Pobeda Tomislava Nikolića na predsedničkim izborima je posledica loše i pogrešne politike, ali i katastrofalne izborne kampanje Borisa Tadića i DS koalicije.
Pošto su Tadić i DS koalicija pre četiri godine izneverili volju svojih birača i nametnuli SPS kao partnera za ono što se naziva demokratskom Srbijom (a to prihvatila i LDP sa satelitima, kao i značajan deo NVO), nije bilo osnova da se na ovim izborima od građana Srbije očekuje da im Tomislav Nikolić i SNS budu neprihvatljivi.
Deliti vlast sa Miloševićevim glasnogovornikom, a potom u izbornoj kampanji insistirati da je Nikolić alfa i omega zla devedesetih, ne samo da je bilo strateški promašaj, nego je delovalo i licemerno i kukavički. Mnogo jači taktički potez je bila Nikolićeva optužba za izbornu krađu, jer mnogima nije bilo teško da poveruju ili posumnjaju da DS koalicija nešto muti.
Boris Tadić i DS koalicija imaju još jednu ozbiljnu zaslugu za Nikolićevu pobedu: mimo tadašnjeg zakona i bez izbora, omogućili su SNS da postane najveća opoziciona parlamentarna stranka kada su se odcepili od Šešeljeve ultradesničarske SRS kako bi postali demokrate i Evropejci.
Na izborima 2004. i 2008. Tadić je pobedio zahvaljujući maloj razlici u glasovima birača koji nisu želeli da se ponove devedesete, iako su bili razočarani zbog njegovog napuštanja reformskog kursa Zorana Đinđića i kohabitacije sa Koštunicom. Ali, Tadić i DS su to ignorisali pa su 2008. napravili pomirenje sa SPS, omogućivši saradnicima Slobodana Miloševića da se ponovo vrate u vrh vlasti i svoju stranku dignu iz pepela, bez ikakve odgovornosti za politiku koja nas je mnogo koštala.
Pod parolom "bolje mi sa SPS, nego Koštunica i radikali sa SPS", DS koalicija + LDP i sateliti napravili su totalnu partizaciju države i društva u svim strukturama. U mnogo većem obimu nego devedesetih eskalirala je brutalna korupcija i tajkunizacija, partijski lopovluk, partijska monopolizacija svega, partijske institucije, partijska preduzeća, partijski mediji, partijsko tužilaštvo i sudstvo, grubo kršenje demokratskih principa i načela. Umesto jačanja demokratskih kapaciteta i izgradnje demokratskih institucija, one su dovedene do apsurda. Dobre stvari koje su urađene i oni koji su dobro radili svoj posao ostali su u senci vladajućeg javašluka, neznanja i diletantizma. Boris Tadić, kao vrhovni suveren takve Srbije, nije zahtevao ničiju odgovornost, a mogao je i morao je.
U takvim pravilima igre, građanima je ostavljena mogućnost da izaberu u kojoj partiji će biti vojnici ili će im biti zatvorena sva vrata za bilo kakvo napredovanje i bazični egzistencijalni opstanak, što je uostalom i izazvalo veliku glasačku apstinenciju koja je u mnogome doprinela pobedi Nikolića.
Zato čestitam Borisu Tadiću i DS koaliciji na uspehu koji su ostvarile i SPS i SNS, a njima na uspešnom iskorišćavanju prilika da uče iz svog lošeg iskustva i napreduju, bez prethodnog svođenja računa za devedesete. Čestitam im što sve više ljudi projektuje nadanja da će SPS i/ili SNS uraditi više i bolje za Srbiju nego DS, jer ona, na žalost, još nije pokazala ni da je svesna sopstvenih grešaka, ni da zna i hoće da ih ispravi. Marketinške i PR priče na tu temu se takođe računaju kao pomoć Nikoliću da postane predsednik Srbije.
Daj bože samo da Tadić i DS u sledećim koracima ne koriste istu metodologiju kao i diktator Milošević koji je loše uvek menjao gorima, a u narednim potezima bio štetniji od prethodnih.
Spasti se moramo, ali možemo još više propasti.