Ništa originalno, naravno. Prenosim Henrija Hazlita i osnovnu ideju njegove knjige "Ekonomija u jednoj lekciji"*
"Umetnost ekonomije sastoji se ne samo u sagledavanju trenutnih već i dugoročnih efekata svake politike ili čina; ona se sastoji u praćenju posledica koje takva politika ima ne samo na jednu grupu već na sve grupe"
Jednostavna, koliko i zvuči, ova "lekcija" je često zanemarena. Kada se obrazlažu pojedine teorije ili raznorazni "predlozi" uporno se promene u društveno ekonomskom sistemu posmatraju samo sa jedne tačke (iz pozicija jedne interesne grupe) i u ograničenom vremenskom horizontu. Ništa sporno u tome, naravno. Svet je OK posmatrati iz svoje perspektive i krajnje je legitimno prilagođavati ga sebi, ali posledice nekog delovanja nikada nisu usmerene samo na jednu osobu (čovek - osttrvo i slične priče) a i ne postoji dugme na koje se neka društvena promena "gasi" kad se otme kontroli, tj kad počnu da "stižu računi na naplatu"ali... Oni koji previše mašu svojim jednostavnim rešenjima, najčešće lobiraju za određenu interesnu grupu, zamagljujući sve posledice, pokušavaju da stvore kontekst u kome je "svima dobro". Na žalost, svet ne funkcioniše toliko jednostavno. Jednostavnih rešenja nema. Poreze je nemoguće smanjiti ako se ne smanje davanja na nekoj strani (ili se budžet ne zaduži ili se ne iskopa nafta). Penzije i socijalna davanja je nemoguće povećati ako se ne povećaju prihodi budžeta (čitaj:porezi i zaduživanja). Povećanje poreza znači povećanje cena. Povećanje cena znači ili smanjeni promet ako postoji elastičnost tražnje a ako je u pitanju hleb i mleko... znači pad prometa nečeg drugog (setite se 90ih kad je zamena veš mašine stare 20 godina bila luksuz... ili flajka piva u kafiću ispred zgrade posle letnjeg basketa).
Poenta je: sve je povezano, sve ostavlja neke posledice, raumno je i pošteno probati sagledati ih što je više moguće. Ne kažem da je moguće (ko to tvrdi pojma nema ili laže (svesno ili nesvesno)) ali ako se želi razumeti proces, mora se probati. U svemu. Nema jednostavnih odgovora ni oko eura, ni oko poreza, ni oko... ali bar postavljajmo pitanja...
*knjiga je pisana 1946. godine kad je svet izgledao drugačije tako da se ne treba "kačiti" baš za svaku rečenicu ali preporuka je da se proba "otpratiti" osnovna teza koja je nepred parafrazirana. Kod nas postoji izdanje "Službenog glasnika".