

-         Strašno..

-         Da, strašno. Ima tu još puno stvari. Ovo što sam kazao je pojednostavljeno. Recimo, hrvatska javnost se sa pravom podigla i konsternirala nad zločinima urađenim nad tim nesretnim curama iz Sinja. Slučajevi Bešlić, Šušnjara i slučaj ove nesretne curice iz Drniša, Antonije Bilić, koju još nisu ni pronašli, sa potpuno razumnim razlozima su šokirali cijelu Hrvatsku i podigli javnost na noge. No, sjetimo se, da je u Sisku ubijena djevojka srpske nacionalnosti, Ljubica Solar. Imala je tek devetnaest godina. Ubili su je snajperom u stanu njenog dečka pripadnici hrvatske vojske. Da li je to ikoga u Hrvatskoj dotaklo..Ne…Da li je netko za to odgovarao…Ma taman posla…Sve dok postoji takva besćutnost i selektivnost, mi ćemo se često sretati sa surovim zločinima i “među svojima”. Jer, prevencija zločina, pravda za žrtve i osuda zločina, državni je posao, kao što je državni posao i uticaj na društvo, promocija vrijednosti i odbrana ljudskog prava na život i slobodu.

-         Slažem se, nego, mene baš Suhač zanima. Tamo je sve ovo o čemu pričaš “ na platnu”.

-          Da, ima tu dodatno i nešto osobitog kolorita. Evo, taj Bulj, što je osuđen za ubistvo i silovanje male Anđele Bešlić, političar, direktor sinjskog radija, učesnik domovinskog rata, član alkarskog viteškog društva koje ima kodeks časti kroz stotine godine, a čiji je brat ubio susjeda Srbina na njegov Božić tri godine iza rata, zapravo je karakterna kopija ratnog zločinca, Mirka Norca, koji nikad nije isključen iz alkarskog viteškog društva, a paradigma je nakaradnog domoljublja koje nije smislio njegov konobarski mozak nego državni ideolozi..

-         E…to me zanima. Vidim to tako često među “mojima”.

-         Vi Srbi za razne protuve i zločince takođe  tvrdite da su vam nacionalni heroji. Ista smo, da izvineš, “govna”. I tu jedni drugima “pomažemo” na štetu ljudskosti. Evo, naš današnji premijer i vladar državom (bio onda Ivo Sanader), tvrdi za Mirka Norca, komšiju i ratnog zapovjednika ovim Suhačanima, da je “vitez koji je posrnuo”, opravdavajući ga da je imao “loš dan koji zadesi svakog čovjeka, pa je nepravedno prosuđivati o čovjeku na temelju jednog promašaja”..

Ej…Dakle, sprašen metak u potiljak nekog srpskog starca ili starice je “samo loš dan viteza”. Pa nije daleko od toga, i zapravo usmjerava tamo, da je “sprašen francuski ključ ili bejzbol palica” u glavu neke djevojke koja kaže “ne”- samo loš dan jednog inače dobrog hrvatskoga momka. Ova moja zemlja, i tvoja “poluzemlja”, napravljena je na zločinima: Hrvata nad Srbima, Srba nad Hrvatima, vlasti nad njenim građanima, novih kapitalista nad njihovim radnicima, povlaštenih lopova nad nezaštićenom sirotinjom. Posljedica toga je i nasilje nad slabijim u svakakvoj patološkoj kombinaciji. Radi se o piramidi nasilja. I teško ćemo iz ovoga izaći. Suhač je tu samo tačka nepovoljne, a vidljive koncentracije. Vidljivo žarište gadne infenkcije.

Preslušavajući, ono što mi je profesor pričao, ponovo sam provrteo sav skupljeni materijal.

Stao sam kod fotografije snimljene na suđenju Borovićevim ubicama.

Nije pisalo po imenu ko je od njih ko.Bašić je najmlađi i to je vidljivo.

Ali, jedan od dvojice rođaka Bulj, smeo bih se zakleti, pored toga što je prošlo mnogo godina, a sećanje zna biti varljivo, bio je onoga dana, 1990. godine u bifeu autobuske stanice u Sinju, dok sam čekao autobus, i sedeo je na šanku. Onaj nižega rasta i bucmastiji. Onaj, što je već tada pretio.