Sinoć gledam, a odjutros čitam kako rodbina i prijatelji preminule trudnice protestvuju ispred jagodinske bolnice.
Gledam, čitam, tresem se od plača i razmišljam: Bože, bože, koliko mora da je velika muka tih ljudi, koliko veliko mora da je njihovo nepoverenje u naš zdravstveni "sistem", koliko loše mora da je njihovo mišljenje o našim lekarima, kad su u svoj svojoj boli i gubitku osetili potrebu da protestvuju?
Eto, dokle smo došli.
A zašto i kako smo dotle došli?
Zato i tako što komisije za unutrašnji i spoljašnji nadzor, inspekcije i sudovi u prevelikom broju krajnje sumnjivih slučajeva smrti nakon lekarskih intervencija (ili, pak, izostanka istih) zaključe: mir, mir, mir, niko nije kriv.
Varljiv im je taj mir, mnogo im je varljiv. I evo dokle nas je doveo - do toga da roditelji i prijatelji preminule trudnice protestvuju ispred bolnice.
Svake godine u Srbiji izgubimo između 10 i 15 trudnica i porodilja. To znači da je stopa maternalne smrtnosti (koja se računa na 100.000 živorođene dece) u nas između 15 i 20. Prosek originalne EU za 2010. godinu je 5,48. Prosek EU s novopridruženim članicama je 8,53. Prosek evropskog geografskog regiona je 13,29.
Mi smo, dakle, ispod svakog mogućeg evropskog proseka.
I niko nikad nije odgovoran za to. Odgovornost je u Srbiji jedna velika lopta koja se raspade od dobacivanja i šutiranja. Nikad niko da je prihvati i postigne rezultat prihvatljiv za rodbinu i prijatelje sumnjivo preminulih u našim bolnicama i porodilištima.
Jesu li rodbina i prijatelji ove preminule trudnice nerazumni što protestvuju?
Saučestvujem u njihovom bolu i nerazumnosti, koju potpuno razumem.
Hoće li je razumeti i oni čije razumevanje protestima očajnički očekuju da dobiju?