Srbija, uspavana, sumorna, osiromašena ... – stoji i čeka. Čeka formiranje vlade. Ništa neobično da se među različitim akterima političke scene, koji su tokom predizborne kampanje imali različite, čak i potpuno suprotstavljene programe sada dugo i teško pregovara oko sastavljanja vlade, u kojoj bi, ako se napravi, svi trebalo da budu pobornici jedne politike. Ima i ona teza da tako ozbiljan sklop, kakav je vlada, ne može da se pravi za par dana, a da bude efikasan i stabilan. I to donekle stoji. Međutim, Srbija je toliko vremena potrošila, i toliko nade, jednom rečju, svih mogućih resursa, da je sada svaki dan odlaganja preskup - i sve skuplji. Nakon 20 godina teškog posrtanja, jedvitog pridizanja... - novo stajanje. Koliko to opasno tavorenje košta?! Sklon sam da pomislim da u zatečenom stanju jedan ili dva meseca zastoja troši još čitavu jednu narednu generaciju u Srbiji. Možda to zvuči panično, pesimistički, ali baš tako mi se čini.
Ovaj razgovarao sa onim, onaj razgovara s ovim... Ne, nije razgovarao, kaže... Zapravo jeste, ali nezvanično. I, eno, pred kamerama, svi veseli, kočoperni, zaigrani, samo formalno održavajući izraz brige, da se ne stekne utisak samodovoljnosti i neodgovornosti.
Na šta se sve to svodi? Dakle – ili će Dačić sa ds-om, gde bi imao ulogu sličnu kao u pređašnjoj vladi, ili će sa sns-om, koji mu otprilike nudi premijersko mesto (ukoliko se da verovati u izjave ovih iz sns-a da ne žele baš sve vodeće funkcije). Nije lako izabrati. Biti ovamo, ili onamo? Ili će sa onima kojima se «zavetovao», i sa kojima je za prethodne četiri godine znatno popravio rejting, ali da pri tom u vladi (ni sada) ne bude glavni, ili će sa onima koji mu nude premijersku fotelju, glavnu ulogu, još više minuta na televiziji... Tema zvana Dinkić drugorazredna je. Ubacivanje Dinkića u savez (sps-urs) samo je način da se učvrsti pozicija pri trgovini, jer eventualne neusaglašenosti sa D. M. Palmom i Krkobabićem, koji bi u nezgodnom momentu mogli da kažu da su ipak za «onu varijantu» vlade, bivaju amortizovane. Takođe, ta dilema oko urs-a služi da pomalo zakloni ovu pravu dilemu, oko premijerske lože. Ako je istina da se Dačiću sa jedne strane nudi mesto premijera, zar ne deluje logično da to oberučke prihvati? Hm, deluje, ali...
Šta čeka neku buduću vladu? U ovim uslovima, sa ovakvim zastojem privrede, teško je zamisliti izvodljiv scenario po kome će se za godinu-dve, ili tri, osetnije popraviti stanje. Povrh svega treba naglasiti faktor koji se zove - investicije. Ka njima ide i od njih polazi svaka priča o razvoju. One moraju da budu veoma visoke kako bi se ovako uspavana i organizaciono i tehnološki zastarela privreda podigla. Slaba je verovatnoća da će Srbiju odmah nakon formiranja vlade, ko god je činio, preplaviti investitori, koji su među nebrojenim konkurentskim destinacijama po celom svetu izabrali baš Srbiju da plasiraju svoj kapital. Naročito kad se tu dodaju izveštaji o stepenu korupcije, tinjajuće Kosovo, neizvesnost odnosa sa EU... Ako i bude kakvog boljitka, on će biti jedva osetan i zavisiće gotovo isključivo od globalne situacije, odnosno popuštanja krize. A možda ni to ne pomogne. Društvo je suviše složen konglomerat odnosa koji ima i svoju inerciju, tako da prethodno stanje može da se nastavi i u slučaju bitnijeg popuštanja globalne krize, tj. investicione klime. Konačno, vidimo da su politički ideolozi u Srbiji, kao i kandidati za popunjavanje nove vlade skoro isključivo ista, odranija lica. Malo je verovatno da će skup istih ljudi doneti nekakav spektakularan obrt, odnosno da će oni nešto bitno izmeniti u svojoj prirodi, načinu rada, ... Kad se sve sabere, slabi su izgledi da će se stanje popravljati, tj. da će se u budućoj vladi nešto politički profitirati.
Šta će dakle da čini Ivica Dačić, koji sve gore navedeno (i još mnogo toga) mora da zna i sam (čak i ako ne zna, neko od savetnika će da mu šane na uvo)? Ako prihvati premijersku fotelju od sns-a, imaće veliku odgovornost za ono što će se dešavati u narednom mandatu vlade, a to će biti samo muka i gomila teških, nepopularnih poteza, ukoliko se iole želi ono što se govorilo tokom kampanje (a nešto slično je najdirektnije mogao da uvidi za prethodne četiri godine). Zašto su sns-ovci tako širokogrudi? Recimo, njima je ipak snošljiv «gubitak» da se odreknu premijerskog mesta, iako bi bili najjača partija u toj vladi. Oni već imaju predsednika. No, mnogo važnije je to što sns u takvoj varijanti ne bi imao direktnu, operativnu odgovornost. Svi će gledati u predsednika sps-a kao premijera i njegovu partiju. Tvrdokornost ds-a po nekim pitanjima možda treba gledati baš u tom smislu, da i ako ne budu u vladi neće biti velika šteta, jer ionako slede samo problemi i nove optužbe od strane dela javnosti. Stoga, čak i ako Ivicu svojim ponekad tvrdim stavovima oteraju u naručje sns-u, ne mora da znači da je to nesmotrenost, već da se možda sve vreme računalo da je i to jedna od sasvim prihvatljivih opcija u postizbornim vaganjima, jer odlazak u opoziciju, posebno u ovakvim okolnostima donosi rasterećenost i možda konsolidaciju stranke, ali svakako omogućuje da se mnogo lakše i sigurnije na raznoraznim pitanjima podiže rejting. Inače, velikodušnost sns-a prema Dačiću ima još jedan važan element. Dok se problemi budu gomilali, T. Nikolić će sa mesta predsednika s vremena na vreme, na odavno uvežban način, iskazivati brigu zbog stanja države i, naročito, naroda. I tako će, kao partija, sns skupljati poene (ili ih zbog teškog stanja države makar neće previše gubiti), dok će sps na koga će zbog premijerske funkcije najviše biti fokusirana odgovornost za probleme verovatno samo kalirati. Ako stvarno ima dilemu oko ponuđene mu fotelje, Dačić svakako razmatra, kako da je uzme, a da mu ona ne umanji rejting. Onda ostaje da se ovih dana reši rebus – Kako uzeti i jare i pare?