Muzika| Na današnji dan

Mingasovi prsti: Charles Mingus, život i delo

pape92 RSS / 21.04.2012. u 16:16

Na današnji dan bi uz srećniju genetsku predodređenost i pravilniju ishranu, Čarls Mingas, najveći džez kompozitor svih vremena, napunio devedeset godina. Verovatno bi se na rođendanu prisetili i Mingasovog pokojnog šefa, Djuka Elingtona. Koji je možda najveći džez kompozitor svih vremena. Ali treće mogućnosti nema.

charlesmingusred.jpgČarlsa Mingasa je otac tukao za svaku sitnicu. Naprimer, jer bi se upiškio u krevetu. To je ostavilo posledice. Izvesni teoretičari džeza tvrde da se svi džezeri dele na patetične i frustrirane. Nazvan The Angry Man of Jazz, ne samo jer je umeo da se maši sekire, Mingas je pripadao ovim drugim. Rođen u Nogalesu, Arizona, gradu koga preseca granica sa državom Sonora (delu sveta o kome uzgredno preporučujem da se čitalac obavestiti putem romana "2666"), Mingas će se Meksiku vraćati često a najzad i konačno. Srećom po muziku, a po svemu što znamo o Nogalesu i po sebe, odrastao je u ne previše udaljenom Los Anđelesu, u getu po imenu Vots (Watts). Vots je bio i ostao izvor svakojakih nevolja, ali i kuzina u kojoj je mešavina muzičkih uticaja, rasa i potrebe da se odatle pobegne proizvodila neprekidne erupcije muzičkih talenenata. Što se tiče nasleđa sa kojim je Mingas odrastao, dovoljno je reći da je Mingasov otac tek kao punoletan otkrio da nije belac, već vanbračno dete crnog roba, živevši do ovog otkrića uz majku Šveđanku i njenog neslutećeg muža, Nemca. Mingasova majka je bila engleskinja kineskog porekla koja je u sebi imala indijanske krvi, davši Mingasu prepoznatljivi izgled na tromeđi između Čukundede Vrača, Muhamed Alija i Ho Ši Mina. No za bele amerikance, sklone pojednostavljenjima, Mingas je bio i ostao jednostavno "obojen". Takva su bila vremena i otud Mingas nije jedini ljutiti čovek džeza. Ipak, bio je najljući.

Rođen je 1922, nad Nogalesom je duvao jugo: poređenja radi, Parker je '20 godište, Dizi '17. Mingas se tako rodio u pravo vreme da se uklopi u ekipu koja je sredinom 40tih počela da svira bap.

Baron Mingus

Roditelji Čarlsa Mingasa su bili dovoljno imućni da voze Ševrolet i da daju svoje dete da uči neki instrument. Bio je to trombon. Mingas senior je uskoro izludeo od sinovljevog vežbanja na trombonu, oduzeo mu instrument i kupio drugi, tiši: čelo. Sa čela je Mingas kasnije lako prešao na bas, instrument kojim je stekao slavu. Međutim, učenje muzike je, kako priča sam Mingas, u ono vreme bilo poprilično šljampavo. Mingasov prvi učitelj nije zahtevao od Mingasa da nauči da čita note, važnije mu je bilo da roditelji brzo vide da je mali naučio da svira, tako da Mingas sve do petnaeste godine nije bio sposoban da čita partiture. To mu je donelo sposobnost koja se najvise ceni kod džezera: da improvizuje kad je u ćorsokaku, da se osloni na uvo, da predvidi šta bi trebalo da odsvira. Prvi uzor i ozbiljan učitelj bio mu je Džordž Red Kalender, šest godina stariji kompozitor i aranžer koji je radio sa Armstrongom i Net King Kolom. Usledio je deo Mingasove karijere u kojem ga zatičemo kao pouzdanog basistu u ansamblima Luja Armstronga, Kida Orija i Lakija Tompsona. U to vreme je Mingas imao prilično nesrećan i brzo zaboravljen pokušaj da sebe po ugledu na Djuka Elingtona i Kaunta Bejzija, nazove Baron Mingas (možda inspirisan i stripovima o Flaš Gordonu). 1946, ‘47 i '48-u je proveo u bendu Lajonela Hemptona, koji je svirao jednu od njegovih prvih snimljenih kompozicija, Mingus Fingers. Klavir je učio kod čuvenog Lojd Risa, koji je između ostalih bio učitelj i Eriku Dolfiju. '50 i '51 je svirao i snimao kao član trija Red Norva. Postao je najtraženiji basista na zapadnoj obali. Zatim se, kad je osetio da može da napreduje u karijeri preselio u centar džezerskog sveta, Njujork, gde je dobio mesto u orkestru Djuka Elingtona. Napredak je dramatično zaustavljen - Mingas je jedini muzičar koga je Djuk Elington lično izbacio iz benda, 1953. To se desilo posle po zlu poznatog incidenta sa Huanom Tizolom (napad sekirom), trombonistom i kompozitorim koji je napisao Caravan i Perdido. Nakon toga se Mingas pomalo deprimirao, pa je našao posao u pošti, sasvim odustajući od svirke.
Čoveku kao što je Mingas nije suđeno da vek provede kao poštar. Čarli Parker je u to vreme morao da ga malo nagovara da se mane poštanskog pečata no na kraju se Mingas te iste godine vratio muzici. U to vreme je postao toliko dobar na basu da su ga svi želeli kao studijskog muzičara ili pratećeg na svirkama po klubovima ili turnejama. Tako je Mingas postao učesnik tzv. "najveće svirke ikada" koja je održana 1953 u Masej Holu u Torontu, gde je svirao sa Parkerom, Dizijem, Badom Pauleom i Maks Roučom.

Afirmacija

U drugoj polovini 50tih Mingas se afirmiše, i više od toga - stiče slavu kao kompozitor i vođa ansambla. To je uradio pločom Pithecanthropus erectus. Mingas je imao sve predispozicije da bude inovator. Mnogi ga arhiviraju u pretinac pod oznakom "treća struja džeza", namenjenog onima koji nastoje da u džezu koriste elemente klasične muzike. Takođe, divio se i učio od Čarlija Parkera i bio jedan od najboljih (uz Petiforda) basista u svetu bap muzičara ranih pedesetih. Album o kome je reč ima i jedan kvalitet koji se pre njega retko gde mogao naći: radi se o jednoj vrsti preteče free jazza.
Trivia: ustvari bi ova stvar trebalo da se zove "Australopitekus erektus" umesto "Pitekantropus erektus". To možemo da zaključimo po rečima samog Mingasa: "Ova kompozicija je tonska džez poema, jer muzičkim putem oslikava moje shvatanje današnjice, moderne kopije prvog čoveka koji je stajao uspravno: koliko li je samo taj mogao biti ponosan smatrajući se za prvoga koji više ne hoda na sve četri". Prvi takav je bio Australopitekus. A džezeri, kao i svi koji žive od odjeka koji proizvode više od onoga šta zaista proizvode, moraju da se (da izvinite) proseravaju.
Još je uspešniji bio sledeći album pod nazivom Clown. Sa njega je naročito dobar molski bluz pod naslovom Haitian Fight Song. Ko ga pronađe neka obrati pažnju na ubitačno dobru bas liniju i na fantastični solo Džimija Nepera na trombonu. Nepera valja posebno pomenuti: on je sa Mingasom radio, sa prekidima, tokom većeg dela njegovog najplodnijeg perioda. Izgleda i da Mingas nije zaboravio svoj prvi instrument, jer ćete trombon naći u većini Mingasovih kompozicija, a Neper je bio najbolji. Šteta što je Mingas, iritiran kada Neper nije hteo da mu pomogne oko sređivanja partitura na turneji 1963. ovome nabio instrument u zube i rasekao usnu. Posle toga dugo nisu svirali zajedno.

Meksiko

Mingas je mnogo voleo Meksiko. Mingasov šurak Odel Karson (koga je Mingas takođe mnogo voleo) je bio profesionalni izvođač meksičkih pesama na gitari, marijačo. Osim toga postoji i dublja emotivna veza sa Meksikom: kao tinejdžer, Mingas je ugrabio svoju dragu, i sa njom pobegao u Tihuanu. Najzad, Mingas je u Meksiku i umro. Njegovu ploču Tijuana Moods je stoga lako razumeti kada je reč o motivima za njen nastanak a nije teško ni slušati je. Iz nekog razloga je kompanija za proizvodnju ploča - i još koječega - RCA odlučila da album Tihuana Moods snimljen 1957 objavi 1962. A Mingas je za njega rekao da je najbolji koji je ikada napravio. Doduše, to je govorio vrlo često i za druge albume. Mingas je takođe rekao da je bio veoma tužan dok je pisao note za Tijuana Moods, što je radio u samoj Tihuani. Da je bio tužan, moramo da mu verujemo na reč. Najpre, takođe je u svojoj autobigrafiji izjavio da je imao odnos sa 23 žene u toku jedne noći u Tihuani, što ne liči na ponašanje tužnog coveka...ili možda i liči...a zatim, na ploči ćete naći malo tuge, a mnogo veselja. Evo zanimljivosti u vezi jedne od kompozicija, Ysabel's Table Dance. Ovoj kompoziciji prethodi u muzičkom smislu druga velika Mingasova kompozicija, koju je on napisao desetak godina ranije, a koja se zove Story of Love. To je prva Mingasova stvar u kojoj se kao strukturalni element javlja latino muzika i jasno je da je povezana sa neprežaljenom mladalačkom ljubavi, koja se zvala Kanila Džejn i koju je Mingas, ako je verovati njegovoj autobiografiji, kasnije pustio u promet. Mingas je, kao i mnogi drugi džez muzičari, voleo da se hvali da je radio kao makro. Biti makro je, moramo to imati u vidu, bio pojam životnog dostignuća za mnoge momke rođene u getu. (Čak i za ponekog zubarevog sina, vidi pod Majls Dejvis). Treba zapaziti da je kako i prva Mingasova Story of Love, tako i ceo album Tijuana Moods daleko od one vrste latino trenda koji je zahvatio džez od kako je Dizi "izmislio" kubansku muziku. Iako Mingasu nije bila strana afro-kuban muzika, ovde je nema. Samo Meksiko.

Ah Um (1959)

Izdata maja 1959. za Columbia Records, u Njujorku. Ploča je najveći uspeh Mingasa u karijeri, bar kad je reč broju prodanih ploča.
Mingas je voleo da daje nemoguće naslove svojim pločama. U reči "Mingas" ovo "as" ("us" od Mingus) bi se moglo tumaciti kao latinski nastavak za nominativ u muškom rodu. "Ah" je nastavak za ženski rod a "um" za srednji. Ako Mingas za trenutak pročitamo kao Magnas, tj. veliki, onda je konačno čitava zavrzlama objašnjena time što je Mingas voleo latinski kao Del Boj francuski, a sasvim je sigurno da se smatrao velikim. (Ah Um Us).
Na ovom albumu su sve stvari dobre. Neizostavan u kolekciji. Edit: u komentarima se predlaže Better Git It in Your Soul na dva mesta, tako da mora da ima nešto u toj stvari.

Goodbye Pork Pie Hat

(Zbogom čoveče sa pljosnatim šeširom). Pesma je posvećena Lesteru Jangu, jednom od najvećih svih vremena. Lester Jang je umro nekoliko meseci pre snimanja ovog albuma 1959. godine.

Fables of Faubus

(Pričica o Fobusu). Kompozicija je napisana kao direktan protest protiv guvernera Arkanzansa Orvala E. Fobusa koji je poslao Nacionalnu Gardu kada su u školi Little Rock Central izbili neredi. To je bila škola samo za belce u koju se po novom integracionom zakonu upisalo devetoro crnačke dece. Ceo slučaj sa neredima i Nacionalnom Gardom je veoma odjeknuo u javnosti.
Mingas je ovo zamislio kao protesnu pesmu, sa rečima. Kolumbija Rekords je zabranila objavljivanje verzije sa pevanjem. Međutim, godinu dana kasnije je Mingas objavio za nezavisni Candid i verziju sa rečima pod naslovom ‘Original Foubus Fables'. Meni se više dopada ona bez reči. Mada vredi čuti i reči. Ovu je kompoziciju Mingas uvek izvodio na koncertima i uopšte joj se najčešće vraćao. A snimali su je i drugi: Gerry Mulligan, Lionel Hampton, Charlie Hunter, Oliver Lake...

Bugie Stops Shuffle

Ova pesma je obrada znatno starije kompozicije Mingasove kompozicije Shuffle Bass Boogie koja je nastala još 1946. Mingas je tada imao nepune 24 godine. Ova kompozicija pretstavlja prekretnicu kada je u pitanju bas u džezu, i jedna je od razloga zbog kojih je Mingas postao tako tražen od strane utemeljivača bapa, Parkera i Dizija prvenstveno. U ovoj kompoziciji bas po prvi put nije pozadinski instrument kao što je to bio u eri svinga, čak i u kompozicijama koje su na prvi pogled isturale bas, kao što je to Plickin the Bass orkestra Cab Caloveja naprimer. Mingas je učinio ogorman napredak: njegov bas je ravnopravan deo orkestra i ravnopravan instrument u strukturi same kompozicije. Štaviše, u Shufle Bass Boogie bas je je taj koji vodi, obeležava mesta za promene, pokreće soliste u njihove deonice i vodi harmonijsku liniju od početka do kraja.

Blues & Roots

Iste godine kada je snimio legendarni Ah Um album, Mingus je snimio i album pod naslovom Blues & Roots. Evo šta je sam Mingas napisao za omot ovog albuma: ova ploča je neobična, predstavlja samo deo mog muzičkog sveta, blues. Godinu dana ranije, u vreme uspeha Haithian Fight Song menadžeri Atlantik recordsa su mi predložili da snimim ceo album u tom stilu, jer su kritičari govorili da ne svingujem dovoljno u svojim drugim kompozicijama. Ja sam rođen svingujući, tapšući u crkvi još kao malo dete. U međuvremenu sam odrastao i zavoleo i druge stvari osim svinga. Međutim, blues može više nego da samo svinguje, pomislio sam. I složio se da napravim ovaj album.
Eto kako i intervencija šefova velikog studia kao što je to Atlantic ne mora obavezno da zabrlja umetnički dojam. Nije nezanimljivo napraviti malu digresiju i reći ko su oni bili u to vreme. Radi se o čuvenoj braći Ertegan, sinovima absadora Turske u Sjedinjenim Državama. Jedan od braće bio je i talentovan kompozitor (komponovao hit Sweet Sixteen) i mnogo je doprineo promovisanju bluesa koji je od relativno egzotične i marginalne muzike u senci šlagera iz Teen Pan Alley, narastao do pravca koji je predstavljao ozbiljan biznis. Uzgred, braća Ertegan su doneli fudbal u Ameriku - oni su u Njujorku osnovali čuveni klub Kosmos i doveli u njega Pelea i Bekenbauera. I Bogićevića.
Album sadrži isto onoliko pravog Mingasa kao i predhodni Ah Um i stoji rame uz rame sa njim. Na albumu možete naći stvari sa korenima u gospelu, bluseu ili dixiju. Moj izbor, Moanin'.

Čudnovati košmar

Budući da je širu afirmaciju stekao u četvrtoj deceniji zivota, manje je poznato da je mnoge svoje čuvene kompozicije Mingas komponovao jos četrdesetih godina XX veka, uveliko pre svoje tridesete. Kasnije ih je, koju česće a koju ređe, sve snimao više puta. Jedan takav album, u kome je Mingas snimio svoje stare stvari zove se bez uvijanja Mingus Revisited. Album je snimljen 1960 i to u pompeznom stilu, sa orkestrom od cak 22 clana, kojim diriguje cuveni Gunther Shuler, Nemac. U orkestru su između ostalih Eric Dolphy, Clark Terry, Slide Hempton, Jimmy Knepper, zatim Yusef Lateef...i mnogi drugi. Na albumu je i stvar pod upečatljivim naslovom Weird Nightmare (ili "Vasserlean") koju je Mingas komponovao još januara 1946. Snimana je nebrojeno puta, pa i pod drugim naslovima, naprimer Pipe Dream, ili Smooch sa Majlsom Dejvisom na albumu Miles Ahead. (Inače, Majls muzički poprilično duguje Mingasu). Weird Nightmare je tmurna balada koja spada u Mingasove značajnije kompozicije, što se može potvrditi u doktorskoj disertaciji na temu Mingasovih kompozicija do '49. Evo šta tamo još kažu: primećuje se znalačka upotreba harmonijske konstrukcije za kreiranje rasta tenzije, tipične za Mingasove kasnije balade. Zatim sledi zapažanje: u kompoziciji Weird Nightmare postoji striktna veza između reči i muzike, i ekspresionističke teksture (ma šta to bilo). To čini ovu baladu srodnom nemačkoj art pesmi. Nemačka art pesma je vrsta kompozicije karakteristična za nemačku muziku, najviše su je razvili Šubert i Šuman. Svi su svakako čuli nemacku himnu, klasičan primer jedne takve kompozicije. Ovde bi se mogla izvesti paralela između Mingasovog formalnog muzičkog obrazovanja i ove, uostalom i mnogih drugih Mingasovih kompozicija. Ali, obratite pažnju na sledecu činjenicu. Iako je Mingas tvrdio da je njegovo prezime jedno od retkih na američkom tlu koje korene vuče direktno iz Afrike, Mingas je ustvari nemačko prezime. Dokaz je naprimer Johan Jakob Mingas, rab božji rođen 1774 u Saksoniji, koji se može detektovati putem interneta; Mingasovi uostalom nisu menjali prezime koje im je u amanet ostavio Nemac koji se izdavao za tatu Čarlsovog oca. Onaj ko uspe da pronađe verziju pesme sa vokalom, peva Lorraine Cousins, shvatiće celu priču o nemačkoj art pesmi.

Mingus At Antibes (live 1960)

1960te se Mingas našao u Francuskoj, na Azurnoj obali nedaleko od Kana, u gradiću po imenu Antibes Juan les Pines, poznatom po mnogbrojnim festivalima, naprimer festivalu muzike za harfu ili podvodnog filma. Najčuveniji je ipak, tamnošnji džez festival koji i dan danas što zbog toga jer je na lepom mestu, što zbog solidnih gaža, privlači poznate džez muzičare. 1960 je sa Mingasom došlao na evropsku turneju i Erik Dolfi. U to je vreme Ornet Kolman počeo da biva "neko i nešto", mada još uvek veoma sporo. (1958. izdaje svoj prvi album). Mingas ga je neposredno pred odlazak u Francusku čuo u Five Spot klubu u Njujorku. Free-jazz je polako počinjao da biva predmetom interesovanja najpre muzičara, pa zatim i iole šire publike. Mingas nije bio od onih koji su free prigrlili oberučke, i više ga je kritikovao nego hvalio, bez obzira na okolnost da je među prvima koristio free elemente, još u kompoziciji Pitekantropus Erektus. Citat: "most of the time they use their fingers on the saxophone and they don't even know what's going to come out".
Ipak, jasno je da je smatrao da taj pravac nije za bagatelisanje. Tom stavu je doprineo i Mingasov prijatelj i jedan od saradnika na duge staze, Erik Dolfi. Stariji Mingas i mlađi Dolfi su imali svako u svoje vreme istog učitelja klavira, pomenutog Lojd Risa. Uglavnom, na festivalu na Antibima se u muzici Čarlsa Mingasa mogao čuti i free, mada nekako zarobljen free, unutar poznatog skeleta bluza i popularnih standarda. Sam Mingas je rekao, kada su ga pitali šta misli o terminu «atonal» koji se koristio da opiše free jazz, da ne bi nikako svoju muziku nazvao atonalnom. On je tada rekao da je vidi kao nešto malo preko elementarne - ponovo ostavivši zbunjenim ljude koji su očekivali smisleniji odgovor. U kompoziciji Prayer for passive resistance glavnu ulogu ima ne previše poznati tenor saksofonista Bruker Ervin za koga kažu da je ovde izveo improvizaciju života - uglavnom, često nezadovoljni Mingas je bio veoma srećan izvedbom. Naslov je nadahnut delom Gandija, čijem se pepelu na dnu Ganga pridružio Mingasov, kada je za to kucnuo čas.

U vezi I`ll remember april sa iste ploče: Mingas je često nastupao bez klaviriste, pa je tako bilo i ovaj put. Računao je da ako ustreba može i sam da sedne za klavir - mada se postavlja pitanje ko bi onda svirao bas. Verovatno se pred takvom dilemom našao i tog jula u Francuskoj, pa je u pomoć pozvao drugara - Bada Pauela. Sa Badom je Mingas bio drugar još od čuvenog koncerta u Torontu, u Massey Hall dvorani. Na ovom u Francuskoj Bad nije možda u naj-naj boljem izdanju, ali je to i dalje veliki Bad Pauel. Treba obratiti pažnju i na veoma liričan solo Erika Dolfija, kao i na izmene pasaža između dvojce saksofonista, koji su se pred kraj konačno savršeno uklopili.

Money Jungle

Čarls Mingas je postao - i ostao - jedini muzičar koga je Ellington lično izbacio iz svog orkestra. Mingas mu to nikada nije zamerio, podsetićemo da je Elington imao zaista valjan razlog. To je bilo 1953, a gotovo deceniju kasnije dva su se velika muzičara ponovo sastala i snimila album pod naslovom Money Jungle, za Blue Note. U pomoć su pozvali samo još jednu osobu, bubnjara Maksa Rouča, i taj trio je zaista napravio čudo na ovom albumu. Izdvajam Fleurette Africaine, minuciozno odsviranu baladu koja zvuci toliko krhko kao da samo sto se nije polomila. I najpopularniju, Rem Blues.

Black Saint and the Sinner Lady

1963. godina nije bila loša za Mingasa. Četiri godine je od kada je snimio svoj najuspešniji album Ah Um, Mingas je osetio da je vreme da snimi sledeći album koga će nazvati svojim najboljim. Album Black Saint and the Sinner Lady je originalno zamišljen kao balet. Nažalost, Mingasu se nije dalo da svoju zamisao i realizuje: svet takozvane "ozbiljne umetnosti" je bio i u pretežnoj meri ostao zatvoren za kompozitore pedigrea i boje kože kakvu je imao Čarls Mingas. Mingas je svoje kompozicije svejedno pretočio u orkestarsku muziku i snimio album naslova koji kao da je ukrao sa špice nekog od blaxploatation filmova. Zanimljiv je i omot ploče, prvenstveno zbog recenzije koju je za ovaj album napisao Mingasiv psihijatar Edmund Polok.
Muzika na ovom albumu je predstavla najemotivnijeg Mingasa do tada. Prostor na omotu je iskoristio i sam autor da posavetuje svakog vlasnika albuma Black Saint and the Sinner Lady da slobodno baci sve njegove prethodne albume osim jednog, koga nije imenovao.

The Black Saint and the Sinner Lady je svita iz 6 delova. U njoj se mogu prepoznati i raniji Mingasovi radovi, naprimer korišćenje meksickog muzičkog nasleđa: može se prepoznati deo iz Ysabels Table Dance sa albuma Tijuana Moods. Zanimljivost u vezi izvedbe Group Dancer, inače trećeg dela svite je da Mingas nikako nije bio zadovoljan uvodnim klavirskim solom koji je pokušavao da izvede pijanista Jaky Byard. Na kraju se iznervirao, izbacio Byarda sa snimanja i sam odsvirao tu deonicu.

Hellview from Belview

1963. jeste bila dobra godina za Mingasa, no u prethodnoj je imao epizodu koja se sa ove distance moze opisati kao zabavnom, mada Mingas kaže da mu je to bio jedan od najtežih perioda u životu. Naime, jedno vreme je proveo u bolnici za umobolne u centru Njujorka. U Belview bolnicu Mingas se prijavio sam, nakon što se pola noći preganjao sa portirom da ga uopšte pusti unutra. No kad su ga jednom primili, nisu ga lako pustili. Mingas je kasnije komponovao i najmanje dve stvari direktno inspirisane boravkom na tom mestu, Hellview from Belview i All the things you could be by now if Sigmond Freud's wife was your mother, a zanimljivo je da su mu pokazali sobu u koju je nešto pre njega bio smešten Monk, kao i neke Monkove akvarele, od kojih se Mingasu najvise svideo jedan sa sekirom zabodenom u jabuku. Kasnije je sliku otkupio Tizol. Bez zezanja. U Belview-u se Mingas upoznao i sa Bobijem Fišerom i odigrao tri partije. Čim je, uz intervenciju pomenutog Edmunda Poloka izbavljen iz ludnice, Mingas se bacio na posao kao lud, i snimio album Mingas plays piano.

Mingas je u mladosti bio basista Art Tejtumu, i ovaj ga je koječemu naučio u to vreme. Naravno da svaki kompozitor pristojno svira klavir, to mu je sredstvo za rad. No, ovaj album nije Mingasov pokušaj da se pohvali kako eto i on zna da svira klavir. (Kao što je recimo Ornet Kolman svirao jednom prilikom violinu). Razlika između pijaniste i nekoga ko zna da svira je ogromna, a Mingas jeste pijanista. Na ovom albumu je i divna kompozicija Roland Kirik's Message koju je Mingas posvetio slepom saksofonisti Ronaldu Kirku, inače poznatom i po svojoj sposobnosti da svira više od jednog saksofona u isto vreme. Postoji veza koju međusobno imaju Ronald Kirk, Čarls Mingas i Telonijus Monk, naime Kirk je takođe snimio stvar inspirisanu fascinantnom Belview bolnicom, koja se zove Where Monk and Migus live.
Sa ovog albuma mora da se pomene čuvena Orange Was the Color of Her Dress, Then Silk Blues. Ova kompozicija se može naći na većini kompilacija tipa "najbolje klavirske stvari svih vremena".

Oh Yeah

Nikako da se u priči o Mingasu odmaknem od početka 60tih godina. Za to postoji dobar razlog, u tom periodu je Mingas izdao svoje najznačnije ploče i bio na vrhuncu svoje karijere. To nije nimalo čudno i kada se sagleda sa aspekta istorije džeza. 1959. godina je obeležena masnim slovima u istoriji džeza, jer su te godine izašla tri albuma koja su postigla ogroman uspeh i obeležila početak šezdesetih kao zlatnog doba džeza. Miles je izdao Kind of blue, Mingas Ah Um a Ornet Kolmen The shape of jazz to come.
Album Oh Yeah je Mingas ponovo snimio za Atlantik što je značlo slobodu, ili obavezu, da bluz i sving igraju bitnu ulogu u stvarima. Mingas je snimanju ovog albuma prišao opušteno i rezultat je sigurno najotkačeniji od njegovih bitnih albuma. Mingas je ovde digao ruke od sviranja basa, angažovao čoveka pod imenom Doug Watkins da odradi taj posao, a sam je seo za klavir, moj je utisak samo da bi mogao bolje da se zabavlja. Kao i da lakše peva i urla, što nije oklevao da čini. Osim toga u studio je pozvao čoveka koga mnogi opisuju sintagmom "ludi genije", već pometuog slepog saksofonistu Ronalda Kirka. Kirk i Mingas su se sjajno slagali. Hog callin blues je zapravo otkačenija varijanta Haitian fight song. Odlična je i stvar Bajaga-nalik naslova Wham Bam Thank You Ma'am u kojoj bar nema pevanja.
Monk je jednom opisujući šta je za njega dobra džez svirka rekao sledeće. "Dobar džez je kad vođa ansambla uleti za klavir i počne da viče i maše rukama; fina svirka je kad tenor saksofonista podigne nogu u vazduh; sjajna svirka je kad padne na kolena svirajući dva kruga prodoran solo; genijalan džez je kada ga vidite kako se sa ostatkom orkestra vrti po bini dok ritam sekcija pravi face i igra oko svojih instrumenata". Ne znam šta bi Miles rekao na ovu definiciju genijalne džez muzike, ali slutim da se upravo to događalo tokom snimanja kompozicije Eat that Chicken. Edit: drugima se (pak) najviše dopada Devil Women, ne bez razloga.

Ovde se priča o Mingasu ne završava ali se privodi kraju. Preporučujem još album Changes iz 1974, izašao nakon Mingasove muzičke apstinencije koja je usledila odmah nakon perioda slave sredinom šezdestih (od 1966 do 1969 nije snimio ništa). Vratio se koncertom 1971 u Karnegi Holu, i odličnim pomenutim albumom. Nekoliko godina kasnije bolest (skleroza) ga je onemogućila da svira a ubrzo i da živi. Umro je januara 1979, u Meksiku. Nije doživeo objavljivanje albuma na kome je radio sa Džoni Mičel. Jeste da ga zagrli Džimi Karter. Ko zna, možda se tada najzad odljutio. Volim da mislim da nije tako.

---------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Crvuljak (appendix): devedeset godina koje bi Mingas imao danas nisu uobičajena starost za džez muzičare čiji su životi mahom previše opterećeni kilometražom po lošim drumovima a da bi izdržali toliko dug vek. Ipak, u trenutku dok pišem ovaj tekst, još je živ izvesni Lionel Ferbos, trubač iz Nju Orleansa koji jula božezdravlja puni 101 godinu. Za koga je dvadeset godina mlađi Soni Rolins još dječarac. Dječarac, uzgred, 17. jula svira u pomenutom Juan les Pines, pa ako ste pri parama ne propustite, i odlijte pola čašice konjaka za Mingasa.

Pored Dizija                                                         Pored supruge

tumblrlv0ly0gmjg1qcx3sz.jpg

chminguswife.jpg

Tagovi



Komentari (33)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

AlexDunja AlexDunja 16:30 21.04.2012

idealna

kombinacija, ako mene pitaš
pape92 pape92 16:41 21.04.2012

Re: idealna

Odlična. Došao sam na ideju da ako neko u komentarima okači klip stvari koja se pominje u tekstu, da naslov te pesme boldujem, da ne kažem (u maniru pesme) napišem masnim slovima.
jasnaz jasnaz 18:05 21.04.2012

aktuelno : )

pape92 pape92 18:59 21.04.2012

Re: aktuelno : )

Stvar je sjajna.O rečenom postupku kao metodi borbe bi se moglo diskutovati. Ovisi, što bi rekao Veriga u "Kuda idu divlje svinje" :)
jasnaz jasnaz 20:52 21.04.2012

: aktuelno : )

pape92
Stvar je sjajna. O rečenom postupku kao metodi borbe bi se moglo diskutovati. Ovisi, što bi rekao Veriga u "Kuda idu divlje svinje" :)



(srećom, tvoj post nije o tome! pa evo i odgovora u zagradi - da ne kvarimo, dalje ; ) )

+ bold (масно) : )

mirelarado mirelarado 21:13 21.04.2012

Re: За болдовање:)

muaddib92 muaddib92 17:31 24.04.2012

Re: За болдовање:)

Пре свега: свака част на овом посту
Одавно прижељкујем да овако уживам у неком тексту и зато ти највеће хвала.
У веома сам лошем моментуму да даље пишем, само сам прочитао и уживао, тек ћу се, са уживањем, натенане враћати овом тексту. Respect, pape
..а са лонгплејке коју љубоморно чувам уз само још стотинак преосталих, један леп поздрав уз препоруку:
pape92 pape92 18:51 24.04.2012

Re: За болдовање:)

Hvala! Bilo bi neiskreno praviti se da (mi) pohvale nisu važne. Služim narodu :)
AlexDunja AlexDunja 19:12 21.04.2012

i da:

mene fascinira kako je džez sa bapom i posle
njega explodirao...

toliko toga zanimljivog,
oslobođenog se izdešavalo, neverovatni miksovi,
dobrodošli uticaji...
nekako mi je žao što je sve ostalo na tome,
ili ja ne znam...

ili možda je do tog finog sveta,
sve psihopate, narkomani, pijanci
i svodnici...

sada se tim časnim zanatima i porocima bave
neki manje kreativni bizmismeni:)))
pape92 pape92 19:39 21.04.2012

Re: i da:

Nema više frustriranih, osim možda onih koji su duže u braku :) Samo patetični, a i oni nekako kilavi, neozbiljno patetični, ne kao jedan npr Gerry Mulligan. Mada, ima dobre svirke danas, ima i dobrih kompozitora (Brad Mehldau, pokojni Esbjorn npr) ali u onu se reku ne može još jednom, kao ni u bilo koju drugu.
AlexDunja AlexDunja 20:06 21.04.2012

Re: i da:

Mada, ima dobre svirke danas,


ima, ima. znam,
ali ono je bilo ludilo.

ne znam da li si zakačio ali
možda najbolji koncert u bg u poslednjih nekoliko godina,
još sam pod utiskom:)
pa mi to palo na pamet:))

a prošlog leta smo slušali neke šveđane,
baš eksperiment, ali jako snažno...

svira se, srećom:)
pape92 pape92 20:14 21.04.2012

Re: i da:

ne znam da li si zakačio

Nisam, ali sam čuo. Svaki prijatelj Džima Džarmuša je i moj prijatelj :)
stefan.hauzer stefan.hauzer 12:17 22.04.2012

Re: i da:

ili možda je do tog finog sveta,
sve psihopate, narkomani, pijanci
i svodnici...


valjda je zato i toliko živopisan i iskren -
jednostavno tu nije bilo mesta foliranju :)
JJ Beba JJ Beba 20:41 21.04.2012

Goodbye Pork Pie Hat

pre 36 godina jeff je objasnio




original
pape92 pape92 21:23 21.04.2012

Re: Goodbye Pork Pie Hat

GPPH ja već unapred omastio :) Kakva stvar.
grebostrek.lurker grebostrek.lurker 20:53 21.04.2012

du dudu daum dududu daum dudududaumdaum...

Moja omiljena!

pape92 pape92 21:38 21.04.2012

Re: du dudu daum dududu daum dudududaumdaum...

Naknadno pomenuta u tekstu (omastio).
grebostrek.lurker grebostrek.lurker 14:16 22.04.2012

Re: du dudu daum dududu daum dudududaumdaum...

pape92
Naknadno pomenuta u tekstu (omastio).


u komentarima se predlaže Better Git It in Your Soul na dva mesta, tako da mora da ima nešto u toj stvari.


To nesto je intro kontrabas na pocetku stvari. Tako mastan, divlji... Pokusao sam da ga otpevam u naslovu :)))
pape92 pape92 14:33 22.04.2012

Re: du dudu daum dududu daum dudududaumdaum...

Bio mi je jasno odmah, tu liniju imam u glavi.
gospodin_ne gospodin_ne 21:04 21.04.2012

God Must Be A Boogie Man

Nije doživeo objavljivanje albuma na kome je radio sa Džoni Mičel.

Joni Mitchell - Mingus (1979) fenomenalno zvuci.
Verovatno zbog ekipe (Pastorius, Shorter, Hencock...)
Preporuka

JJ Beba JJ Beba 22:55 21.04.2012

Re: God Must Be A Boogie Man


Joni Mitchell - Mingus (1979) fenomenalno zvuci.
Verovatno zbog ekipe (Pastorius, Shorter, Hencock...)
Preporuka

gospodin_ne gospodin_ne 10:52 22.04.2012

Re: God Must Be A Boogie Man

Po meni njen najbolji album.
"God Must Be a Boogie Man" was the only song Mingus was unable to hear, having taken shape two days after his death; Mitchell posits in the liner notes that Mingus would have found it hilarious.



Mingus muzika, Mitchell text, Pastorius aranzman
JJ Beba JJ Beba 21:11 21.04.2012

Let My Children Hear Music

My music is evidence of my soul's will to live
pape92 pape92 21:26 21.04.2012

Re: Let My Children Hear Music

Ovo nekako moram dva puta da boldujm. Ko zna, zna.
JJ Beba JJ Beba 21:28 21.04.2012

Re: Let My Children Hear Music


Rahsaan Roland Kirk -- flute, siren, tenor saxophone, manzello, and strich
draft.dodger draft.dodger 00:26 22.04.2012

Mingus i Kasavetes...





If Charlie Parker Was a Gunslinger, There'd Be a Whole Lot of Dead Copycats.
pape92 pape92 11:45 22.04.2012

Re: Mingus i Kasavetes...

Naročito je dobra noir verzija "Tea for two", omaž Mingasovom učitelju Tejtumu, koja se čuje pred kraj trejlera.
lavinia_amaldi lavinia_amaldi 11:39 22.04.2012

Ko (i ako) (dosad) nije

procitao knjigu "Bedniji od sugavog psa" neka je se odmaK oberucke dohvati : )

preporuka za tekst data je na blanko, jer ko god da pise o Mingusu zasluzuje istu bez dvoumljenja :)

pozdrav!
houp houp 14:12 22.04.2012

The Black Saint

pape92 pape92 14:47 22.04.2012

Re: The Black Saint

Prebirao sam po komentarima za ovu stvar. Ovo sam morao da pustim u prevodioca

Sicuramente questo è un genio musicale, e quindi è necessario conoscere i particolari, la costruzione di suoni, infine, è un piacere essere in grado di sentire tanto talento.

Jazz jezik je univerzalan. Tnx Houp.
marco_de.manccini marco_de.manccini 14:59 23.04.2012

nekom opanci, nekom džez

Mog komšiju je otac, takođe, tukao za sitnice. Nikakav džez od toga nije ispao.
pape92 pape92 18:16 23.04.2012

Re: nekom opanci, nekom džez

Obično je tako, izbor između obojaka i obojaka. Doduše, pretpostavljam da, budući komšija, nije rođen u Nogalesu. Što nikome ne sme da bude opravdanje za neuspeh u džezu, ali ipak, olakšavajuća okolnost.
pape92 pape92 14:39 25.04.2012

Čukundeda Vrač

Onim malobrojnim posetiocima koji će još navratiti postavljam sledeću sliku.

Jedan mlađi drugar mi je rekao da mi je dobra fora sa Čukundedom Vračem u tekstu. Shvatio sam da on misli na Mingasovog čukundedu, koji je zaista bio Indijanac. Dok sam ja mislio na čukundedu koga često pominje Žalosna Sova . Generacijska stvar.

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana