Pišući ovo, rukovodio sam se jednom istinom. Ona, po meni, glasi: da bi se uvidelo da je neko rešenje loše, nije nužno poznavati ono bolje. Bilo bi lepo, ali nije neophodno.
Ako bih se, kojim slučajem, jednog od narednih dana probudio i video da državu vodi velika, baš velika koalicija, ja bih se uplašio.
Ako bih, kojim slučajem, jednog od ovih dana video Tadića, Nikolića i Dačića kako promovišu istu Vladu, ne bih znao gde pre da gledam, i koju granicu pre da merkam.
Ako bih to čega se plašim nekim slučajem video, ja bih znao da se oni na fotografijama smeše ali da nije u pitanju njihova volja.
Ja, koji ne verujem u njihovu iskrenost, ipak verujem u želju svakog od njih pojedinačno a koja je stajala iza njihovih reči onda kada su hulili jedni na druge.
Ja bih u tom slučaju, rekoh malopre kojem, znao da su to rešili i da iza toga stoje ljudi koji neće živeti u zemlji čiju su Vladu odredili. Koji neće osećati blagodeti svojih rešenja.
Znao bih da je cilj da se u državi urade stvari koje jako dobro zvuče ali koje su kao lečenje tuberkoloze pijavicama. Pijavice se protiv tuberkoloze koriste onda kada ne znaš za lek koji zaista pomaže, a moraš bolesniku da kažeš da ga imaš. Pa onda kažeš da su to baš te pijavice.
Jer, uređene države, ozbiljan sam kada to kažem, imaju zaista lepe želje za ovu zemlju: žele je stabilnu, mirnu, sređenu, zaista je žele kao partnera. Ali da, skoro da zaboravim: uopšte nisu sklone da tom rešenju pomažu finansijski; mudrost i iskustvo nam mnogo rađe pružaju. I, naravno, jako bi voleli da vratimo dugove. Zapravo, prvo da vratimo dugove, jer bi to i njima baš jako dobro došlo, a dugova imamo, nije da nemamo.
Oni znaju a ja mogu samo da zamislim kako to izgleda.
Jer znate, časno je vraćati sve svoje dugove. Takođe, i ja smatram da je normalno da ne trošiš više nego što praviš. Problem nastaje, baš onako ozbiljan problem, kad praviš malo, a vraćaš mnogo. Onda ne živiš od onoga što praviš, i ne trošiš onoliko koliko proizvedeš. Ne, čitaoče dragi. Onda trošiš ono što proizvedeš minus onoliko koliko vraćaš. Ispadne da ne trošiš skoro ništa. Onda živiš kao što nikad nisi mislio da ćeš ponovo živeti. Onako kako nisi spreman da živiš. Sam si za to kriv ? Naravno. Ali to stvar ne čini ništa lakšom.
Jer ja mogu da zamislim Srbiju u kojoj ljudi štede da bi imali za gradski prevoz. U kojoj oni boljestojeći pravo meso jedu jednom nedeljno, kada imaju sreće. U kojoj su zidovi prljavi i neokrečeni, jer je to luksuz. Srbiju u kojoj zdravstvene zaštite skoro pa nema (čujem žamor, ali verujte: ovo sada je sjajno). Srbiju iz koje ljudi ne odlaze jer ih nigde ne primaju. U kojoj se ljudi cele godine spremaju da plate grejanje zimi, a koje ih greje tek toliko da se instalacije ne smrznu. U kojoj su deca po školama vašljiva, jer roditelje više nije briga i za to. U kojoj se onda toj istoj deci za rođendan kupuje narandža. Da bi znala kako izgleda i kojeg je ukusa.
Sve to može, i već je bilo, čak i gore, samo je jako teško zamisliti da si tako spreman da živiš, dragi čitaoče.
A kad živiš onako kako nisi spreman da živiš, onda - šta ? Pa normalno. To hoćeš da promeniš. Hoćeš da promeniš ovako ili onako. Izborima. Pa ako to ne uspeva, protestuješ. Pa si neposlušan. Pa si možda i nasilan.
Nisi ti jedan kao jedan, čak ni takvoopisan, problem za Državu. Problem postaješ, ako si sa takvim stavom u većini. Onda si što veći problem što je veća većina. A većina je sve veća što si manje spreman da živiš onako kako živiš.
Pa, da bi te zaustavili, jer moraju, jer će u suprotnom nestati svakog zakona i svakog reda, i biće još gore i gore i gore, sa druge strane mora biti jaka država. Da bi država bila dovoljno jaka, u njenom upravljanju sve snage i sve svoje krivice moraju udružiti svi oni koji imaju kadrovski, organizacioni i know how potencijal da je sruše. Jedino tako, na drugoj strani ostaju samo oni koji laju u prazno i ne rade ništa jer ne mogu i ne umeju. Da bi ti, štovani čitaoče, navijao za jedne ili za druge, da bi mislio da postoji opozicija, da bi bio razočaran i vlašću i opozicijom, da bi se radovao frakcijama i ovim i onim listićima i zmajevima i Kavlobagu. Po svom izboru. Ali, Država, Vlast - to mora biti jače. Jer jedino kad je jaka, mi možemo vratiti dugove i možemo biti stabilni i jednog dana se može računati na nas.
Samo, prvo da se vrate dugovi. Da se smanjuje potrošnja, da se otpušta ono što je viška. Da se ukine debalans. Da trošimo koliko proizvodimo. Minus ono što smo dužni. I svi pošteni ljudi vraćaju svoje dugove, zar ne ?
A ja, opet, mislim da je strašno loša vest ako bude da su svi, baš svi koji su dovoljno jaki, i oni koji matematički moraju i oni koji ne moraju, napravili Vladu. Tako da izvan lonca ne ostane niko ko je dovoljno jak i niko ko bi na sledećim izborima mogao da izbornom pobedom materijalizuje žrtve koje su građani učinili da bi od od ove napravili poštenu državu koja vraća sve svoje dugove. Zapravo, ova vest će biće loša tek ako je čujete - za sada, ona je samo jedna od opcija. Jer, ako se dogodi, znajte da oni, niko od njih trojice, to nije radio po svojoj volji. Oni su to radili jer su dovedeni u poziciju da moraju da prave jaku državu. Onako jaku koja će drastično smanjiti kvalitet života, vraćati dugove, srediti debalnas i izdržati Vas i Vama slične, čitaoče. Ako slučajno time budete nezadovoljni. Koliko god da to Vaše nezadovoljstvo bude.