KLUB ČITALACA NARODNE MUZIKE

"Za mudrog čovjeka voda je jedino piće" - Henri Dejvid Toro

Postoje događaji koji nemaju svoj početak. Jednostavno se zadesiš, tek tako, u središtu njihovog zbivanja - odnikud i zatečen...

... neko te je prodrmao za desno rame, i ti si se probudio za stolom prekrivenim crveno-bijelo kariranim stoljnjakom, sa glavom punom buke, položenom na rukama.

- Idemo da pijemo - govorio je grubi ženski glas.

Aa-ooh... nemaš pojma gdje si, jedva da naslućuješ i ko si, ali u jedno možeš biti sasvim siguran - katastrofalno si pijan.
Polako, škiljeći na po jednog oka, osmatraš oko sebe (nagli pokreti glavom ti pričinjavaju nesnosan bol u slijepočnicama); koliko možeš da nazreš kroz plavičastu zavjesu duvanskog dima, nalaziš se u nekakvoj treš-krš birtiji drumskog tipa.
Ona buka u tvojoj glavi, u formi ekstremne varijante turbo folka, dopirala je kroz rešetke glomaznog crnog zvučnika postavljenog tik kraj tvog stola. Tvoje misli kao da su dopirale sa zvucima pijesme:

U kafani mrak je pao
mrak u meni procvetao
a u mraku sve su meni iste
top modeli sa milanske piste ...

Kako bi bilo dobro da se i taj bol pod tvojim čelom nalazi negdje drugo, na primjer, možda baš u toj plavoj limenoj pepeljari sa susjednog stola za kojim sisata pevaljka igra karte sa Gašom. Stani, čekaj malo - Gaša!! ... e, da ... sad se sjećaš - zajedno ste izašli u grad.
U čudu si kakvu to igru igraju - naizmjenično bacaju karte na poveću gomilu nasred stola, bez ikakvih dopunskih poteza, bez nošenja, bez otvaranja. Pevaljka uskoro ostaje bez karata u ruci. Gaša pokazuje svoje preostale dvije, prijavljuje da je pobijedio i istog momenta počinje da joj se izvinjava. Peveljka mu uputi jedan kratak, prezriv pogled, ugasi cigaretu od dno plave limene pepeljare (što te trenutno zapeče po tjemenu) i ustade od stola. Rekao bi da se zove Sofija, ali pojma nemaš zašto.

- Idemo da pijemo! - grubim glasom ti se obraća u prolazu i glavom pokazuje ka šanku.
- Odlična ideja. - uzvraćaš i ostaješ zaprepašćen onim što si upravo izgovorio ; tiho, i samo za sebe, onako u bradu, ponavljaš - odlična .... O, užasa, zvučiš kao kakva piskutava tinejdžerka.

Pevaljka (vau, skroz dobro izgleda) primjećuje tvoju reakciju (na boju glasa, ne na njen stas) i podrugljivo ti dobacuje, ovog puta glasom za tri oktave dubljim od tvog - Večeras sam ja otpozadi, maco.
Rado bi je priupitao da li se vi to već znate odranije, kao i još puno, puno toga, ali se ne usuđuješ da progovoriš. Mudro stisnutih usana, otpozdravljaš joj uspravljenim palcem i nastavljaš da je pratiš kroz bučnu gomilu ljudskih tijela. A uokolo sve neki mutan svijet, kamiondžije u kožnim gunjevima, vozači noćnih taksija, usukanih obraza, trgovci drvnom građom i nadničari koji su tu došli da spiskaju svoje krvavo zarađene dnevnice. Onako pijanom, uduplane crte njihovih lica ti se prepliću pred očima, mješaju i ukrštaju u groteskna obličja. Oborio si pogled i nastavio da se probijaš. U trenutku ti se učinilo da pred sobom vidiši par patuljastih prilika kako se šunjaju i promiču kroz gustu šumu ljudskih nogu. Mahinalno si protresao glavu i protrljao oči ... i naravno - više ih nije bilo.
Uskoro, pevaljka i ti stižete do šanka, naručujete piće (ona naručuje, ti i dalje mudro ćutiš). Prvi gutljaj piva poslije ko zna koliko već piva, blagotvorno utiče na tvoje pamćenje - ponovo si se prisjetio da nemaš pojma otkud ti uopšte tu... da ne znaš čak ni gdje je zapravo to TU.
Taman si sakupio malo odlučnosti da probaš nešto da je priupitaš, dok je tupo zurila negdje u središte velike gomile duvanskog dima, kad se pored vas nalaktio taj ogromni, nabildovani kiklop u mornarskoj majci i maskirnim vojnim pantalonama. Izgledao je kao ruski ratni veteran iz avganistanskog rata, s tupim očima boje ugašenog ekrana. Na podlaktici je imao istetoviranog uroborusa, savijenog ne u krug, već u osmicu. I svaki put kad bi mu pogled, pun mržnje, s tebe, pao (pun nade) na njene grudi , nozdrve bi mu se raširile i prosto se moglo osjetiti kako mu testosteron isparava iz ušiju.

- Sofija! - skviknu on pud pevaljke, glasom dvanaestogodišnje djevojčice.

 Samo te goli strah spriječio da ne prsneš od smijeha. Sofija ga hladno pogleda i ponovo se okrenu ka plavičastoj dimnoj masi ... mora da je tamo vidjela nešto jako interesantno

- Sofija, gledaj ! - uzviknu nabildovani cičavac, i u isti mah stisnu međusobno svoje šake, te stade da se napinje kao da hoće sam sebi da obori ruku.
Izgleda da mu je lijeva ruka bila nešto jača, jer je počela da lomi desnu u zglobu. Ali tad mu se desna istrže iz stiska i uhvati lijevu šaku sa vanjske strane, primjenjujući pritom nekakav aikido zahvat, uslijed čega mu se cijelo tijelo nakrivilo na tu stranu. Već je skoro bio položio uhvaćenu ruku na pod, kad je iskoračio lijevom nogom i nagazio desnu ruku posred podlaktice. Naravno ni desna noga nije stajala skrštenih ruku, već je uletila glomaznom čizmetinom pravo na lijevo koljeno. Uskoro se tip valjao po podu sa udovima isprepletanim u nezamislivim zahvatima, ritajući se i prevrćući preko glave.
To kao da je bio trenutni okidač za masovnu "tuču" koja je za sekund planula po čitavoj kafani. Ljudi su počeli da udaraju dijelove svog tijela drugim svojim dijelovima tijela, razbijaju sebi flaše o glavu, nabadaju se šakama u nos, hvataju sami sebe za kragnu i bacaju se po stolovima... Jedan kamiondžija, četkastih crnih brkova, je čak izvadio pištolj i njime se lupao po potiljku. Izgledalo je kao da prisustvuješ nekakvom religijskom obredu masovnog samokažnjavanja. Istovremeno se pojačla i muzika sa crnih zvučnika:

... moja ruka davi me,
bode me u oči
prstenac mi nabije
pa na sisu skoči...

Posljednji stihovi te podsjetiše da potražiš Sofiju, na koju si bio sasvim zaboravio u opštem metežu. I ona je bila tu, usred gomile, poluobnažena, hvatajući se lijevom rukom za ogoljene grudi, a s desnom zavučenom u gaćice, uvijala se kao u transu. Jedva si se suzdržao da ne spucaš sebi šaku u glavu, i shvativši da je vrag donio šalu u tu jebenu rupu, požurio si ka njenom izlazu.
Probijajući se kroz mahnitu autodestruktivnu gomilu i polomljeni inventar, spazio si par natprosječno niskih kreatura kako radosno skakuću okolo i pljeskaju dlanovima. Opet si ih nestao protrljavši svoje zamućene oči. Umjesto njih, ovaj put, si ugledao Gašu kako sjedi sam za istim onim stolom i izbacuje jednu po jednu kartu iz špila razbrajajući  - voli me, ne voli, voli ...
- Gaša brate, bježimo odavde ! - viknuo si i povukao ga za sobom.
- ... ne voli ... Kuda ? - trznu se Gaša
- Idemo ... idemo negdje ... da pijemo!
I vas dvojica izlećete napolje, utrčavate u Gašin golf i punim gasom nestajete u ostatak noći, ostavljajući to sumanuto mjesto da dogorjeva u sopstvenom ludilu ...

Pošto znam da se poslije pijanstva obično ničega ne sjećaš, i da ćeš me opet gnjaviti da ti sve prepričavam, napisah ti ukratko gdje smo bili i što smo činjeli.

Gaša