Do zakazanog Prajda ima još tačno četiri mesica i trinaest dana; šesti Oktobar je rezervisan za samu uličnu šetnju/marš/paradu. A zapravo sam „Beograd Prajd-Ljubav, vera, nada“, pod kojim nazivom je ovogodišnji event, će trajati od 30.9. do 7.10. Pred taj trideseti Septembar, nevoljno konstatujem (ne treba biti rocket scientist), očekujem deža vi prošlih godina. Konkretno mislim na 2010./2011. Ukoliko se održi, a iskreno se nadam da hoće, očekujem diviziju uniformisanih lica koja će u „bunker“ formaciji obezbeđivati one najhrabrije. Eto novog aršina za hrabrost, budući da smo još uvek u takvim društvenim prilikama da se time komotno može meriti: hrabrost = odlazak na Prajd. Imaš muda da odeš na Prajd?, je novo: smeš li da skočiš sa najviše skakaonice? Nešto ne vidim da će se do Septembra bilo šta promeniti. Jačanjem pokreta i poliitičkih opcija koje se otvoreno protive ovakvim aktivnostima i događajima, a „potajno“ zalažu za lomače, malo je verovatno da će se lakše dobiti „zeleno svetlo“ nego što je to bilo 2010. godine.
A posebna je priča novoizabrani predsednik, koji nije čak uvijen ni u celofan evropskih vrednosti, tako da su moje sumnje da se Prajd 2012. godine neće ni održati. Jedna od vesti koju željnije iščekujem od toga ko će formirati vladu jeste odgovor SrBskog predsednika na pozivnicu koju treba da dobije baš za Prajd. Iščekujem da čujem taj izgovor i kako će biti upakovan, a možda tih dana jednostavno bude boravio u Atini pružajući pomoć.
Druga verzija, dakle, koja mi je verovatnija usled tih novih političkih promena, jeste otkazivanje iste. Jer, kao što reče onomad stari/novi gradonačelnik prestonice – zar da se ponovo razbija grad i građani da plaćaju milionsku štetu zbog.....? Tu je Mirjana Karanović u jednom televizijskom obraćanju, ako se dobro sećam, „lupila packu“ Draganu Đilasu rekavši mu da ni on ne bi sedeo u toj fotelji, to jest tu gde jeste, da se oni nisu po ulicama mlatili i šibali sa policijom devedesetih (nešto u tom fazonu, tražio sam snimak, nisam mogao da ga nađem). Međutim, desio se „pomak“. Na ovogodišnjem izveštaju o stanju ljudskih prava o LGBT populaciji u Srbiji, pod nazivom „sloboda se ne dobija, sloboda se osvaja“, govorio je i D.Đ.
U kratkom klipu, koji sam gledao, njegovog obraćanja novinarima, u Đilasu se probudio uspavani Gevara te je 2012. godine krenuo sa projektom širenja tolerancije u školama. Sa neizostavnim Trebješaninom – dežurnim psihologom, to jest – „Srpskim psihologom“, kako kaže Wikipedia. Međutim, treba mu odati priznanje na inicijativi jer škole jesu mesta u kojima obično vlada čoporativno mišljenje.
No, kako veli Đilas, on je inststirao da se sve to desi za vreme izbornog ćutanja jer bi se u suprotnom sve to svodilo na politiku. „A ovako će neko bar sve ovo zabeležiti“, misleći na prezentaciju godišnjeg izveštaja. Ako je nešto sigurno u Srbiji, to je da je pitanje Prajda samo i jedino političko pitanje; odnosno stvar dogovora. Politička elita na spomen Prajda samo i jedino kalkuliše da li će „preživeti“ packe EU ambasadora i kako će se odluka o održavanju, odnosno zabrani, odraziti na njihov rejting. Jedina prepreka našim političarima da zabrane skup može biti to što smo dobili kandidaturu za EU, te s toga moraju da je pravdaju održavanjem Prajda. Pa makar Vojska trebala, ako im se zatresu fotelje ili pak neko iz Brisela kaže – no, no, sa sve kažiprstom k’o malom detetu.
Moram da priznam da je u šturim vestima bilo zanimljivo slušati Bobana Stojanovića kako „zauzima grad na osam dana“. Prva misao – jeb’o te, emigrantski krugovi u sopstvenoj zemlji. Još jedna stvar koja mi je bila na umu kada se Bobi ponosno isprsio i rekao – „jer to prosto pripada nama“, bili su mogući upadi mantija, martina i maskirnih(pantalona) te ostalih desničarskih pomagala i oruđa na te iste skupove. A biće priče i o religiji!!! Kako to onda da prođe bez „njenih čuvara i vernih sluga“?, to jest istih onih koji su manično, i kao u ekstazi, visoko podignutim ikonama svetaca išli na kordon policije. To su oni pacijenti od kojih se, ispravite me ako grešim, i sama SPC ograđivala. Kad smo kod SPC, samo ću šturo o njima ne ide mi se na Klisu (istražni zatvor u Novom Sadu). Patrijarh će se verujem nekako suzdržati od „Amfilohijevskih“ komentara, ali kako će sam Risto Radović? U svakom slučaju šta god rekao ne čeka ga 100 dana robije, u to sam sasvim siguran.
Još jedna stvar:
„Organizatori očekuju da policija ovog puta odradi svoj posao kako treba“, ovo je preneo Blic. Koliko se meni činilo 2010. oni su sasvim lavovski izdržali šibanje sa ološem, tako da mi ovaj ton nije jasan.