Široko slovensko
25. april
Nekada su prelazi iz zemlje u zemlju skoro neprimetni i da nema graničnih kontrola i onih kapija za teškaše, automobile, pešake, putnik ne bi ni znao da je kročio na tlo druge države. Nekada su pak granice stvarne fizičke međe, linije razdvajanja različitih geomorfoloških oblika, pa se čini da im je tu prirodno mesto jer tamo iza počinje drugi svet. Ovo potonje slučaj je sa tursko-gruzijskim prelazom Sarp-Sarpi.
Već danima pedalam kroz istu scenografiju: širok magistralni put sa po tri trake u svakom smeru i zelenim pojasom između, s jedne strane puta brda, ne mnogo visoka ali zato veoma strma, a s druge nekoliko metara široka kamenita plaža i more. Naselja se uglavnom odvajaju na uštrb brda, tamo gde Zemljina kora nije toliko izgužvana, ali neka su ponikla i po njima, prateći linije nabora i rasada, što gledano s puta izgleda kao oni dečiji crteži na temu “Moja kuća na brdu ili podno njega”. To je slika turske strane crnomorske obale.
A onda, čim se pređe granica, šest traka se pretvaraju u dve veoma uske, koje nakratko krivudaju prateći liniju brda u koje je put usečen, a sve nizbrdo, do nivoa mora. Odatle, pejzaži postaju potpuno drugačiji i s obe strane prostor se otvara: i prema kopnu i prema moru. Kao da je neko dlanom izglačao i zategnuo Zemljinu površinu, brda su potisnuta u dubinu kopna kilometrima širokom ravnicom, šumovitom, močvarnom ili kultivisanom oko naselja. A s morske strane, desetinu metara ili više široki pojas uređenih šljunkovitih plaža, ili pak nedirnutih zelenih livada koje se završavaju peščanim obalama.
Čak i ako bi izbrisali državne granice, ne bi bilo sumnje: odavde, iz ovog jugoistočnog kutka uz obalu Crnog mora, počinje nepregledno slovensko prostranstvo -- kako god se ono zvalo i na koliko god teritorija bilo iscepkano.
Здравствуйте, славянские страны!
Batumski rajevi
25-27. april
Kako sam prešla u Gruziju, tako sam se našla među prepoznatljivim slikama: rugobnim socrealističkim više-spratnicama, lošim zakrpljenim putevima, napuštenim fabrikama, megalomanski velikim domovima kulture, domovima radnika, domovima samoupravljanja... koji zvrje prazni i urušeni.
A kao potpuni kontrast njima -- novoizgrađeni hoteli i hosteli, kafići, restorani, parkovi za rekreaciju, fitnes centri, teniski tereni... u kojima već sada, u predsezoni, ima dosta gostiju.
U Batumiju, najvećem gruzijskom gradu na crnomorskoj obali, kontrast između starog i novog toliko je velik i očigledan, da me prosto obuzima tuga kad vidim kako se na oronulu betonsku zgradurinu, koja umesto fasade ima limene panele, kroz koje zviždi pri najmanjem povetarcu, naslanja ultramoderna poslovna zgrada sva u staklu. Batum je grad koji raste doslovno preko noći. Na svakom ćošku je gradilište, mnoge ulice su razrovane, bageri i dizalice prave neopisivu buku već od rane zore, radnici vise sa skela ili kleče u prašini ređajući kocke kaldrme ili sadeći i negujući biljke po parkovima. Šeraton, Radison, Kempinski, Hilton, Holidej In -- svi ovi preskupi hoteli izgrađeni su u poslednje dve-tri godine. Plešuće fotnane, delfinariji, vodeni parkovi, kolonade, klizalište otvoreni su prošle ili pretprošle. Statue i spomenici koji se dižu nebu pod oblake a blješte u noći sve do turske granice takođe su listom novijeg datuma: Ali i Nino, statua ljubavnog para teška je sedam tona i visoka devet metara, a simbolizuje prijateljstvo između Azerbejdžana i Gruzije; Alfabet toranj, visok sto trideset metara, sa slovima gruzijskog pisma duž spirala, a unutra sa brojnim kafeima, restoranima, opservatorijom, TV studijom; još jedan toranj -- Pjaca, na istoimenom skveru u srcu starog Batumijna; pozlaćena statua Medeje visoka pedeset metara... Sve je ogromno, sve je skupo i blještavo, sve hoće da zadivi i zaseni lepotom građevine oko sebe. Rekla bih, ista megalomanija kao u komunističko doba, samo sa nešto više ukusa.
Ali ko uspe da otrgne pogled od onog rugla i ovog sjaja, i otisne se ulicama prebučnog, nervoznog grada, u kome vozači imaju tik u prstima da pritiskaju sirenu svakih pet do deset sekundi bez razloga, i krene u potragu za njegovim skrivenim biserima, biće brzo nagrađen otkrićem nekoliko itzuzetnih spomenika iz prošlih vremena. Među najneobičnijima je katedrala Svete device Marije, zadužbina braće Zubalašvili, koji su bili veliki katolički dobrotvori u devetnaestom veku. Izgrađena je od specijalnog kamenja za koje meštani tvrde da menja boju zavisno od vremenskih prilika. Nisam uspela da proverim da li je to tačno, jer je oba dana, koliko sam provela u Batumiju, vreme bilo sunčano pa je katedrala ostala postojana u svojoj boji.
Tu su, nadalje, Orta džamija s kraja devetnaestog veka, sinagoga s početka dvadesetog, jermensko-gruzijska crkva čija se sestra bliznakinja nalazi u Parizu, te pravoslavni hram Svetog Nikole iz sredine devetnaestog stoleća, koji mnogi smatraju najlepšom crkvom u Batumiju.
Georgi, čuvar ledene hale pored koje sam kampovala obe noći, s ponosom mi je rekao kako su u ovom gradu zastupljene sve veroispovesti, budući da ga naseljava čak dvanaest različitih etničkih grupa. Vau! to je zaista hvalevredan podatak, posebno zbog činjenice da svi mogu da pohađaju škole na svom maternjem jeziku.
Ipak, najlepša atrakcija Batumija nalazi se desetak kilometara severno od grada, na lokaciji romantičnog nazicva -- Zeleni plašt.
Reč je o najvećoj botaničkoj bašti u Evropi, koja je u svetu jedinstvena po tome što ima čitave aree drveća i biljaka iz potpuno različitih klimatskih zona. Preko hiljdu zasada čini da se pred posetiočevim očima smenjuju toliko različiti pejzaži, a ne zna se koji je do kojeg lepši, da mu je teško poverovati da je sve to stvarno, da raste, buja, cveta jedno do drugoga.
Tako sam i ja mnogo puta naprosto morala da uskliknem u neverici, od oduševljenja, očarana i udivljena dok sam šetala okolo. Bila sam na severu Kanade, među mrkim četinarima kojima se vrhovi gube u oblacima, usred Evrope i poznatih zimzelenih drvoreda, na Himalajima među ljupkim, tek procvalim zasadima neobičnog oblika, u Japanu, u debeloj hladovini ogromnih drveta bambusa.
Ako sam se malo i namučila u prvoj, ljubavnoj bašti, do čijeg se tla posutog laticama roze i belih ruža treba uspeti strmim kamenim stepenicama (što je značilo raspakovati bicikl i preneti jednu po jednu bisagu do gore), to sam kasnije tim više uživala kada sam nakon tročasovne šetnje sela na moj velosiped i spustila se kilometrima dugom stazom do poslednje, primorske bašte -- vozeći se kao kroz rajske vrtove.
Ovo je Gruzija
28. april - 1. maj
Više od sata vozim kroz Poti, pokušavajući da nađem kancelarije nekog feri-operatera. Treba mi informacija o tome da li mogu da se morskim putem prebacim u Rusiju, u Soči, jer mi se ta opcija čini najrealnijom nakon što budem napravila krug po Gruziji. Pitam meštane, ali ili ne govore ruski (o engleskom u Gruziji nema ni pomena) ili nemaju pojma gde da me upute -- ali bi zato rado prodivanili sa mnom -- pa već razmišljam da odustanem ako ni onaj taksi-vozač ne bude znao gde se (do đavola!) u najvećoj gruzijskoj luci posle Batumija kupuju karte za feri.
No tada me neki momak, koji je tuda naišao sa trojicom drugara, upita na odličnom engleskom da li mi treba pomoć. Napokon neko s kim mogu da se sporazumem! Objasnih šta tražim i iznenadih se zbog otkrića da je danas neizvodljivo da odemo tamo pošto je nedelja (stvarno bih mogla da se ponekad obavestim o tome koji je dan).
A onda je usledilo pravo iznenađenje.
-- Da li znaš za Warm showers? -- upitao me je.
-- Da, naravno. -- Ja sam tamo host, a ovo je -- pokazao je na najnižeg momka u grupi -- moj gost koji isto putuje biciklom.
E pa ovo je da ne poverujem! U nekom Potiju da naletim baš na ljubitelja pedalanja koji je ugostio drugog ljubitelja pedalanja na njegovom, kako ću to ubrzo saznati, putu od Holandije do Indije -- stvarno imam sreće.
I to još kakve, jer je za pitanjem gde sam planirala da noćas spavam (a gde bih nego u šatoru), usledio poziv da budem njegov gost; ako kolegi, koji se zove Fransoa, to ne smeta pošto bismo delili sobu u kojoj su dva kreveta. Fransoa, naravno, nema ništa protiv, te nakon kratkog dogovora mog domaćina sa njegovim drugarima, svi petoro krećemo u stan.
Avto, kako je mom domaćinu ime, živi na četvrtom, poslednjem spratu (bez lifta, dakako) jednog od brojnih betonskih čudovišta izgrađenih u jeku ruskog socijalizma, koje sada krajnje nedostojanstveno propada. Fasade više nema ni u tragovima ako je ikada i postojala, limeni opšivci oko prozora odvojili su se i pootpadali pa se čini da će okna svakog časa da ispadnu iz okvira, beton na stepenicama je ispucao i zbog ugibanja tla one su ulegle po sredini, a opštem tužnom i ružnom utisku dodatno doprinosi veš koji landara sa svih terasa, a kada se uđe u zgradu, vreće cementa koji se diže u oblacima kroz hodnike, drvene gajbe pune starudije i odbačenih stvari ćušnute u uglove i prolaze, gvozedna vrata od stanova kakva sam viđala samo na ulazima u hale.
Očekujući da će Avtov dom verovatno biti najtrošniji prostor u kome sam konakovala, nemalo se iznenadih kada uđoh u renoviran i moderno opremljen stan, kakav bi priličio svakoj novogradnji. Kasnije ću saznati da stan pripada njegovim roditeljima koji žive u Batumiju gde imaju optičarsku radnju i da enterijer nije tipičan za gruzijske stanove budući da je njihova porodica među boljestojećima u prilično siromašnoj zemlji.
Avto tu živi sa svojom devojkom, Ruskinjom Astazijom, koja radi po ceo dan i kući dolazi tek uveče, dok on trenutno radi-ne radi-menja posao, što u praksi izleda ovako: ustaje između dvanaest i jedan, prošeta psa Ričija i usput svrati do pekare po vrele kačapurije -- lepinjice punjene sirom ili pasuljom koje su gruzijski pandan pici -- i do nekog svog druga, s kojim se potom vrati u stan na doručak i čaj; ako ne igraju karte ili ne pričaju ili ne sede za kompjuterom, onda su zabavljeni svako svojim mobilnim, tipkanjem poruka ili trošenjem besplatnih minuta na razgovore; kasnije, svrati još nekoliko drugova ili Avto ode njima u posetu sa Ričuijem ili bez njega. Kad se oko šest Astazija vrati kući, zatvore se u njegovu spavaću sobu, potom ona izađe da spremi i posluži večeru svima prisutnima: najpre gostima, a kada oni završe, za sto sedaju domaći; na kraju dana, Astazija rasprema nered u kuhinji i ostalim prostorijama, dok Avto opet igra karte s prijateljima; kad Astazija završi, nakratko im se pridruži u dnevnoj sobi, koliko da popuši jednu-dve cigarete, a utom i drugovi uviđajno odu, te se mladi par povuče na počinak.
Isti, opušten odnos koji ima prema životu, Avto ima i prema svojim gostima. Mnogo puta su domaćini kod kojih sam spavala preko neke od lista za besplatni smeštaj izgovarali onu frazu: “Osećaj se kao kod svoje kuće”, ali prvi put sam se u Avtovom domu zaista tako i osećala. Niti je šta pitao mene i Fransou, niti nam je posvećivao previše pažnje (što tako prija nakon one “turske okupacije”) -- živeli smo par dana jedni sa drugima, svako u svom ritmu i prema svojim navikama, kao da živimo skupa godinama.
No kad je o gostoljubivosti reč, Avto i Astazija nadmašili su sve domaćine kod kojih sam bila u gostima. Doručak i ručak bili su njegova briga, a večera njena, i tu nije bilo mesta prigovoru. Moju više puta ponovljenu ponudu da nešto spremim za sve nas, ili da makar pomognem u pripremi obroka, odlučno odbijali su takvim tonom i tako odlučno, kao da ih je vređala i sama ideja o tome da gost u njihovoj kući mrdne prstom za bilo šta.
-- Ma ljudi, previše je, osećam se kao u hotelu u kome meni plaćaju za hranu i boravak -- kažem im.
A oni će na to: -- Ovo je Gruzija.
Privremeni saputnik -- da ili ne?
1. maj
Fransoa je cikloputnik kog sam srela u Potiju, kod Avtoa, našeg zajedničkog domaćina sa Kauč surfing liste. Ima trideset godina, rodom je iz Bordoa, ali već dosta dugo živi u Amsterdamu. Radio je u jednoj softverskoj firmi dok pre tri godine nije dobio otkaz. To je bio srećan usud, kaže, jer je tada odlučio da kupi bicikl i krene na put u Indiju. Planira da tamo usavrši svoju tehniku joge, koju praktikuje godinama, otkako je prestao da svira gitaru po pabovima i duva marihuanu. Na putu je već četrnaest meseci.
Zašto tako dugo?, pitam ga. Obično su cikloputnici koji imaju jasan cilj mnogo brži. Sleže ramenima.
Nije mu se nije žurilo a i uhvatila ga je zima u Evropi, zbog čega je u nekim mestima morao da ostane i po nekoliko nedelja.
Gde je živeo? Kako? -- sve me zanima. Iskustva drugih cikloputnika uvek su dragocena.
I Fransoa priča: Par puta, njegovi domaćini sa lista za besplatni smeštaj sami su mu ponudili da ostane koliko god želi. Tada bi u tom mestu našao ljude zainteresovane za časove joge, koje bi podučavao onome što već zna, a oni su plaćali koliko mogu, u novcu ili u hrani. U nekim mestima je boravio na farmama organske hrane ili u eko-selima, pomažući u poljskim poslovima za besplatan smeštaj i hranu.
Slušam ga pažljivo jer mi njegovo iskustvo može koristiti. A još pažljivije ga posmatram, jer treba da odlučim da li ću prihvatiti njegov predlog da zajedno vozimo po masivu Svaneti, na Kavkazu, kuda smo se oboje uputili. Trudim se da ne podlegnem (razumljivom) oduševljenju što upoznajem “kolegu po pedalama”, koji ima prilično sličan stil putovanja. Za razliku od njega, koji putuje sam sve vreme, imam dosta jasnu predstavu o tome šta sve može biti problem kada dvoje stranaca voze skupa. Mnogi cikloputnici, uključujući i žene, radije biraju da voze sami, nego sa nedovoljno poznatim i pouzdanim društvom. Sve više, to je i moj izbor: ako je u početku, nakon raskida s Brajanom, bio sticaj oklonosti, sada sam se već navikla da vozim sama i nerado bih bilo šta menjala. Zato sam na oprezu. Ali čini mi se da ima podjednako stvari koje mi se dopadaju i onih drugih, koje će mi sasvim izvesno smetati. Pitanje je, koliko toga mogu da prihvatim zarad zajedničkog cilja? I radi onih situacija kada nečije prisustvo znači beg od samoće? Ili podršku i pomoć koje nemaju cenu?
Ne bih da olako odbacim priliku da neko vreme budem bezbrižnija u vezi sa mnogo čime, posebno zbog toga što će vožnja Svenatijem biti veoma teška i zahtevna: očekuju me veliki usponi, potpuna divljina, opasnost od pljačke (u tri godine, tri pokušaja pljačkanja turista s presretanjem njihovih autobusa), u najtezem delu rute neasfaltirani put i verovatno sneg na pasu Zagar (2.620 mnv).
Zbog svega toga, na klackalici sam do poslednjeg dana. A onda, na kraju, pribegnem fatalizmu: kažem sebi da nijedan susret nije slučajan i da svaku priliku treba iskoristiti. I prhivatim Fransoin predlog. Izdržaćemo zajedno tih desetak dana, valjda.
Fotografije:
Batum: https://picasaweb.google.com/107915621900909972239/Batumi
Crnomorska obala: https://picasaweb.google.com/107915621900909972239/GruzijaCrnomorskaObala