Natprirodno je samo naziv za ono što ostaje izvan našeg ograničenog poimanja prirode.
Negdje između naučnog i religijskog (odnosi se na velike svijetske religije) pogleda na svijet, nipodaštavana od prvog i proganjana od drugog (naročito od strane katoličke crkve), po rubninim područjima savremene civilizacije i dalje egzistira jedna drevna, tajanstvena, paganska, spiritualno-magijska vještina - šamanizam. Ili kako ju je nazvao Mirča Elijade - drevna tehnika ekstaze. Zvali ga kakogod, šamanizam predstavlja živi kulturološki fosil prve religiozne prakse, atavizam iz praistoroijskih vremena kad je religija bila istinski pokušaj ljudi da dokuče misterije svijeta, a ne okoštali dogmatski koncept.
U zapadnoj kulturnoj hemisferi interesovanje za šamanizam je dobilo na zamahu u šezdesetim godinama prošlog vijeka sa cijelom tom pričom o novim društvenim pokretima, psihodeličnoj eri, a naročito sa knjigama Karlosa Kastanede. Međutim prava saznanja o šamanima (indikativno je da na stotinama stranica Kastanedinih pripovjesti, Don Huan ni na jednom mjestu ne liječi nikoga, a što bi trebalo da bude osnovna uloga šamana) donose neki drugi naučnici, uglavnom antropolozi i sociolozi, kao što su većpomenuti Mircea Eliade, Michael Harner, Joseph Campbel, Hank Wesselman, Maya Deren, Wade Davis, Jeremy Narbi, da nabrojim samo neke.
Oni su, rizikujući svoju akademsku reputaciju, ušli u cijelu priču onako naučnički objektivno-neutralni, s željom da istraže i demistifikuju. Međutim, ono što su otkrili iz korjena je izmjenilo njihov pogled na svijet.
No, da krenemo redom ...
Sama riječ šaman vodi porijeklo od sibirskih plemena i ima svoj etimološke korjene u Tunguskim jezicima, a označava plemenskog žreca, vrača, bokora ili houngana, koji svojim mističkim putovanjima uspostavlja pokidanu vezu između gornjeg i donjeg svijeta, ostvarujući na taj način izliječenje, obezbjeđivanje dobrih usjeva, kao i generalno održavanje povoljne mentalne klime u selu.
Šamanizam je danas, i dalje, "rubno" prisutan u skoro svim krajevima svijeta, sem Evrope. Jednostavno, hrišćanstvo je bilo najsistematičnije i najdjelotvornije u otklanjanju bilo kakve duhovnjačke konkurencije. Sjetite se samo bogumila, braćo i sestre Srbi.
Šamanska praksa je slična bez obzira u kojem se djelu svijeta vrši. Upravo je nevjerovatna sličnost ekstatičnih vizija koje su imali šamani na različitim krajevima planete zbunjivala antropologe koji su ih proučavali. Prema Elijadeu, uobičajena vjerovanja koja važe za šamane , bez obzira na njihovo geografsko porijeklo, su sledeća:
• Duhovi postoje i igraju bitnu ulogu u ličnom i društvenom životu.
• Šaman može da komunicira sa svijetom duhova.
• Duhovi mogu biti dobroćudni i zli.
• Šaman može da liječi bolest izazvanu lošim duhovima.
• Šaman koristi tehnike za izazivanje transa da postigne ekstazu i stekne uvid u vizije, koje su u stvari ravan na kojoj on "rješava stvari".
• Šamanov duh može napustiti njegovo tijelo, kako bi ušao u natprirodni svijet u potrazi za odgovorima.
• Šaman priziva slike životinja kao oblike duhovnih uputstava, znakova i nosioca poruka.
• Šaman može proricati budućnost gledajući u kosti i runa.
Jasno je da ne može svako u selu biti šaman. On je biran ili prema porodičnoj tradiciji ili su na njegov izbor upućivali znaci koji su i sami polje šamanskog interesovanja.
Šamanska inicijacija je ključan momenat u karijeri jednog šamana, čija dramatičnost i traumatičnost odslikava izuzetnost transformacije koja nastupa i moći koje će šaman doseći . Ona je proces u kojem šaman ritualno umire, doživljava tzv. stanje blisko smrti, uranja u samu srž bitka i vraća se, prosvjetljen, na ovaj svijet. Ona je intezivan psihološki događaj u kojem šamanski kandidat biva rastrgnut, organi mu bivaju izvađeni i zamijenjeni novim, kristalnim . Ti novi organi su ustvari dijelovi njegovog novog eteričnog tijela.
Javljanje ovih destruktivnih sila veoma je slično iskušenjima ranohrišćanskih svetaca od strane đavola. Dok je proživljavanje smrti centralnono mjesto inicijacije, njen završni čin predstavlja samo prosvjetljenje.
Interesantno je da su kandidati za šamana, obično, mada to nije pravilo, osobe koje bi moderna psihologija olako opisala kao "nervno labilne" ili čak šizoidne. Oni još od djetinjstva često imaju nagle promjene raspoloženja, doživljavaju vizije, sanjaju neobične snove, "čuju glasove".
Međutim, izazovi sa kojima se jedna osoba mora izboriti tokom šamanske inicijacije, jasno ukazuje da bi to bila nemoguća misija za psihički poremećenu osobu.
Najzad, nakon same inicijacije, tj. prosvjetljenja i usvajanja šamanskih spoznaja i moći, ta osoba stiče nadprosječnu psihičku stabilnost, koja mu omogućava da nesmetano boravi i svjesno "navigava" u onostranom svijetu .
Upravo je kontrolisano i svjesno kretanje, sa jasnim ciljem, kroz ekstatične vizije, jedna od osobina koje suštinski razlikuje šamana od ljudi koja u slična stanja upadnu korišćenjem halucinogena.
Andreas Lommel, u svom dijelu "Shamanism: The Beginnings of Art", opisuje način na koji se testirani šamani nose sa unutrašnjoim psihičkim konfliktima i tenzijama:
future shaman acts under an inner compulsion ... a psychosis that is emerging for some reason or other is so strong that the only way out open to the individual attacked by it is to escape from it into shamanistic activity, that is to say essentially by means of artistic productivity, such as dancing or singing, which always involves a state of trance.
Po šamanskoj kosmologiji, šaman je ustvari onaj kome je omogućeno slobodno kretanje između gornjeg, donjeg i središnjeg svijeta, silazeći-penjući se niz Drvo Svijeta ili Osovinu Svijeta (Axis Mundi). Nekad, davno, ova su tri svijeta bila povezana i svi su mogli nesmetano da ih posjećuju. No, kosmička katastrofa je učinila podzemlje i nebo nedostupnim za ljude.
Donji svijet ili podzemlje (ovdje ga ne treba doživljavati u negativnom kontekstu) je zapravo svijet arhiuzroka, primordalnog potencijala, sjemenište i polazište svih zbivanja. U njemu se nalazi naši najdublji korijeni, genetsko nasleđe, kolektivna (ne)svijest. Upravo u njemu šaman traži uzroke bolesti i onoga šta treba liječiti.
Srednji svijet je, najpribližnije rečeno, ovaj kojem upravo prisustvujemo. Matriks, simulakrum ili objektivna datost, za šamansku praksu on je bitan sa dijagnostičkog aspekta.
Za gornji svijet kao da važi ona njegoševska - ko na nebu ak imalo stoji više vidi no onaj pod nebom ;) Ovaj svijet je ujedno i izvor šamanovog znanja o svemiru, životu, evoluciji, božanskom ... U njemu on pronalazi svoja iscjeljiteljska sredstva i terapeutske metode.
Lift kojim se šaman kreće kroz ove svijetove je ekstaza, a do nje on dolazi uz pomoć psihodeličnog bilja (magične gljive, ajahuaska, duvan) ili muzike (najčešće uz ritam bubnjeva ili svirajući neki žičani instrument), plesa i/ili pojenja. U Africi i Aziji ovaj drugi metod je češći, dok recimo u sjevernoamazomskom šamanizmu biljke predstavljaju centralno mjesto šamanistričke spoznaje, pa tako imamo podjelu na uže specijalnosti (na ajahuaskose i tabakerose) u zavisnosti od biljaka kojima se šaman obraća. Zanimljiv je način na koji ove biljke komuniciraju sa šamanima. Ta komunikacija se odvija kroz dijalog sa duhovima u ljudskom obličju, i to posebnom (uvijek istom, bez obzira ko mu pristupa) za svaku biljku. I uopšte šamanske spoznaje (uvidi) su ponovljive, simbolika univerzalna, a samo znanje koherentno i empirijski provjerljivo. Upravo to pobija spekulacije da su šamanske vizije subjektivni doživljaji koji nemaju neki širi smisao.
Kroz ekstazu šamani uranjaju u svijet duhova, odnosno dublju , finiju, strukturu svijeta. Moguće da se radi i o hologramski iniciranim frekvencijama koje nama ostaju nedostupne. Na tom nivou šaman istražuje i dela. Tu stiče svoja znanja, odatle crpi kosmičku mudrost.
Ono, što šamanske „istine" čini posebnim u odnosu na npr. naučne, iliti racionalne, je da one dramatično, izravno i suštinski mjenjaju onoga ko ih usvaja. One ne mjenjaju samo njegov doživljaj, odnosno percepciju svijeta, već ga povezuju sa tim svjetom na mističan način, duboko izvan granica materijalnog.