Kada je trebalo Aleksu da upišemo u školu nijednog trenutka se nisam dvoumila, već sam mislila da to treba da bude škola koja se nalazi odmah ispred naše zgrade, a u koju je tada išla i moja starija kćerka. Sada, kada on još malo pa završava četvrti razred, mislim da nisam pogrešila.U to su me po ko zna koji put uverili Aleksini drugari, u petak, na proslavi njegovog rođendana.
Žurku smo napravili u stanu i kao i prošle godine karaoke su bile hit, samo je repertoar bio malo drugačiji. Deca rastu.:) U jednom trenutku sam primetila da Aleksa nije tu i otišla do njegove sobe, a tamo on i Milica pustili muziku i plešu držeći se za ruke. Toliko sam se raspilavila da nisam uspela da kliknem na pravo dugme na aparatu.
Ali nisam htela o tome, već o jednoj drugoj školi i deci koja ne mogu pohađati školu najbližu mestu stanovanja. U našim školama, na žalost, još uvek ne postoje dovoljno dobri uslovi za školovanje sve dece. Verovatno nikada neće ni postojati. Za neku decu će uvek bolji izbor biti škola u kojoj su manje grupe i drugačiji način rada. Jedna od takvih škola je i Osnovna škola „Anton Skala" koja za decu koja je pohađaju znači više od školovanja. Ona je za njih uključivanje u društvo. Da ne postoje škole poput te, neka deca bi ostala sasvim izvan sistema obrazovanja.
Večeras na sceni UK „Vuk Karadžić" u 19h deca iz škole „Anton Skala", zajedno sa drugarima iz ostalih škola, izvode predstavu „Petar Pan" o čijoj premijeri sam ovde već pisala, a prihod od ulaznica ide za poboljšanje uslova u školi „Anton Skala".
Premijera je bila nešto najlepše što sam doživela u poslednjih par meseci, ali ja sam subjektivna mama, pa neću o tome, već prenosim šta je rekla
Bocvena
Počela sam da ličim na mog ćaleta...kad god gledam decu koja igraju i pevaju, krenem da šmrcam. A tad sam mu se podsmevala u stilu - Vidi kakva si baba postao! E sad sam ja triput gora baba!
Ne znam ko je više uživao, da li klinci na sceni ili mi u publici. Puna sala, svi tapšu, pevaju, smeju se...Moj sin se uživeo, tapšao kao pomamljen, dobacivao, malo me bio blam:) Posle je muvao Mariju (malo je starija od njega, jedno 20 godina i njen dečko mu ništa nije smetao) - Kako se ti zoveš i gde idemo posle predstave? To sine:)
Najsladje mi je bilo kad se mala indijanka udidila, glas joj se prvo jedva čuo, a on mi objašnjava - Znaš, mama, ima tremu! I onda publika krene da prati ritam i ona pusti glas. Master kard!
A Zvončica i Vendi su zvezde po rodjenju! Lepo vidiš da im je scena najprirodnije stanište, a publika im jede iz ruke. Vendi je čak u jednom trenutku rekla nešto kao - Sad ja pevam, molim za tišinu:)))))
Aleksa je pevao kao zmaj i koreografiju je razbio. Dva najstarija člana ansambla - Profesor i Kapetan Kuka su ozbiljni profesionalci.
Bilo je mnogo ulazaka, izlazaka, ni tekst nije baš lak, igranja, pevanja... ala su ga opravili, svaka im čast!