…iliti desni profil Beograda… ili top ten filmova mog života. Nekako sam krenuo od podužeg spiska, pa sam, rukovodeći se onom less is more, na sopstveno, nemalo iznenađenje, uspeo da spisak svedem na deset doživljaja. Neki filmovi su tu jer su ostavili trajan utisak. Drugi su tu jer sam se u njima prepoznao. Treći, opet, jer sam baš te uloge u životu i sam odigrao.
Pre nego što krenem na samu listu, treba možda da dodam da sam, u neku ruku, odrastao u Kinoteci, onoj staroj, slabo posećenoj, tvrdoj i neudobnoj, drvenih stolica, noge preko naslona prednjeg reda, pa, kad se dobro nažuljam i protegnem, čitav red se pomeri i sve stolice zaškripe. Mesta su bila nenumerisana, ali su stalni gosti imali svoja mesta i uvek sedeli samo tu. Ja sam svoje mesto odabrao da… bude pored mesta devojke koja mi se sviđala. Sećam se kako je nekom prilikom kasnila, a neko je, u blaženom neznanju, seo na njeno mesto. Ona mu je objasnila kako je to NJENO mesto, na šta je on ustao i ustupio joj ga (pokušajte to u Beogradu danas…). I to u sali u kojoj je u najboljem slučaju tek 10% mesta bilo popunjeno. Otkako su je renovirali, nikada više nisam otišao u Kinoteku. To prosto više nije TO.
Da, i to da sam se u nekom prethodnom životu hteo baviti filmskom režijom, pa tri godine protraćio na pokušaje upisivanja nečeg za šta danas smatram da toga nikako nije bilo vredno. U trećem pokušaju sam stigao do trećeg kruga prijemnog pakla, samo da bih uživo gledao poslovični srpski nepotizam i upis potomka jedne glumačke porodice.
The Top Ten:
The Good, the Bad and the Ugly (1966)
Nije to bila ljubav na prvi pogled. Trebalo mi je više godina i više gledanja da ovaj film uđe u mene. I ja u njega. I ta Morikoneova muzika…
"When you have to shoot, shoot, don't talk.
Deliverance (1972)
Uh!!!
The Godfather (1972)
Sećam se još krštenja mog bratića i popa čiji glas odjekuje “Odričeš li se sotone?”, a u mom umu fleš i metak koji lomi naočare Mo Grina... Ovo je film odrastanja. Za svaku situaciju u životu muškarca, ovaj film nudi odgovor. Jedino za čim žalim je što je film neznatno kraći u odnosu na knjigu, pa su ženski likovi, kojima se knjiga završava, ostali nerazrešeni.
Jeremiah Johnson (1972)
Mislim da sam ga gledao samo jednom, jako, jako davno. Ostavio je dovoljno snažan utisak.
The Eiger Sanction (1975)
Ovo je jedan od onih koje sam proživeo. I preživeo. I, u neku ruku, ostao njime obeležen zauvek.
Zaslužuje još jedno posebno priznanje: sniman je pre ere kompjuterske grafike, kad su kaskade zaista bile kaskade.
Apocalypse Now (1979)
Gledao sam je u Kozari. Istoj onoj o kojoj sam nedavno čitao u kolumni nekoga na čije sam žurke odlazio u srednjoj školi. Tog sam dana išao popodne u školu, i s bivšim drugom sam išao na matine, od 10 ujutru (mislim da smo zakasnili i na drugi čas, prvi smo sasvim preskočili… uostalom, udruženi T.S. Eliot, Dž. Konrad i F.F. Kopola su svakako pružili mnogo bolju lekciju nego što je to mogao ma koji profan VI gimnazije). Trebalo mi je tri dana da dođem sebi od tog filma.
Nakon njega sam, prirodno, hteo da pročitam Srce tame ali, nekako, nisam uspeo da dođem do knjige narednih 15-20 godina, da potom na nečijoj polici slučajno ugledam taj naslov. Jesam pročitao, no, već je bilo kasno, prerastao sam doba u kom je trebalo da ga pročitam.
"I watched a snail crawl along the edge of a straight razor. That's my dream. It's my nightmare. Crawling, slithering, along the edge of a straight razor … and surviving.
The Dogs of War (1980)
"Cry, 'Havoc!', and let slip the dogs of war"
Dugo me je kopkalo šta te reči Šekspirovog Cezara tačno znače. Ostalo mi je bilo jasno, ali taj havok… dok nisam saznao: vojni termin kojim se trupama davalo odobrenje za pljačku (i, prećutno, silovanje) čitavih gradova. No, filmski Džejmi Šenon mi se dopadao, a i, sve do nedavna (o tome ću valjda u nekom drugom blogu), to je bio jedini film o ptičarenju koji je Holivud ikad proizveo.
(Moja omiljena scena počinje 27-im munutom. A jedan moj drug je zbog tog minuta bio zamalo hapšen.)
White Hunter Black Heart (1990)
Dokusureni alkoholičar koji pokušava da ulovi Afriku… da ona potom ipak ulovi njega. Afrika je čudna… počne da živi u vama, a da vas nikada nije pitala za dozvolu. I, hteli – ne hteli, u sebi ćete je zauvek nositi.
"How 'bout that. I feel pretty good, really. It's like I always tell ya kid, you gotta fight when you think it's the right thing to do. Otherwise, you feel like your gut's full of piss. Even if you get the hell beat outta ya, if ya fight, ya feel ok about it.
A River Runs Through It (1992)
Ostavio je utisak.
"In our family, there was no clear line between religion and fly fishing.
Unforgiven (1992)
Poslednji pomena vredan film. Hiljaditi koji se poigrava amnezijom – i prvi kome verujem.
"I've killed women and children. I've killed everything that walks or crawls at one time or another. And I'm here to kill you, Little Bill, for what you done to Ned.
Šta li ovaj izbor govori o filmu? Potvrđuje moje gledište da je film samo industrija, a umetnost u njemu tek puki nusproizvod. Potvrđuje da su sedamdete, vreme socijalnog preispitivanja Amerike, bile i vrhunac filmskog stvaranja, pre nego što su na scenu stupili Ratovi zvezda i MTV.
Pitam se šta li ovaj izbor kaže o meni? U tako malom broju naslova, ima možda previše Kopole i Istvuda, no, bitniji su mi drugi aspekti od pukih imena. Čak tri vesterna i dva ratna filma čine polovinu, potom jedan krimić, te po jedan o veslanju, penjanju, lovu i pecanju. A nikada nisam lovio, nikada pecao, i ne želim ni da probam. Penjao, jesam, u vreme kada to nije bila puka gimnastika, već stanje uma. Veslam.