Politikin Dosadnik

E, i ja ću jedan poltički. Jedan, sa čisto fenomenološkog aspekta, onako, pravi salonsko defetistički.

Dakle, ništa o kandidatima i rezultatima, još manje o konotacijama i implikacijama. Ono što je meni najzanimljivije u vezi sa netomokončanim predsedničkim izborima u Srbiji, su upravo diskusije blogera do čijih mišljenja veoma držim.
Pa mi interesantno kad ta mišljenja međusobno zavarniče, a izmjena replika poprimi brzinu rada ruku boksera u nižim kategorijama.
Ako, nismo roboti ( iako smo Srbi). Samo bez low kickova u  vugla.

Politika, pa to su samo ljudi, i to političari.

A ja nemam nimalo afirmativno mišljenje o političarima, in general. Čak ni o onim koji djeluju razumno. U najboljem slučaju ih ne razumjem. Strana mi je to fela.
Koji bi normalan čovjek želio (toliku) moć ? Šta će mu? Da sprovodi u dijelo  sopstvene ideje za masovnu upotrebu ?! Ideeje, eej!!  Uređivanje društva, upravljanje državom, koja je i sama jedna čudovišna kategorija. Baš veri strejndž hobi.
Samo da nije tako smrtonosan.

Raspolagati tuđom mukom nije mala zajebancija, reče jednom jedan Džoni. I stvarno, što će nekom sva ta zajebancija? Da se bakće i eksperimentiše sa sudbinama miliona, u eksperimentu, u kojem se greške plaćaju sudbinama miliona.
Možda oni sebe stvarno doživljavaju kao usrećitelje i kolektivne spasioce. No, to je tek težak mentalni poremećaj.

Naročito ne obožavam ona glumatanja pred kamerama i moralni kič predizbornih dana. To je kulminacija užasa koji politika generiše i koji definiše politiku.
Pa ono, kad se deru na završnim konvencijama. Lidershiping triping. Jbt, pa to je veće foliranje nego borbe kečera.
Ok, kapriram ja sve to - politik-stratedžik-marketing, advertajzing tehnike masovne hipnoze, gađanje ciljnih grupa teškom verbalnom artiljerijom ... No, gospodo političari, ako vama, pošto-poto, trebaju oni koje se pecaju na te fore, onda vi ne trebate meni.

 A ni ja vama, ubjeđen sam. Dil!

I kako to ja, uopšte, kao vančlanački pojedinac participiram u politici? Pratim scenu, tv duele, skupštinu, čitam novine, punim se utiscima, sudovima, stavovima, formiram mišljenje koje zatim koristim u konfrotaciji sa oprečnim mišljenjima iz svog okruženja. Ponekad padam u vatru, pa potežem krupne riječi, zajapurim se , nerviram ... A sve što realno mogu da uradim je da izađem na izbore, glasam i malo posolim more.

Napisah već negdje u komentarima na skorašnjim blogovima da je naš glasački listić tek čin manifestovanja velike psihološko-statističke raspodjele koja je (već) odigrana na nivou ... ajde da ne upotrebljavam opskurne izraze kao što je kolektivna svijest, već recimo - sveukupne društvene zbilje.
Kakva god da je naš lični politički izbor, koji god od ponuđenih prirodnih brojeva sa spiska zaokružili, apstinirali ili skicirali, mi smo obuhvaćeni statističkom pogačom koja je prelomljena onako kako je (već) prelomljena.
Ok, sami biramo parče koje nas u njoj zapada, ali ne utičemo na njegovu veličinu.
Od našeg glasanja ništa ne zavisi, sem kako ćemo se mi sami povodom toga trenutno osjećati. Ako ćemo se osjećati bolje zato što smo dunuli u jedro našem političkom favoritu, onda ok, ako se osjećamo kao popišani ili posrani pred ponuđenim izborom, i to je ok. Ok je čak i ako glasaš za onoga koga ne možeš ni da smisliš ... Upravo je to toliki apsurd.

Ne vidim uopšte svrhu rasprave o ličnim političkim opredjeljenima. Jer kako ono ninašta ne utiče , tako se ni nikog i ne tiče.

Jeste li uspjeli nekom nekad da promjenite njegove političke nazore? Jeste li ga ubjedili, konačno, u superiornost vaših stavova? A, trudili ste se, je l' da (?), nije da niste.

Tako je to sa političkim temama - sa istomišljenicima je o njima suvišno pričati, a sa neistomišljenicima besmisleno. Zato o tome i ne treba pričati.

Koliko je smislenije pričati, recimo, o muzici ... a tek slušati je ....