Bracu Strahinju i Boshka znali su svi u tom novijem delu male Panonske varoshi, sastavljenom od paralelnih ulica sa imenima iz starog kraja. Mahom zbog obichaja da se u prednjem dvorishtu punom ruza, nevena, prkosa i nocnih frajli, ispred slichno izgradjenih jednostavnih kuca, leti sa komshilukom pije kafa i kibicuju prolaznici, a delom i zbog nekih drugih specifichnijih okolnosti.
Njihovi roditelji su sa dva zavezljaja i staramajkom obuchenom u crno stigli sa ostalim kolonistima, u ono chudno vreme promene stanovnishtva u Vojvodini, dobili od drzave parche zemlje i pocheli vredno da grade novi dom.
Posle zenidbe starijeg Strahinje, nikla je nova kuca tik pored stare, sve sa spratom za sledecu generaciju-iskustvo ih nauchilo da se treba pobrinuti na vreme.
Ziveli su tako u organizovanoj zajednici kako tradicija nalaze, gde je nova mlada samo ukljuchena u ustaljeni raspored-kuvanje, spremanje, hranjenje zivine i svinja, koje su svi u ulici bespravno gajili, 'al tako su navikli i nije se moglo ziveti od plate.
Iako od istih roditelja stasavali u istom gnezdu, braca su bila potpuno razlichita. Kako po izgledu, tako i po karakteru, interesovanjima, ponashanju,...
Strahinja je bio sitan, suv, nervoznih pokreta, uvek neshto nadrndan i sa obaveznom cigaretom kao pomocnim rekvizitom. Uzurbanog hoda da ne zakasni, a u stvari izgubljen u sopstvenom zivotu, ne prepoznavajuc razocharenje u ochima, koje je nosio kao da se radi o nekoj vaznoj odluci i planu i u tom neskladu bilo josh vidljivije drugima.
Boshko je pak bio snazan grmalj mekanog lica i dushe ko devojchica. Davno odustao od velikih palnova, potpuno svestan da ne poseduje alatke za njih, bio je zadovoljan malim stvarima, kojima se predano posvecivao i radovao rezultatima.
Sve je tako teklo dok jednog dana Strahinja nije objavio da je mlada trudna. Svi srecni i radosni, pije se kafica u prednjem dvorishtu i deli lepa vest sa komshijama. No promiche tu neka teskoba kod Strahinje nervozno ispoljena tek na trenutke, suvishe kratke da bi se sastavila nit.
A onda jednog jutra, snaha se porodila i tu nezamenljivu srecu raspara bezumni bes novog oca, jer je beba bila devojchica, a on je toliko zeleo sina. Da se konachno dokaze po verovanju predaka, kada vec ni po chemu novom nije.
I skrhana mlada sa pufnavim smotuljkom rumenih obraza i iskrichavih ochiju uokvirenih gustim trepavicama stize u praznu kucu. Strahinja nije dolazio dve nedelje u kojima je imao vazniji susret. Sa svojim tugom i besom na mutnoj chashi koja je shirila smrad jeftinog alkohola.
Posle se nekako izravnao pesak i sve krenulo kao shto je i bilo, samo shto je preslatkoj devojchici vishe Boshko bio tata od rodjenog.
U drugoj trudnoci je vec i malda bila u konstantnom strahu i kada je ponovila greh rodivshi josh jednu preslatku popishulju, Strahinja je nestao na mesec dana.
Kada se vratio, pesak je zauvek ostao valovit.
Devojchice su rasle, imale su svu ljubav majke, bake, deke i strica, samo je otac istu duboko skrivao u sebi, kao da je izdaja ispoljiti je.
Onada se i Boshko ozenio i posle prve opasne trudnoce koja se zavrshila prekidom, lako se pomirio da nema svoju decu, jer je ulogu nesebichnog oca vec odavno preuzeo. Samo je njegova zena patila i to ga je pritiskalo.
Jednog sparnog letnjeg popodneva, onog kada zgusnuti vazduh vibrira iznad asfalta, Strahinjin i Boshkov otac se biciklom vracao sa obliznje bashte koju je obradjivao i dok je umoran pokushavao da savlada malu kosunu na putu, ugleda popevshi se kartonsku kutiju ispred sebe. Zadihan sidje sa bicikla kako bi je pomerio. Probao je laganim pokretom samo da je povuche i neki nenadani teret u njoj se pomeri. On pogleda i vide tek rodjenu bebu-dechaka. Izbezumljen od shoka i brige da li je naishao na vreme, uzurbano krenu sa kutijom na biciklu prema glavnom putu.
Tu su se stvari vec odvijale ko na filmu, zaustavljen je prvi auto koji je naishao. Sada se brizna ekspedicija povecala i beba se ubrzo nashla na dechijem odelenju gradske bolnice i bila spasena.
Medjutim, tu nije kraj, a i kako bi bio.
Dobri, cutljivi deka je potpuno drugachije shvatio ovaj svoj susret sa kutijom na putu, ni malo kao sluchajnost, vec kao sudbinu.
Doshavshi kuci i isprichavshi shta se dogodilo, josh je dugo u noc, sa Boshkom i mladjom snahom ostao u maloj kuhinji da razgovara.
Vec sutradan su svo troje zaverenichki krenuli da ostvaruju dogovoreni plan.
Kada su zamorna papirologija i beskonachni razgovori konachno bili gotovi, ostalo im je samo da chekaju.
I uskoro, jer su bile neke povoljne okonosti u celom sluchaju neuobichajene za vecinu drugih , mali Nemanja, kako su nazvali dechaka iz kutije, postao je ravnopravni chlan Boshkove porodice.
Te eto bi kako je sudjeno!