Godina bi, cini mi se, bila negde osamdeset cetvrta. Tako nekako.
Jedini krstić za označavanje koji mi je u secanju ostao kao marker a koji bi ukazivao na nekakvu kalendarsku odredenost jeste podatak da je Mika sledeceg jutra putovao na more.
Dakle - pocetak jula. Znam da se vracao sredinom tog meseca posle letovanja sa roditeljima pa je plan da onda putem noćnog voza/vlaka Beograd-Split a preko Bosne zapalimo zajedno.
I znam da smo gluvarili na raznim mestima, te veceri. Inace nismo plivali u lovi, a pocetak leta je nametao rigoroznu štednju, ne bi li se hvarske, ili bracke, ili rovinjske noci što više rasteglile.Dakle, topla noc sa početka leta. Nekako mi se cini da nije bila i pretopla, jer smo se dobro osecali.
A možda smo samo imali 20 godina, ko ce ga znati.
Svejedno, otkucaj jedanaestog sata znacio je da ko se nije uvalio u "Slogu" (vec u deset kljuc u vrata, ko uš'o - uš'o) više nema gde. Gegamo kroz park, protežemo se, prebiremo po arhivi ne bi li se neko setio vica zbog čijeg ponavljanja ne bi bio izložen linču.
"Da sednemo, da zdimimo po jednu" - kaže Sale.
I bismo i ne bismo...
Lenjo spuštamo dupeta na još tople betonske kocke, ispred kafane "Korzo", koju svaki Pnčevac koji drži do sebe zove "kod Nedeljka".
Palimo cigarete. Blejimo u vis i u dalj.
I ne znam ko je, još manje zašto, počeo da peva.
Inače nismo bili muzički nadarena ekipa.
Ne znam ni ko se prvi pridružio ali smo uskoro svi mumlali ono Čorbino: "Svanulo je iznad crkve Svetog Marka..."
Valjda je bilo to.
Pa onda "Fa fa fa". I još jednu. Da ne slažem koja je bila, mnogo su i ove prethodne dve.
Ne mogu da se setim ni ko je prvi prišao i seo pored nas.
Jednostavno tako - seo, i počeo da peva.
Mika je prvi ustao i otišao. Gledali smo za njim ne razumevajući šta mu je. U međuvremenu nas je bilo više za dve cure.
Onda se vratio sa dve flaše "Banatskog rizlinga" i dva "Knjaza", te desetak plastičnih čaša.
Opustošio je rezerve svog oca, a inače je stanovao baš blizu.
Samo, četiri litre špricera nisu nešto u letnjoj noći na nas sad već dvadesetak.
Na smenu smo, po jedan ili dvojica, uzimajući bicikl drugara koji se uparkirao u međuvremenu ili peške,
odlazili u pljačku roditeljskih frižidera i ostava.
Sa lovom koju smo uspeli da skupimo jedan par zaputio se na auto stop, do dragstora u podzemnom prolazu.
Naišla je i policijska patrola.
Prvo su samo parkirali fiću na početku korzoa, tamo kod kafane "Srbija" i osmatrali dešavanja.
Posle desetak minuta prišao nam je onaj stariji, brka.
"Dobro veče."
Horsko: "Dobro veče."
"Šta radite?"
"Pevamo."
"Jel sve u redu?"
"Daaaa! Može piće?"
"Ne bih smeo, na dužnosti sam... Ali jedna čaša - može."
Posle su nas obilazili još nekoliko puta.
Da nas ko slučajno ne bi dir'o, kaže brka.
Oko dva je naišla banda "Kicoša", sa instrumentima. Sa neke gaže.
Pozdravimo se, neće da sviraju. Bole prsti od žica, samo da popuše i odmore noge.
Vratila se ekipa iz Beograda i još jedna sa Kudeljarskog nasipa.
Prva sa punim kesama iz dragstora, druga obišla strica koji ima podrum piuća, i koji za sinovca i po ponoći otvara.
Sad je šank bio više nego pristojno snabdeven, iako nas je bilo četrdesetak.
Bale uzme kontrabas. "Ajde", kaže. i počne, istija: "Noćas mi je ruža procvetala..."
Šta će, primaš za niim, pa ostali.
I ceo hor, kao raskreketale žabe.
Pa polusatni "Tri metera somota", i "Hej Džud", i - tad prvi i jedini put, da ja znam - "Endži" uz tamburu.
Tako su nas zatekli dan i smetlari.