Olimpijske igre 2012. su u toku.
Svi gledamo. Naravno.
Sportisti se takmiče, vredno rade, koriste sve moguće metode u fazi višemesečnih i višegodišnjih priprema.
Brže, više, jače, bolje, sinhronizovanije, duže.
Ja gledam povremeno po nešto. Odbojku, košarku, plivanje, konje. Atletiku ću gledati. Ne gledam gimnastičarke, bicikliste, dizače i dizačice tegova, ...
Uvek mi je tu negde, u pozadini, misao da se u sportu koriste sva moguća i dopuštena i nedopuštena sredstva da bi se dokopali medalja i što boljeg mesta na rang listama.
Naši političari, kao i mnogi širom sveta, svakodnevno pominju medalje koje bi MI trebalo da osvojimo. A do sada, do Londona, smo MI osvojili 98 medalja. Nisam uspeo to da shvatim. To MI i taj broj 98. Kako smo podelili Matiju Ljubeka i Mirka Nišavića, Pokrajca i Arslanagića, Čermaka, Ćosića, Dalipagića i Kukoča, ...
Američki sportisti nisu podložni antidoping kontroli zato što Američka vlada garantuje za njih. Ovo sam slušao i ranije za tzv. dream timove. Mislio sam da je to samo novinarska bajka i nisam verovao da postoji toliki javni WC i da na njemu nema vrata. Danas sam video vest i opet ne verujem da je tačna.
Što bi rekli realisti na Blogu: treba priznati realnost i okrenuti se budućnosti.
Uživajte.