Kada kliknete na "pošalji komentar" pa se ništa ne desi, verovatno imate ili problem sa internet vezom ili sa autorom bloga na kom ste želeli da činodejstvujete.
Ja nekako mislim da je kod mene ova druga situacija u pitanju. Pažljivo izučavavši žitija Prepodobnog Virtuelnog Vasilija Mirotočivog, dođoh do spoznajne iluminacije da treba (u nedostatku drugih opcija) ovde da okačim ono što je Onome namenjeno. Jer - (nekako, svakako, svakojako)... Reč mora da nađe put
Dozvolite mi da vam predstavim jedan svoj komentar, u malo proširenom (i, ovaj put - neizbrisivom) izdanju:
Dakle, imam gadan transfer neprijatnosti kada pokušam da pročitam pojedine blogove, a uz to i neobuzdan poriv da posetim očnog lekara. Kada taj prvi napad panike prođe, shvatim da mi posle tih uzaludnih pokušaja samo i jedino treba duži oporavak. Ma, terapija. Strujom.
Ja znam da živimo u zemlji u kojoj je tek 6% stanovništva ubolo neku fakultetsku diplomu, da nije ni mnogo više onih sa srednje(o)školskom, znam da 50% ljudi koristi (kako - tako) internet ali primećujem da neki, bez obzira što je ovo 21.vek. tastaturu kapiraju otprilike kao Monolit u Onom filmu.
Najtužnije (ili najsmešnije, kako god) je što upravo jedna od glavnih arhitektica kule od karata pod radnim nazivom "u šta se pretvorio ovaj Blog, tz..tz..tz" svojim nemuštim baljezgarijama, hipertrofiranim talentom za gutanje slova i širenje polupismenosti kao i očiglednom sposobnošću da obesmisli i istroluje čak i (svoju) potencijalno dobru temu radi upravo ono što je tokom svoje "blistave" blogerske karijere toliko zdušno kritikovala.
Još neveselije saznanje je da joj na tu bednu i neveselu očiglednost - hajde pa neka to samo budu skaredna nepismenost i skoro tragikomično gutanje slova - niko ne ukazuje. Što me jako podseća na onaj seoski mentalitet koji umobolno dete sklanja u ambar da ga komšije ne gledaju, te na taj način "rešava" problem
Gledam, dakle komentatore - pa tu vidim jednog, recimo, osvedočenog pedanta i jezikočistunca koji ima snažnu alergiju na suptilne ali potvrđeno tupave detalje koje "jezička rodna ravnopravnost" nosi. Ćuti čovek, ne primećuje.
Vidim, dalje iza jednu potvrđenu obožavateljku dobrih linkova i jako dobrih sličica - dakle tačnosti u svakom smislu, koja valjda grizući se za lakat primećuje slovnu grešku u naslovu. U tekstu izgleda da nema ni jedne?
Iza toga dolazi naš poznati drugar "od preko", ljubitelj ekstremnog sporta i mačaka svake vrste koji bi moralo da ima mnogo više od 2 grama mozga čim je tamo gde je i čim radi to što radi. Da li iz ideološko-burazerskih relacija sa autoricom ili čega god, i on je onako malo slep kod očiju.
Ok, idemo dalje.
Posvećena prosvetna radnica i potvrđeno pismena žena s periferije velegrada, neko kome bi pravopis trebalo da predstavlja profesionalnu deformaciju pita kako da pomogne. U vezi teme bloga, na žalost.
Možda ćete reći "pa važnija je suština od forme" ili "pa ona to tako uvek".
Izvinjavam se ali - nisam kupac, jer to je onda pristajanje na manje, na nesposobnost, na neznanje i predstavlja (in)direktnu promociju neukosti, indolencije i neodgovornosti. Pa što ne reći i prostakluka.
Pazite ovako ljudi - ne bih mnogo da pametujem jer i sami znate ono što sledi:
ako neko ima potvrđene i više puta dokazane psihomotoričke, obrazovne i perceptivne probleme - okretanje glave i ignorisanje pojave neće rešiti stvar.
Ja sam ukazao na to, nekoliko puta i ne preterano biranim rečima i brisan sam. Ok, no big deal, ni prvi ni poslednji put.
To svakako ne može da me spreči da - za razliku od ovih par komentatora, koji su (hajd' i to da kažem) spomenuti upravo zato što cenim njihov doprinos blogu B92 - dakle to ne može da me spreči da ipak napišem (kažem) šta mislim o onome što svi vi isto tako vidite ali ćutite.
(diskusija nepotrebna, shvatite ovo kao komentar koji nije tamo gde bi trebalo da bude jer su - kako to Marfi lepo reče - "budale tako inventivne" )