Zubi
Kada mi se Rus ili Ruskinja stariji od trideset pet nasmeju, znam da ću ugledati ili vilicu sa krnjavim ostacima zuba, ili zlatne navlake. Nemoguće je ne primetiti koliko broj ljudi ih ima. U nekih su čak svi zubi zlatni.
Ne znam o čemu se tu radi. Brajan ima jednu zlatnu navlaku, skoro nevidljivu jer je visoko u vilici. Objasnio mi je da se za nju odlučio jer je socijalno pokrilo troškove zlata, koje je u Americi neuporedivo jeftinije od porcelana.
Da nije i u Rusiji ista priča?
Javni toaleti
Od trinaest zemalja, mahom u Istočnoj Evropi, kojima sam do sada pedalala, Rusija ima ubedljivo najgore javne toelete. To se prvenstveno odnosi na ve-cee na benzinskim pumpama. Brendirani nazivi poput LukOila, nisu nikakav garancija da će ve-ce biti pristojan, čak ni da ga ima. Ne jednom, nije ih bilo, ili su to bili poljski toaleti, samo ne u drvenim već u ozidanim kućicama. A sasvim je sigurno da će biti prljavi i smrdljivi.
Ne mogu a da ne poredim sa turskim ve-ceima, čak i u zabitima visoko u brdima, koji su primer čistoće.
Voda
Rusija je prva zemlja u kojoj je veliki problem naći pijaću vodu. Od Kavkaza do Crnog mora, što je pre evropski nego azijski deo Rusije, nisam videla nijedan izvor ili javnu česmu. Na većini benzinskih i gasnih stanica, gde sam se u ostalim zemljama uvek snabdevala zalihama, postoji samo tehnička voda. U Gruziji ili Grčkoj, nije bilo nikakve uočljive razlike ni u boji ni u ukusu tehničke i pijaće vode, dok je ovde prva žuta kao da izlazi iz blatnjavih cevi.
Mnoga sela imaju samo tehničku vodu. Kada sam u jednom od njih pitala šta koriste u domaćinstvima, odgovor je bio -- flaširanu. Okej, za piće, ali za kuvanje i pranje namernica?, insistirala sam. Kupovnu, takođe, glasio je odgovor.
Budući da sam jedno vreme prodavala filtere i kućne mini sisteme sa prečišćavanje vode, namah sam izračunala da bi se prosečnom četvoročlanom domaćinstvu, koje dnevno troši najmanje pet litara vode, kupovina mini-sistema isplatila za manje od dva meseca.
Namernice
Na moje veliko iznenađenje, cene namernica u Rusiji niže su nego u Turskoj ili Gruziji, a, koliko se sećam, vrlo slične onima u Ukrajini (sve zemlje u okruženju). Vekna hleba je od 13 do 20 rublji, jaje 30 kopejki, pivo 35 rublji, litar i po flaširane vode 30, puter od 20 do 50, kilo makarona ili pirinča oko 30, zelen 13 do 20, mleko 25 rublji litar.. Dnevno prolazim sa četiri evra.
Internet
Vrlo je teško naći javni internet. U tri grada, i tri Mekdonaldsa, gde obično iskoristim besplatni vaj-faj, ovaj već dugo nije u funkciji. Zašto?
Trebalo mi je vremena da otkrijem o čemu je reč. Naime, svi koriste besplatni internet -- 3G, preko svojih mobilnih telefona i ajfona. Otuda javna mesta nemaju potrebu za hot spotovima.
Ljudi
Rusi su lep narod, podjednako žene i muškarci. Uočila sam dva dominantna tipa: svetlokosi, belog tena i pretežno astenične građe i tamni, čiji su pripadnici prosečno niži i krupniji.
Na prvi pogled, često deluju nadmeno, posebno devojke. Ne pada im na pamet da se osmehnu ako ih zaustavim na ulici ili u radnji da nešto upitam. Nekoliko puta se desilo da me namerno ignorišu, svejedno da li im se obratim na ruskom ili engleskom.
No, to je samo na prvu loptu. Nakon dva minuta, pozvaće me na kafu ili mi najsrdačnije poželeti srećan put.
Jezik
Engleski retko ko govori. Čak i kada im je jasno da sam stranac, obratiće mi se na ruskom, podrazumevajući da ga znam. Nekoliko njih me je čak i upitalo zašto se u Srbiji ne uči ruski.
Sećam se opservacije Aleksandra Zinovjeva u Poletu naše mladosti (čitala za Marksizam na faksu), da su u onoj, komunističkoj Rusiji, autoru mnogo puta rekli: A zašto bismo mi učili strani jezik kad smo ogromni; neka drugi narodi uče ruski.
Izgleda da sličan stav živi i danas.
Putevi i vozači
Za razliku od Gruzijaca, Rusi su prilično oprezni i korektni za volanom. Kaniondžije me obilaze u širokom luku i retko kada trube.
Za cikloturistu, najveći problem u Rusiji može da bude vrlo mali broj sporednih puteva. Imam dobru mapu, u razmeri 1:100.000, što znači da jedan centimetar označava razdaljinu od deset kilometara, ali kada sa nje odaberem neki put iscrtan belom linijom (sporedni), biće zagušen saobraćajem kao i magistralni.
Drugi problem za pedalofila mogu da budu velike razdaljine između naselja. Ovde mi se prvi put desilo da vozim više od pedeset kilometara a da ne vidim nijednu kuću čak ni daleko od puta.
Predeli
Deo kojim sam vozila poznat je po izvorima prirodnog gasa. Mahom je ravničarski, u beskrajnim oranicama i poljanama suncokreta, te mi je bilo neviđeno dosadno da pedalam. Ničega zanimljivog ni za fotografisanje.
Ruske kuće
Uglavnom su prizemne, drvene i sa fasadama u dve boje. Česta je kombinacija plave i zelene: drugom bojom ocrtani su okviri oko prozora. Deluju neodoljivo ljupko, kao iz bajke.
Policija, obezbeđenje i slični organi
Nevidljivi su ali zato oni sve vide. Nekoliko puita zastala sam na napuštenim gasnim stanicama zbog toaleta ili sam, pedalajući kroz beskrajnu ravnicu bez ijednog drvceta, pokušala da odahnem u hladovini neke od onih malih kuća pokraj puta, u kojima su zaključani strujni vodovi (ili nešto tome slično). I svaki put, iako nikoga nije bilo kilometrima na vidiku, za deset minuta najkasnije, pojavio bi se naoružani vojnik da me opomene da smesta odem.
Serbija jednako vojna
Kada im kažem odakle sam i upitam da li su čuli za Srbiju, najčešći odgovor je: “Da, čuli smo nešto, tamo je (bio) rat?” Onda pokušavam da im objasnim kako u Srbiji nikad nije bio rat, kao ni u Rusiji, ali jeste u drugim republikama, kao recimo kod njih u Gruziji ili Dadžestanu... Ne znam koliko shvataju, ali svaki put me pogodi što je im je to prva asocijacija na nas. Ako je to najbitnije što braća Sloveni znaju o nama, šta je onda ostalo za druge, 'nebratske' narode?