Ljubav| Ljudska prava

Za drugare

natasavb RSS / 21.05.2012. u 13:34

Kada je trebalo Aleksu da upišemo u školu nijednog trenutka se nisam dvoumila, već sam mislila da to treba da bude škola koja se nalazi odmah ispred naše zgrade, a u koju je tada išla i moja starija kćerka. Sada, kada on još malo pa završava četvrti razred, mislim da nisam pogrešila.U to su me po ko zna koji put uverili Aleksini drugari, u petak, na proslavi njegovog rođendana.
Žurku smo napravili u stanu i kao i prošle godine karaoke su bile hit, samo je repertoar bio malo drugačiji. Deca rastu.:)  U jednom trenutku sam primetila da Aleksa nije tu i otišla do njegove sobe, a tamo on i Milica pustili muziku i plešu držeći se za ruke. Toliko sam se raspilavila da nisam uspela da kliknem na pravo dugme na aparatu.
Ali nisam htela o tome, već o jednoj drugoj školi i deci koja ne mogu pohađati školu najbližu mestu stanovanja. U našim školama, na žalost, još uvek ne postoje dovoljno dobri uslovi za školovanje sve dece. Verovatno nikada neće ni postojati. Za neku decu će uvek bolji izbor biti škola u kojoj su manje grupe i drugačiji način rada. Jedna od takvih škola je i Osnovna škola „Anton Skala" koja za decu koja je pohađaju znači više od školovanja. Ona je za njih uključivanje u društvo. Da ne postoje škole poput te, neka deca bi ostala sasvim izvan sistema obrazovanja.
Večeras na sceni UK „Vuk Karadžić" u 19h deca iz škole „Anton Skala", zajedno sa drugarima iz ostalih škola, izvode predstavu „Petar Pan" o čijoj premijeri sam ovde već pisala, a prihod od ulaznica ide za poboljšanje uslova u školi „Anton Skala".
Premijera je bila nešto najlepše što sam doživela u poslednjih par meseci, ali ja sam subjektivna mama, pa neću o tome, već prenosim šta je rekla


Bocvena


Počela sam da ličim na mog ćaleta...kad god gledam decu koja igraju i pevaju, krenem da šmrcam. A tad sam mu se podsmevala u stilu - Vidi kakva si baba postao! E sad sam ja triput gora baba!

Ne znam ko je više uživao, da li klinci na sceni ili mi u publici. Puna sala, svi tapšu, pevaju, smeju se...Moj sin se uživeo, tapšao kao pomamljen, dobacivao, malo me bio blam:) Posle je muvao Mariju (malo je starija od njega, jedno 20 godina i njen dečko mu ništa nije smetao) - Kako se ti zoveš i gde idemo posle predstave? To sine:)

Najsladje mi je bilo kad se mala indijanka udidila, glas joj se prvo jedva čuo, a on mi objašnjava - Znaš, mama, ima tremu! I onda publika krene da prati ritam i ona pusti glas. Master kard!

A Zvončica i Vendi su zvezde po rodjenju! Lepo vidiš da im je scena najprirodnije stanište, a publika im jede iz ruke. Vendi je čak u jednom trenutku rekla nešto kao - Sad ja pevam, molim za tišinu:)))))

Aleksa je pevao kao zmaj i koreografiju je razbio. Dva najstarija člana ansambla - Profesor i Kapetan Kuka su ozbiljni profesionalci.

Bilo je mnogo ulazaka, izlazaka, ni tekst nije baš lak, igranja, pevanja... ala su ga opravili, svaka im čast!

 

 

 



Komentari (0)

Bloger je isključio mogućnost postavljanja komentara za ovaj tekst

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana