Sinoć sam odgledao film – „Fair game“ (2010.), sa Šon Penom i Naomi Vots u glavnim ulogama, rađen je po istinitom događaju (CIA operative Valerie Plame discovers her identity is allegedly leaked by the government as payback for an op-ed article her husband wrote criticizing the Bush administration.).
Meni se dopao pa bih vam ga preporučio. No ono što me je podstaklo da napišem makar sledeći pasus teksta jeste da je radnja filma vremenski smeštena nekoliko meseci pre mog odlaska za SAD. I sad, bilo da su film snimile one frakcije koje se protive američkim intervencijama preko bare ili je to samo Holivudski marketinški trik zarad veće zarade, ono što je „žila kucavica“ ovog filma je – manipulacija. Izražena manipulacija samo jedne strane i naravno ona dobra, suprotstavljena. U suštini još jedan film borbe dobra i zla, sukob zamakiranog koristoljublja i pravične ideologije. Međutim u filmu je Naomi Vots iliti Valeri Plejm kao agent CIA bila izigrana, naivna i ostavljena na cedilu od svoje, tako moćne organizacije, pa to ostavlja bljutav ukus u ustima.
No vratimo se manipulaciji tog vremena i mojoj paranoji na koju me je podsetio ovaj film. Ali i mom upoznavanju Amerike (biće briefly).
Tih godina, nakon 11. Septembra, propaganda vezana za terorizam i muslimanski svet je bila toliko jaka da sam ja paranoično zagledao sve putnike koji su samnom iz Minhena leteli za Čikago. Naslušao sam se priča o plastičnom eksplozivu u cipelama, pa u ručnim torbama, te skriveni noževi za „hijacking“ u gaćama. Sto i jedan scenario pod nazivom: kako doći do 72 device. Jednostavno novine, net i tv su bili puni svakojakh priča i dezinformacija da je meni, tada osamnaestogodišnjaku, bila puna glava različitih završetaka i rušenja aviona iznad Atlantika. Iako su nas do gaća pretresli. Terorizam je uzeo maha, globalan već odavno, ali je bio uvek vešto podgrevana priča. I tako mali Đokica/ja umišlja da će posmatranjem ljudi primetiti – nešto. Nešto sumnjivo.Gledam da li će se neko izuti ili početi da vadi Nešto iz torbe i stavlja u rukav, ne bi li ga ja zaskočio. Sve je bilo relativno u redu dok se u jednom trenutku čitav srednji red sedišta nije popunio ženama sa šajlama na glavi i muževima s uredno podšišanim, crnim bradama. Moje iznenađenje je bilo utoliko veće jer nikog od njih nisam video na gejtu. U avion su prvo ušli „Evropljani“, a onda su preostala slobodna sedišta najedanput popunili ljudi sa Bliskog Istoka. „Jeb’o te život, ako neko izvadi Kuran iznad jezera(Mičigen), odosmo u...“, pomislio sam tada. Svu tu moju paranoju je dodatno podgrejela vest da je pre mog leta otkazan jedan let iz Minhena za neki grad u SAD baš zbog dojave o podmetnutoj bombi. No sve se završilo sa nezaobilaznim aplauzom pilotima pri sletanju. Tako da svi to rade, ne samo naši gastoši pri povratku u rodnu grudu.
Te 2004. godine dobio sam stipendiju na jednom koledžu na jugu države Ilinois. Mesto, veličine Futoga, nalazilo se na svega par kilometara od granice sa Indijanom. Granica je, je l’ te, bila nepostojeća. Najobičniji put sa dve trake je prolazio kroz šumarak a tu negde zarasla u šiblju i zarđala stojala bi i tabla sa natpsom – Welcome to Indiana (i obrnuto: ...to Illinois). Ne bih je nikad ni primetio da se stalno tuda nismo vozikali do nekog njihovog „Ušća“. Mt. Carmel je imao oko osam hiljada duša i bili su svi prilično dobro situirani jer se nedaleko nalazila Fordova fabrika; radilo je dosta meštana i u samoj školi tako da, po kućama u kojima su živeli i ono šta su vozili, videlo se da ne oskudevaju. Uostalom čitava ta oblast je bila „finansijski bezbrižna“. Mesto je bilo belo, a jedini tamnoputi likovi bili su saigrači iz mog tima i devojke iz ženskog košarkaškog tima. Male grupe Vjetnamaca i Kineza, 3-4 Portorikanca i manjine: Nemac i Nemica, Ukrainka, Francuskinja i ja. Svi ostali – ameri.
Samo mesto je oivičeno kukuruzištima i žitnicama, a taj deo Amerike je preslikana Vojvodina. Klima je identična (mi nemamo doduše tornada), region zavisi od poljoprivrede i po koje jake fabrike, mentalitet tu i tamo sličan – svi su prijatni i uslužni – lokalni putevi negde nisu bili sjajni i ravno dokle ti pogled seže. Kao da se vozim od Novog Sada pa negde na sever, do Sivca. I bilo mi je smešno kad bi me ljudi često pitali da im opišem kako izgleda ta zemlja iz koje dolazim. „Siberia, right?“
A ja sam imao utisak da sam preleteo okean i stigao u Inđiju u kojoj svi pričaju engleski i furaju malo drugačiji stil oblačenja te voze mnogo bolja kola. Jedne te iste odgovore sam guslao u prvih par meseci pri brojnim upoznavanjima u školi i izvan nje: sve je preslikano kao ovo ovde, samo imamo reku Dunav koja je malo šira od vaše Wabash i imamo jednu staru, lepu tvrđavu. Da, vozimo desnom stranom. Ne, nije hladno kao u Sibiru. Ne nismo dobili po Sibiru ime. Znam, slično vam zvuči ali drugačije se izgovara. Da, tamo je sada demokratija. Plaćamo dinarom...za dolar možeš da kupiš pljeskavicu. To je kao vaš hamburger, ali se najedeš od jedne i nema toliko soje. Da kod nas kupuju alkohol u srednjoj školi bez ID-ja, ponekad i klinci odu ocu po pivo (prvo nisu verovali, da bi me zatim gledali ko marsovca). Itd.... Bio sam pravi ambasador i u trenutcima kada bi me pitali da im odokativno objasnim gde se Srbija ustvari nalazi. „Malo iznad Grčke, a prekoputa Italije“, to mi je bila mantra i najprostije da kažem, pa ako ubodu ubošće; dosta njih je mudro i sa razumevanjem klimalo glavom, dok sam se ja u sebi mislio- znaš qurac gde je to. Ali druge bi onda to još više zinteresovalo u nameri da saznaju „where I came from“ pa bih odustao i rekao- Ex Yugoslavia. Kako li su samo gutali knedle na moje oči i pravili te dramske pauze od nekoliko predugačkih sekundi. Verovatno su premotavali u glavi sve one vesti i „braking news“ vezane za dešavanja u bivšoj Jugi. A ko nije čuo za: Slobodan MiloseviC? I kao u nekom filmskom scenariju, baš ta scena se dešavala za stolom i večerom na koju sam bio pozvan kod dobrog druga, mog cimera. I dok sam dodavao „mash potatoe“ nekom pored sebe, i dok je u tišini zveckao escajg, njegova majka je rekla: „pa, drago nam je da si sa nama i da te imamo za gosta“. Bilo je to krajnje srdačno i od srca. I dan-dans se čujemo i održavamo kontakt. Slično pitanje se postavilo a reakcije ponovile i za Thanksgiving day samo su ta pitanja tada postavljali rodbina i prijatelji.
No, nije mene bilo sramota da kažem odakle dolazim, nego me je bilo sramota da pričam o politici koja niti me je interesovala niti sam je pratio. A nisi ni morao posebno da je pratiš da bi znao da je loša. Trebalo je njima objasniti ubistvo premijera. Tako da se tu negde priča i završavala pa bi temu prebacili na školu i ono što se zove everyday life.
Uveliko je to bio period kada su za SAD stizala tela poinulih mladića iz Iraka. Gledao sam lokalnu televiziju i gotovo svaki dan bi po 3-4 sanduka sa poginulim vojnicima sletala u Indianapolis. A koliko se sećam, niko nije pričao o politici. Jednom sam samo uhvatio/prisluškivao razgovor nekih sedih, starijih ljudi o Dž. Bušu, i to su prozborili tek po koju rečenicu, da bi se zatim prešaltali na razgovor o kožnim rukavicama, jaknama...
Bio je već neki Novembar.
I kao što je školska godina prošla sa samo jednim razgovorom o politici, tako mi je boravak u Ilinoisu prošao sa upoznavanjem jednog jedinog srbina. A da, evo setih se da sam pitao druga iz Južne Karoline kolika je frka bila sa antraksom. „Bili smo uplašeni, ali ne mi ovde, već oni u većim gradovima“.
Po stizanju na Ohara aerodrom i mom povratku za „Siberiu“, sa torbama mi je pomogao stariji čovek, mršav a žilave konstitucije. Upitao me je na čistom srpsko-engleskom jeziku, uz pomoć gestikulacije:
- Ju gou elevator daun ili ap?
A ja se naslonio na kolica pa ga pitam:
- Zemljače, odakle si ti?
Obradovao se kao da smo najrođeniji. I kratko smo imali vremena za razgovor, ali negde je poreklom iz Vojvodine, možda Zrenjanin, ne sećam se više. I on je bio jedan od vlasnika svima dobro poznate priče – otišao je još ’90. godine.
A ja sam toliko bio željan kuće da me terorist uopšte više nisu zanimali.