Autor: Rodoljub Šabić
U petak zateknem u poštanskom sandučetu obaveštenje o „neuspelom" pokušaju uručenja preporučene pošiljke. Poštar je navodno pokušao da je uruči, pa me pošto „nije uspeo" obaveštava da sam mogu da podignem pošiljku, u pošti, u narednih pet dana. Ceo dan je neko bio u stanu, poštara je verovatno mrzelo da se penje po spratovima, bilo mu je jednostavnije da svoj posao završi u prizemlju i prepusti ga meni. Ali, ništa strašno, pošta nije daleko, nije problem da sam odem po pošiljku.
U ponedeljak ujutru to i uradim. Postojim malo u podužem redu, na kraju dobijem pošiljku. Pošiljalac - Uprava javnih prihoda grada Beograda. Sadržina - rešenje kojim se „obvezniku", advokatu Rodoljubu Šabiću utvrđuje lokalna komunalna taksa za 2012. godinu za isticanje firme na poslovnom prostoru u ekstra zoni, u Kolarčevoj br. 4. Iznos godišnje takse - 200.000 dinara! Ali, nakon određenih „korekcija" ipak puno „prihvatljiviji" - „samo" 40.000, odnosno 3.333,33 dinara mesečno.
Dalje piše da taj mesečni iznos moram da plaćam do 15-tog u mesecu za prethodni mesec, a ove već dospele da uplatim u roku od 15 dana od dostavljanja rešenja. I dalje „na iznos obaveze koji nije plaćen u navedenom roku obračunava se kamata po stopi jednakoj godišnjoj referentnoj stopi Centralne emisione banke uvećane za 10% poena primenom komforne metode..." I „normalno" da će se, ako neizmirene obaveze ne platim u navedenom roku „naplata izvršiti prinudnim putem, a troškovi prinudne naplate padaju na teret obveznika".
To je to, sviđalo mi se ili ne. Doduše, za slučaj da mi se „ne sviđa", ima na kraju i pouka o pravnom leku - „Protiv ovog rešenja može se izujaviti žalba Gradskom veću grada Beograda, u roku od 15 dana od dana dostavljanja rešenja, a preko Uprave javnih prihoda grada Beograda - Odeljenje Stari grad. Žalba se taksira sa 320,00 dinara administrativne takse i uplaćuje na račun broj 840-742241843-03 - Gradske administrativne takse, sa pozivom na broj 97 43-501-35018."
A stvarno mi se ne sviđa. I nije stvar u tome da li je taksa velika ili mala. Nekad davno me to zanimalo. Ali, sada je stvar u nečem drugom. U tome da „obveznik" Rodoljub Šabić, već godinama, još od 01. 01. 2005. godine, nakon izbora na funkciju Poverenika za informacije od javnog značaja Republike Srbije, ne vrši nikakvu advokatsku ili bilo kakvu drugu privatnu poslovnu delatnost i da „obveznik", naravno, ne ističe nikakvu firmu na poslovnom prostoru, i niti poseduje niti koristi poslovni prostor u zgradi u Kolarčevoj 4 ili bilo gde drugde u Beogradu. Što je poreznicima, naravno, dobro poznato i zbog čega valjda već godinama ne dobijam ovakva rešenja.
Ali eto „iznenađenja". I zato sam morao da napišem žalbu. I da je taksiram sa 320 dinara. I da popunim uplatnicu sa onim, mislim, 26 cifara žiro računa. I sad očekujem ishod u „nadi da će na kraju ipak pobediti pravda".
Šalu na stranu, nije u pitanju jedna, manje više, bizarna epizoda iz života ma kog pojedinca. Da je tako, sve bi bilo Ok. Ali, stvar je u tome što je slično rešenje dobio veliki broj ljudi. I to se ne događa prvi put. Pa se s tim u vezi otvara mnoštvo „interesantnih" pitanja. Koliko papira, tonera i vremena plaćenih novcem poreskih obveznika je potrošeno da bi se pisala ovakva „smislena" rešenja? Koliko je koštala njihova dostava na adrese „obveznika"? Koliko vrede vreme i živci „obveznika"? Koliko njih je traćilo to vreme, te živce i „gubilo oči" popunjavajući uplatnice kilometarski dugim brojevima žiro računa, da bi uplatili taksu za žalbu? Koliko puta je bespotrebno uplaćena ta taksa? Koliko je realan rizik da će oni koji sada ne izjave žalbu kasnije još žešće trošiti vreme i živce suočeni sa onim famoznim „naplata će se izvršiti prinudnim putem, a troškovi prinudne naplate padaju na teret obveznika"? Koliko...?
Previše je sličnih pitanja. Zato je pitanje koje se nameće kao najbitnije - hoće li i kada zbog maltretmana nedužnih „obveznika" neko i da odgovara?