Autor: Rodoljub Šabić
A ako ne sada, kada...? Pod tim imenom je sinoć u Beogradu, u organizaciji Saveza jevrejskih opština Srbije, Fondacije Hajnrih Bel i Fondacije „Sećanje, odgovornost, budućnost“, počela Međunarodna konferencija o budućnosti prostora na kome se nalazio Koncentracioni logor na Sajmištu u Beogradu.
Pre 75 godina, uoči Drugog svetskog rata, na severnoj obali Save, a jedva nekoliko stotina metara od centra Beograda, podignuto je za te prilike savremeno i ambiciozno Sajmište. Trebalo je da posluži kao mesto održavanja velikog međunarodnog sajma uzoraka 1937. godine i tadašnji mladi i moderni beogradski arhitekti dobro su iskoristili šansu a rezultat je bio jedan, za te prilike, vrlo markantan kompleks koji je potvrđivao i želju i sposobnost za pridruživanje relevantnim tokovima svetske kulture i privrede.
Nažalost, samo nekoliko godina kasnije, Sajmište će poslužiti u sasvim druge, doslovno monstruozne svrhe. Tu će se 1941. i 1942. pod nemačkom okupacijom nalaziti zloglasni Iudenlager Semlin, koncentracioni logor u kome je ubijeno hiljade i hiljade ljudi. Istoričari procenjuju da je upotrebom zloglasne „dušegupke“ – kamiona gasne komore, u periodu između novembra 1941. i maja 1942. sistematski ubijeno oko 7000 hiljada Jevreja, uglavnom žena i dece. Upravo „zaslugom“ Sajmišta, Srbija je postala prva teritorija pod nemačkom okupacijom koja je proglašena „očišćenom“ od Jevreja (iudenfrei).
Kasnije, u periodu između 1942. i 1944. godine, tu će biti Anhaltelager, prihvatni logor za političke zatvorenike, prinudne radnike i zarobljene partizane u kome je još najmanje 10.500 ljudi ubijeno ili umrlo usled bolesti ili gladi.
Nakon okončanja Drugog svetskog rata „sudbina“ Sajmišta se često menjala. Varirala je između različitih ideja (i pokušaja njihovih realizacija još različitijih intenziteta) pa je Sajmište bilo i glavni štab omladinskih radnih brigada i umetnička kolonija i simbol stradanja naroda Jugoslavije i simbol srpskog mučeništva – „srpski Jad Vašem“, da bi u poslednje vreme postalo i predmet (ne)prikrivenih aspiracija „naših“ predstavnika „liberalnog kapitalizma“ raspoloženih da markantnu i prestižnu lokaciju finansijski „valorizuju“ izgradnjom kakvog stambeno-poslovnog centra ili već nečeg sličnog.
A trenutna realnost je da se većina današnjih objekata i zemljišta koristi za namene (ugostiteljstvo, zabava, substandardno stanovanje) koje je veoma teško dovesti u sklad za kulturnim i istorijskim značajem lokaliteta. Neki su objekti srušeni, a oni koji su sačuvani su u vrlo lošem stanju. Usled višegodišnje nebrige i neodržavanja propadanje kontinuirano traje. Otpadaju delovi fasada, objekti se devastiraju velikim brojem dogradnji i pregradnji, uz korišćenje neodgovarajućih materijala i uništavanja originalnih građevinskih materijala. Oštećeni krovovi se ne saniraju pa su velika oštećenja od vode i vlage. Stanje je očigledno vrlo loše, a još je lošije to što i ne znamo koliko, jer ne postoji nikakva ozbiljna i stručna analiza.
Zato je Konferencija „A ako ne sada, kada...?“ više nego dobrodošla. Ona podseća na to da smo, po svemu sudeći, zaboravili na nešto veoma važno Na, kako to lepo stoji u predgovoru knjige „Staro Sajmište“ Jovana Bajforda, značaj razmišljanja o načinima obeležavanja ljudskog stradanja kako bi se „odala dostojna pažnja žrtvama, podsećalo na iskustva koja se ne smeju ponoviti i doprinelo stvaranju simboličkih prostora na kojima se mogu sresti ružna prošlost, i nadajmo se, bolja budućnost.“