Činjenica je da su DS-u došli glave mangupi u njenim redovima ali je pitanje šta bi ostalo ako otera toliko mangupa, a moraće ili je neće biti.
Još u aprilu 2009.godine napisao sam da DS kao najveća i vodeća stranka mora da učini mnogo više da se država upristoji, a i ona sama, jer konformizam i demagogija mogu samo kratkoročno da koristiti, a onda prelaze u samodestrukciju.,a odsustvo jasnog profila i energičnijeg delovanja šteti ne samo drušvu nego i samoj stranki.
Eto, samo da ne bude da više puta nije dobronamerno rečeno, ali nisu slušali, znali su bolje i onda neka im niko ne bude kriv jer su sami krivi, a znaju oni dobro međusobno ko je šta radio i koliko je doprineo stanju u kome se DS našla.
Demokratska stranka verovatno zauzima prvo mesto po tome što se najviše delila i razmnožavala (ukljujući i razmnožavanje po raznim upravnim odborima, direktorskim, savetničkim i drugim visokopozicioniranim mestima), a najčešće se radilo o kadrovskoj kombinatorici i ličnim sujetama sa vrlo fleksibilnim i široko shvaćenim političkim principima i moralu u politici.
Inače, kad smo već kod moralisanja izraženog od strane stranačkih kolega i rukovodstva prema Milici Delević, postavljam čisto moralno pitanje kako to da se svi najviši funkcioneri i pored takvog rezultata stranke uvališe u poslanike. Postavljam i čisto teorijsko pitanje, dakle, da li bi baš svi ministri iz DS odbili da ostanu na ministarskim mestima da im je ponuđeno, da li bi gospođe Trivan i Kolundžija odbile ministarska mesta, da li će sada samoinicijativno otići sa dužnosti svi oni koji su postali ambasadori, direktori i visoki funkcioneri po ministarstvima samo zato što ih je tu postavila DS. Čisto sumnjam.
Umesto toga, trebalo bi se više zapitati kako su to DS-om zavladali u odelo obučeni otporaši koji nemaju ideologiju niti ih interesuje stranka samo funkcije i vlast i, što je najgore, dolaženje na visoke funkcije bez ikakvog normalnog postupka i redosleda poteza. Zar je neko stvarno ozbiljan očekivao je da će g-đa Trivan, Dulić, Homen i ostali da plene birače svojom nabusitošću i demagogijom.
Dakle, DS je po mnogo čemu fenomen na našoj političkoj sceni. Kada su je svi otpisivali ona bi vaskrsavala i nikada nije prestajala da slavi slavu i da se krsti. Kada su svi bili ubeđeni da je istinski demokratska ona bi pokazala najortodoksniji centralizam; kada smo poverovali da smo tu zbog ideje ispalo je da je ideja ništa, a interesi, pragmatizam, vođa i lojalnost njemu sve; kada smo poverovali da je to savremena socijaldemokratska levica ona bi pokazala svoju naklonjenost desnici, nacionalističko lice i klerikalizam,ličeći više na DSS nego na sebe; taman smo pomislili da je ona nosilac principa i kriterijuma stručnosti a ona u najgorem smislu pokazivaše da je najvažnije biti lojalan pa makar i nesposoban. DS je stranka koja je ostala u rasponu od desnice do levice, stranka koja je uvek gajila princip „može i jedno i drugo, ako se dogovorimo“. To je stranka u kojoj su kadrovi vrtoglavo napredovali, postajući za kratko vreme od tek svršenog ili nesvršenog studenta visoki funkcioner/ka.To je stranka koja je veštački spajala liberalnu kapitalističku i socijaldemojkratsku ideologiju, članica Internacionale koja na svojim skupovima nikada ne pušta tu svečanu pesmu. Prećutno je mirila dva antifašistička pokreta , pokazujući izrazitu nakolonost prema jednom koji to nije ni bio. I kod nas i u Evropi imala je imidž stranke koja obećava modernizaciju, a zapravo je praktikovala konzervativizam i klerikalizam. Priznata je u regionu kao stranka pomirenja, a u retorici se nije odricala nacionalizma.
Jednom rečju, DS se konačno pokazala da joj je uvek marketing bio ispred programskih načela i da je dobro samo ono što će mase trenutno progutati pa makar posle i povraćale.Stranačke glavešine su se ponašale kao glavonje kojima se ništa ne može dokazati niti koga slušaju jer osnovni princip je bio „uzmi sve što ti život-pozicija pruža i daj svojim bližnjim“.
Davno su ljudi rekli da možeš kako hoćeš ali neće moći dokle hoćeš, a nije zgoreg ni ona mudra da je uvek bolje da se uradi nešto dok možeš, jer kad budeš morao možda nećeš moći.
Stranka je sama sebe dovela tu gde jeste, preti joj da izgubi vlast u mnogim mestima na lokalu, o raskolima unutar rukovodstva se uveliko priča, mediji o tome uveliko spekulišu i bez obzira koliko se neki visoki funkcioneri zaklinjali u opštu harmoniju iako ni sami u to ne veruju i znaju da nije tako. Dakle, DS će morati da se suoči sa realnim stanjem i u stranci i rukovodstvima od opštinskih do centralnog.
Kakav će ishod biti teško je predvideti ali je sigurno da se oni u rukovodstvu mnogo dobro znaju, znaju ko je šta radio i uradio, ko je koliko doprineo ili naškodio pa neka se razjasne. Kada predsednik DS kaže da je on odgovoran i za ono što izjavljuje Đilas izgleda malo više zakasnelo jer je mnogo ranije i mnogo više trebalo da vodi računa šta mu neki drugi rade, a sada nema nikakve svrhe objašnjavati ni rukovodstvu ni članstvu da li je za rezultat DS u Beogradu zaslužniji Đilas ili gospođa Trivan.
Ko traži objašnjenja uvek će ih naći i treba ih tražiti kao i rešenja ali tražiti opravdanja je neozbiljno i neodgovorno jer je to oportunizam, linija manjeg otpora i pre će dovesti do još većih problema no rešenja.
Objašnjenja i izgovori u smislu da je predsednika obmanjivalo okruženje smo slušali i ranije kada je bio u pitanju Tito, pa Milošević, ali to ne pije vodu jer svi su oni birali svoje saradnike i sami su krivi što su im se oteli i bili svojeglavi. Tako ni u slučaju predsednika DS opravdanje pozivanjem na neiskrenost, nestručnost, alavost, svojeglavost i sve druge mane saradnika ne može da prođe jer je on sam birao saradnike.
Davno sam, i mnogo puta posle toga napisao da DS treba da bude vodeća stranka na putu modernizacije i reformi Srbije. Rekao sam i da DS mora konačno da postane moderna politička stranka, a ne interesna grupa i preduzeće. Pri tome sam upozorio da „ko sa đavolom tikve sadi o glavu mu se razbiju“.
Nije katastrofa ni biti u opoziciji, (naročito ne onima koji su narodni poslanici, a skoro celi Glavni odbor se tamo udomio) pogotovo u datoj ekonomskoj i socijalnoj situaciji, ali je prilična katastrofa za takvu stranku što je sebi dozvolila da dođe u takvu situaciju sa nimalo ružičastim izgledima da će proći bez ozbiljnijih potresa.
E pa sada, mora se ozbiljno poraditi na sređivanju, rašćišćavanju i pročišćavanju DS, a bilo bi pametno da se pri tome drži one narodne “Ne gledaj tamo gde si pao već tamo gde si se okliznuo“ i zašto si se okliznuo.
Tadić je u novembru 2010.godine rekao na Glavnom odboru DS da će «odmah posle skupštine DS i Nove godine početi ocenjivanje rada Vlade jer u 2011. godini mora biti finiširano započeto i ispunjena predizborna obećanja i da će se nakon ocene rada Vlade videti ko može da nastavi da radi a ko ne može i taj ko ne može, kako je rekao, neka radi nešto drugo» Nadam se da dolazi vreme da će DS konačno shvatiti da ne može opstati sa politikom „dobro jutro na sve četiri strane“, pragmatizmom po svaku cenu, i monarhija i republika, i crkva i država, i antifašizam i rehabilitacije, i nacionalizam i građansko društvo, i četnici i ,ako baš mora, partizani, i članica SI a da nikada na skupovima stranke pušta Internacionalu i......ma može sve što je trenutno lepo čuti.
Izgleda da svaka stranka mora imati neku svoju "osmu sednicu" ili plenum na kome se sa samom sobom..