Hteo sam da danas napišem blog o američkom bendu Spoon. Obožavam ga, ali ipak ne mogu.Treba ga lepo napisati, treba srediti rečenice, treba ga preslušati. Izdali su sredinom jula album koji se zove "Ga, ga, ga, ga, ga, ga"... Mnogo je dobar , posebno "You've got yr. Cherry bombs", Ili "Underdog" ili "Rhytm and Soul"...Preslušajte ga! Ne mogu da pišem o tome jer nemam ni koncentraciju, danas je veliki dan za moju porodicu i mene!
Dok pišem ove redove moja žena sedi na Hethrowu i čeka let za Dublin. Odatle, uzima autobus i kreće ka jugu ostrva, u gradić na moru Tramore. Sin i ja ćemo joj se pridružiti za otprilike mesec dana. Da li ćemo se vratiti u Srbiju. Hm, možda bi ti, dijasporo, trebalo da mi kažeš svoje mišljenje! Da ne dužim, tamo smo najmanje tri godine.
Na Hethrowu, verovatno sada sluša kompilaciju, koju sam joj sinoć napravio, dok se panično pakovala... Već je bila duboka noć, ona ne zna šta da ponese-šta da ostavi. Kompilaciju sam nazvao Pakovanje.
Volimo mi to da radimo. Da dajemo imena kompilacijama. Još sedinom devedesetih imali smo jednu koja se zvala Potkrovlje. Bila su dva Voluma - oPotkrvlje 1 i 2. Tako smo ga nazvali jer je pravljen u potkrovlju naše kuće. Imamo još i Vrućinu, a kada baš nemamo inspiraciju nazovemo je na primer 24songs jer toliko pesama ima na kompilaciji.
Pre neki dan sam javio ovim divnim ljudima s posla da odlazim. "We are happy and sad. Happy for you, because you deserves the best for your child and your wife. Sad because we will miss you", reče mi Boss. Divan čovek, razuman, učtiv, plah, pamenat... Odlazimo u vrtić, a vaspitačica nas pita da li se selimo u Irsku.
Malo govance, kome će 24. februara treća godina sve zna i samo trtlja po vrtiću.
- A da li ste prodali kola, opet me pita žena. Kažem joj da jesmo jer se spremamo da odemo na jedno vreme u inostranstvo.
Kada smo imali 20 godina, Barbara i ja smo maštali o životu na moru. Barselona, rekao bih ja, ona bi govorila Andaluzija. Iskreno, ni meni ni njoj ne bi smetao ni Baošić samo da je plavo more. Eto, stiglo nas more u Tramoru.
Kažu, pazi šta želiš, možda ti se ostvari. Šta ćeš onda, smeš li da se uhvatiti u koštac. Jeste da Tramore i nije baš Barca, i Irsko more nije Mediteran, ali ja sam toliko ushićen što ću živeti u malom gradu, na obali mora, gde će duvati vetar i padati kiša, gde ću naći svoj pub iz kojeg ću piti pivo i kuvani whiskey, u kojem ću slušati muziku koju volim, biti sa mojom porodicom koju obozavam i daleko od zemlje na brdovitom Balkanu u kojoj ne znam šta donosi sutra.
Filip pita gde mu je mama, baka kaže da je tužan, ali kada mu kažemo da ćemo i mi još malo u Irsku, samo da mama kupi kuću, on se nasmeje i doda:
- I konja!?
- I konja, Fikuse, i konja - kažem i nastavljam da gledam Kena Loucha i njegov predivni i preteški film The Wind that shakes the Barley.
ps.
Ovaj tekst je napisan pre 3. februara, iako sam hteo da o odlasku u Irsku poštovanu blog zajednicu obavestim kasnije, iz razloga da se ne bih posle morao pravdati da sam prva pobegulja u slučaju-pu, pu, pu - pobede Oraca na predsedničkim izborima.