Videla žaba da se konji potkivaju pa i ona digla nogu.Tako i Srbija po ugledu na bivše istočnoevroske lagerske države poče da se bavi dekomunizacijom, tranzicionom pravdom, rehabilitacijama i lustracijama, što neki lepo iskoristiše da se na miru bave sumnjivim privatizacijama i drugim mahinacijama.
Građanima Srbije konačno je i na sajtu vlade dostupan državni projekat "Otvorena knjiga žrtava“ kao jedinstven poduhvat u Evropi , a moguće i u svetu ”. Nesumnjivo da je jedinstven ako ništa kao primer ideološke ostrašćenosti i moralnog sunovrata. Srbija još uvek ne zna, niti se ko mnogo trudi, da utvrdi tačan bro, ime i prezime svih Srba likvidiranih npr. u Jajincima, Srba-državljana Srbije poginulih u ratovima 90-ih, pa ne zna ni tačan broj niti je popisala sve stradale u NATO agresiji 1999.godine, ali zato popisuje sve koji su stradali u tzv. komunističkim zločinima. Sajt je zaista dobro opremljen i ne zaostaje iza, po tom, pitanju istomišljeničkih pokreta u ostalim državicama bivše SFRJ, čak ima i “koristan link” o stradanju hrvatskih domoljuba, uključujući i Stepinca, od komunističkih zločinaca.
Ako je najveći uspeh postpetooktobarskog perioda to što je u Srbiji izbrisano skoro sve što podseća ili bi moglo da podseća na antifašističku borbu, počev od brisanja naziva ulica, obeležavanja datuma vezanih za NOB, jer Srbija nema Dan ustanka, a vojska Srbije se vraća tradicijama iz srednjovekovne i Srbije XIX veka, kao da od 1918. do 2000. nije ni postojala, onda je to žalosno, a na žalost skoro da je tako.U Srbiji ne postoji ni jedna značajnija politička stranka ni institucija koja se ozbiljnije suprostavlja tako sramnom brisanju i reviziji njene istorije, sa izuzetkom SPS i Ivice Dačića koji to pominje ka dim zatreba u predizborne svrhe. U isto vreme dok se traži otvaranje svih dosijea i rehabilitacija žrtava komunizma niko ne traži da se otvore i objave tajni dosijei Gestapoa i Nedićeve i drugih kolaboracionističkih formacija iz perioda 1941-44. godine pa da se barem vidi ko je ocinkario recimo onih 80.000 Srba, Jevreja i ostalih koji su poubijani u Jajincima. Možda se upravo u tim arhivama nađu mnogi koji se sada podvode pod“ nevino osuđene“.
I dok se palima u borbi protiv fašizma svake godine iskazuje sve manje poštovanja i prepuštaju se zaboravu, država se trudi da popiše i rehabilituje sve one koji su bili na suprotnoj strani pa i one koji su neposredno odgovorni ili počinili zločine. Licemerno je što se sve to skriva iza zaista nevino stradalih od strane nove vlasti 1945/6 godine.
Da se Vlasi ne sete proglasiše da smo imali dva antifašistička pokreta ali predstavnici tog drugog, a po njima sada prvog, niti imaju koju dobijenu bitku niti se pojavljuju i priključuju na ono malo formalnih manifestacija posvećenih antifašističkoj borbi. Nema ih na obeležavanju Dana oslobođenja Beograda, godišnjicama kao što je Proboj Sremskog fronta i dr. Pa kako da dođu kad u tome njihovi nisu učestvovali, osim ako to nisu radili na nekom internom fejsbuku.
Dakle, na sjatu možete pročitati imena osuđenih i likvidiranih od strane novih vlasti ali ne i šta su radili tokom rata, doduše navodi se zanimanje ili da je pripadnik JVuO. Na takav ružan pristup ne odvajaju se oni koji su zaista nevini nastradali od onih koji su činili zločine. Intencija je da su svi nevini, što je direktno proces rehabilitacije kolaboracionista.
Kad ideološka ostrašćenost pomrči um onda se izgubi orjentacija u vremenu i prostoru, moralni principi potisnu u drugi plan, a žrtve dele po ideološkoj meri. Ko ne vereuje neka pogleda ko su prijatelji projekta
Što je najsramnije, žrtve se svrstavaju u ideološke okvire po kriterijumima savremenih instant i kvaziistoričara kojima je njihov antikomunizam vrhunski kriterijum za koji su spremni da podmeću, lažu, falsifikuju, izmišljaju, preskaču, prećutkuju i sami određuju kada će i koga rehabilitovati a koga proglasiti zločincima. U Srbiji sada preovlađujući taj pristup počev od svih državnih organa, medija, istoričara, crkve.
Teško se oteti utisku da se svaljivanjem i fokusiranjem sve prošlosti na tzv. komunističke zločine očito žele prikriti nečiji drugi zločini počev od onih iz vremena 1941-45, pa onih tokom ratova devedesetih koji su počinjeni pozivajući se na njihovu ideologiju, a konačno i skretanja pažnje narodu sa nekih mutnih radnji koje se i danas dešavaju.
Da se ne pravimo slepi kod očiju i gluvi kod ušiju radi se o otvorenoj rehabilitaciji kolaboracinista, a njihovo predhodno proglašavanje antifašističkim pokretom je bio samo prvi korak u kome je direktno učestvovao parlament kao najviši organ vlasti u Srbiji i time je sramota veća. Sledeći korak tog besramnog projekta je smišljeno i plansko brisanje svega što ima veze sa partizanskim pokretom,a sve pod izgovorom na antikomunizam, rasčišćavanje sa diktatorskim periodom i , posebno, insistiranje na tzv. komunističkim zločinima po čemu ispada da su svi likvidirani tokom završnih operacija oslobođenja zemlje ili neposredno nakon rata nevini i da su likvidirani „samo zato što su bili patriote, domaćini i za kralja i otadžbinu, a protiv „crvene gube“kako Amfilohije naziva komuniste.
U svim zemljama kolaboracija se smatrala izdajom i zločinom prema državi i naciji i veoma rigorozno procesuirana i kažnjavana.Dovoljan je primer Francuske i Holandije u kojima je kolaboracija sa okupatorom je osuđena i kažnjavana, a traženje njihove rehabilitacije se smatra nepristojnim, nemoralnim i nepatriotskim činom pa i krivičnim delom.
U Francuskoj je u oslobođenim delovima bez suđenja ubijeno oko 6.000 ljudi, a posle oslobođenja zemlje još oko 4.000, a onda pod De Golom za kolaboraciju osuđeno oko 120.000 ljudi, od kojih na smrt njih 1.500.
U vreme nemačke okupacije u Holandiji su postojala dva autentična antifašistička pokreta.
Prvi su počeli komunisti, a potom sa njima ideološki nepomirljivi kalvinisti- antikomunisti. Ideološke razlike među njima su bile tako oštre, da nisu mogli izdavati ni zajednički patriotsko-antifašistički ilegalni list. Ipak, ono što ih povezuje je činjenica da je borba protiv fašizma, bez obzira pod kojom zastavom, nespojiva sa kolaboracijom. Antifašista nije mogao biti i kolaboracionista.
Međutim, kolaboracionisti su bili daleko jači i brojniji, a predvodio ih je Musert koji je imao za cilj stvaranja neke vrste Velike Holandije.
Da bi se sudilo kolaboracionistima ustanovljeni su specijalni sudovi i pravni instrumenti za procesuiranje novih kaznenih dela, po kojem je bio kažnjiv svako ko je išao naruku neprijatelju.
Specijalni sud u Hagu je bio samo jedan od njih nekoliko po velikim gradovima, a činilo ga je pet članova: tri pravnika i dva oficira. Na temelju novog zakonodavstva uhapšeno je oko 150 000 lica (3 500 greškom). Toliku lavinu kolaboracije nije bilo lako savladati, pa se vremenom prešlo na blažu primenu zakona: oko 90 000 lica je pušteno na uslovnu slobodu ili je postupak bio uslovno obustavljen. Specijalni sudovi su osudili preko 1 400 optuženih, od kojih su 154 dobili smrtne kazne, od kojih su 42 i izvršene.
Suđenje Musertu održano je 27. i 28. novembra 1945.godine, a trajalo je ukupno 9 sati.Streljan je 7. maja 1946.godine.
Svake godine se u Amsterdamu 11. februara službeno od gradskih vlasti (koje su daleko i od primisli na komunizam) obeležava Februarski štrajk, koji su organizovali komunisti protiv progona jevrejskih radnika u režiji okupacionih vlast
Što se Srbije tiče, notorna je laž da su permanetno postojala dva antifašistička pokreta. Da , postojala su u početku a kasnije se jedan pasivizirao ili prešao u otvorenu kolaboraciju sa okupatorom i zajedno sa njim se borio protiv partizanskog pokreta.Onaj koga hoće sada da rehabilituju odbio je naređenja kralja tako da nije sporno da bi mu bilo suđeno i da se kralj vratio na vlast.
Zato je u pravu Dubravka Stojanović kada kaže da je“cilj svega toga je da potomci onih kojima je suđeno posle rata, a od kojih su mnogi sad na vlasti, isperu porodične biografije. Naravno da je bilo onih koji su nevino suđeni, ali bilo je i onih koji jesu bili odgovorni i koji jesu kolaborirali, za šta se sudilo u svim zemljama koje su bile pod okupacijom. Slično je bilo i u većini drugih zemlja. Zato posebno treba biti oprezan, jer nisu svi suđeni nevini!
E, sad, kod nas, da bi rehabilitovali svoje dedove ili povratili imovinu (što je još češći razlog) pojedinci menjaju istoriju i u nju uvode tragičnu zabunu. Iz njihovog sasvim ličnog i vrlo materijalnog interesa mi u sud o istoriji unosimo ideju da je potpuno svejedno da li je neko bio uz naciste ili se borio protiv njih. Društvo koje krene tim putem, a na to uključi „istorijski automatizam”, ima sve razloge da teško zaluta.“
Očito da je u rehabilitaciji Draže Mihajilovića njima Draža najmanje važan, a ono što je opasno za Srbiju to je rehabilitacija te ideologije.
Svako drugačije mišljenje pa čak i zvanična saopštenja SUBNOR-a Srbije potpuno se ignorišu od strane medijane,o nekoj ozbiljnijoj diskusiji o tome u akademskim krugovima, nadležnim ministarstvima, parlamentu, vladi nema ni govora, a udžbenike istorije već su unakazili i revidirali.
Na delu ideološki revanšizam koji se provodi pod okriljem države. Pri tome ni činjenica da je u partizanskom pokretu bilo najviše Srba ni da je među žrtvama najviše Srba boraca i simpatizera NOP-a, malo koga interesuje. Sramno je da se upravo u Srbiji i Republici Srpskoj briše sve što podseća na partizane a veliča se i pokušava rehabilitovati nacionalističko-šovinistička ideologija četništva. S druge strane zajedno lamentiraju i optužuju partizane za likvidacije ustaša i četnika u Blajburgu i na Kružnom putu i tom prilikom zaboravljaju da su tu upravo bili počinioci genocida i zločina.
Eto Dodik čak juče u Gradini reče da je “komunistički režim u Jugoslaviji minimizirajući žrtve srpskog naroda počinio saučesništvo sa zločinom“. Baš ispod nivoa. Možda mu nisu rekli da Banja Luku nisu oslobodili četnici već partizani.Po kom to kriterijumu se odaje pošta samo žrtvama u Gradini a ne i u Jasenocu, odnosno samo u Jasenovcu a ne i u Gradini.
Da je pameti i civilizacijske pristojnosti juče bi i u Jasenovcu i u Gradini bili zajedno Josipović, Izetbegović, Dodik, Cvetković, S.Đ.Dejanović, Milanović, patrijarh srpski, nadbiskup hrvatski i vrhovni muftija bosanski pa da svi zajedno čuju ono što reče hrvatski premijer Milanović da je “najstrašnije što je zločin u Jasenovcu trajao četiri godine kao sistematski proces i naglasio da treba jasno reći da je u Jasenovcu stradalo najviše Srba, ali i Jevreja, Roma i drugih žrtava.“
Tu ne sme biti ni politike ni ideologije već državničke mudrosti i civilizacijske odgovornosti da se žrtvama odaje dužna pošta i da se tako nešto nikada ne ponovi.
Dakle, osuditi svako onoga ko je kriv, rehabilitovati svakoga ko je nevin ali na osnovu činjenica a ne ideološke ostrašćenosti, rodbinskih i rođačkih veza i trtenutne pozicije u vlasti.