Stigao je medju prvima, oni iz okolnih sela stizali su malo po malo, neki praćeni rodbinom, neki sami ili u grupi , uglavnom obavijeni plemenitim mirisom borbenog duha od dvaest gradi. Do uveče su stigli svi sa spiska, osim jednog za koga su rekli da ima groznicu i pokazali neki papir. “Baš zgodno, danas groznica a sinoć u kafani zdrav k`o dren. Valjda će da ozdravi do sutra, kad mi odemo”, procedio je narednik a oni koji su ga čuli počeli su da gužvaju lica u podsmešljive grimase. Tomi je bilo milo što je onako pažljivo hodao po kaldrmi, da je uganuo nogu…, ma, ne sme ni da pomisli. Večna sramota.
Oružje su im delili do pola noći I taman kad su mislili da je kraj tom danu prozivanja, zamenjivanja delova uniformi, postrojavanja I podele sledovanja, umesto trube za povečerje truba za zbor. Umorni Toma jedva je čuo komandira koji je, onako, sa konja, držao govor u kome je pominjao Cara Lazara, I Kosovo I Karadjordja I opet Kosovo, više puta, i Turke, I u Tominoj glavi su se , nekako, povezali ona turska kaldrma od jutros I Kosovo, u splet neprijatnih stvari koje otržu ljude od kuće. Kroz taj vrtlog misli probila se komanda Napreeed, marš! , a da nije ni znao kad su se postrojili u kolonu po dva .
U Beograd su stigli u rano popodne, dobro raspoloženi i nimalo mrtvosani. Komanda je marševsko pravilo dva sata marša, jedan sat odmora, prilagodila stanju na terenu pa je odmor dat u podnožju Belog brega a još jedan kad su, sa vrha, ponovo ugledali Dunav. Prava sreća, jer je Toma već počeo da sikće na svog parnjaka iz kolone, podebelog gazdinskog sina Tiosava iz Landola, koji se, od sinoćnjeg Obilića i preksinoćnjeg krojača balkanske političke mape na kariranom kafanskom čaršavu pretvorio, posle prve uzbrdice na trnovitom putu stvaranja istorije, u pobornika mira medju ljudima i gledanja svoga posla. Njegovo gundjanje je Tomi bilo teže nego onaj ranac na ledjima pa je presekao priču reskim glasom: “Nema važnijeg posla od ovog, kad Kralj zove, to ti je pos`o, a ne pečenje rakije!” Tiosav je pokunjeno ućutao i nije se obratio Tomi sve dok nisu ugledali dugačku zgradu sa velikim satom iznad vrata i, Tiosavu nepoznatim, čudnim slovima, MDCCCLXXXIV, tamo, gore, pod krovom. Toma je već bivao u Beogradu a u tom kraju su bili trgovci koji su ga snabdevali robom za radnju pa mu nije bilo teško da ono što je od njih čuo o velikoj zgradi u Bari Veneciji prenese svom znojavom i zaduvanom drugu po uniformi koji je samo treptao na toliku Tominu učenost. Prvi zvižduk lokomotive koja je nailazila oterao je jutrošnju čarku u zaborav.
Do Niša je bilo gospodski, 40 vojnika ili 8 konja po vagonu i, uprkos pešačenju od 50 kilometara, gotovo nikom nije glava pala na grudi sve dok prozori nisu potpuno potamneli a onda se kloparanje točkova slilo sa sveopštim složnim hrkanjem. U zoru su iz voza prešli na Tabanovića fijaker, tri dana pešačenja do mesta okupljanja divizije i onda dve nedelje iščekivanja i uobičajenih vojničkih poslova, sve dok se jedne noći truba za budjenje nije oglasila samo tri sata posle povečerja, pozivajući u slavu ili u večnost, kako kome Bog da.
Kumanovska bitka je u istoriji opisana naširoko, narod je to sažeo u Za Kosovo, Kumanovo! a o Tominom doprinosu slavi srpskog oružja se, možda, ne bi ni znalo, jer Toma nije bio ni pričljiv ni slavoljubiv, da celu priču nije ispričao Sava D.., 40 godina kasnije, svojim učenicima violine, Tominim unucima, da popuni pauzu izmedju dve etide, dok deca hlade prste.
“Prvog dana smo ih dobro isprašili, naši topovi su pogadjali pravo u turske rovove, kad su počeli da beže nismo mogli da ih stignemo. Tako dodje noć, naši iskopaju plitke rovove i čekaju zoru da nastave napad. U toku noći, Turci dobili pojačanje i na jedno brdašce postavili mitraljesko gnezdo, naši ujutro krenu kad onaj mitraljez samo štekće. Triput smo polazili u napad i triput nazad u rov, ko nije ostao pod onim brdom. I tako do podne, kad nam jave da ide još turske vojske. Ja na konja pa nazad, ka našoj artiljeriji, da tražim da gadjaju ono brdo i onaj mitraljez koji nam dušu izvadi, kad, odjednom, dve eksplozije, po zvuku nisu granate nego ručne bombe, i onaj mitraljez umuče. Okrenem konja nazad i vidim da cela četa juriša na ono brdo. Posle mi ispričali šta se desilo za tih nekoliko minuta: Toma, dok su Turci menjali redenik, izleteo iz rova i, onako brz kako ga je Bog dao, pretrčao do podnožja brda. Kad su ovi opet zastali, uzverao se do pola brda i bacio dve bombe i jedna upadne pravo u mitraljesko gnezdo! I sve uradio sam, na svoju ruku, samo vikn`o Odo` ja i potrčao. Svi su, u prvom trenutku, mislili da je poludeo od straha i počeo da beži na pogrešnu stranu, dok nisu videli da je zalegao pod brdom. Onda je komandir shvatio i, kad je puklo, naredio juriš. Posle je zbog tog juriša postao major, a Toma je, kad je bitka bila gotova i kad je pobeda u ratu bila izvesna pa se imalo vremena i za smotre, imao čast da stoji ispred postrojenog puka i sluša reči pukovnika Mišića:
Tomo, sine, ovo što si uradio dostojno je Obilića i Kralj će da Te odlikuje kao junaka. A ja ću da Ti poklonim ovaj zlatni sat, kao svom ratnom drugu, da ga predaš svom sinu da i on, kad zatreba, brani Kralja i Otadžbinu, kao što si Ti.
I tu sam ja podigao ruke i divizijski orkestar je počeo da svira himnu” završio je priču čika-Sava.
A onda je uzeo svoju violinu i sklopio orošene kapke; žice su tiho izvijale muziku koja se tada retko mogla čuti, u spomen na vreme u kome se još verovalo i u Boga i u Pravdu.