Već sam pisala onaj post VELIKA JEZA, bio je o ovim crnim danima do famoznog 2.kruga.
Moram opet.
Ne da mi djavo, ni savest, ni zdrav razum, ni bilo sta,
bilo šta što biste, možda, vi dodali.
Moram opet.
Da kažem kako smo opet i iznova i ponovo dovedeni u istu kretensku situciju : ili ćemo biti za Borisa Tadića
il će radikali doći na vlast pa ćemo videti svoga boga, a tog boga već, uostalom, znamo.
Postoji jedna tačka preko koje, makar ja, ne mogu dalje.
Ta tačka kad NE MOGU dalje je kad više ne mogu da čujem nečiji glas.
A svaki dan , svaki dan, pa tako STO PUTA, trza me urlanje koje desetak puta počinje istim : ZNAM.
Pisala sam već o tome da ne postoji NIŠTA što Boris Tadić NE BI UČINIO da NE OSTANE NA VLASTI.
Da je to kod njega fino upakovana bolest, ne vidi se, mislim, lako i brzo.
Sve što je rekao, slagao je.
Ništa mu ne verujem.
Lepo i civilizovano izgleda kao predsednik moje zemlje, naše zemlje.
Tako kažu, skoro pa u smoodbrani, njegove pristalice i pitaju me : da nećeš onog napuderisnog matorca ?!
Odmahnem rukom, mrzi me o glupostima.
Ali, ali.
Boris Tadić, ljudi moji !
Pogazio je svako obećanje i uvek, na kraju, igrao kako mu drugi kaže.
O tom drugom, o Vojislavu Koštunci, mustra bečka od Gorana Svilanovića već je pričala dubokim glasom, punim respekta.
Uveren je da će gospodin premijer sigurno odabrati evropski put.
Niko nije toliko vešta šlihtara kao Svileni i od nikog se ne može bolje naučiti lekcija brzog uspona.
Ali, puštam ga sad, pustam niz vodu, nije mi sad važan.
Slušam i svog, inače omiljenog političara Dinkića – a to se ne šalim, jedan je od SASVIM RETKIH koje uvažavam zbog pameti i energije i snage i odlučnosti i znanja – kako se , u peni sav, bori da BT (p)ostane predsednik.
I to mi je mnogo žao.
Dao neka obećanja, vezao se, ne može natrag.
Alternativa je Toma.
Vrapci znaju, čak i belosvetski.
Eno ga i neki krš se stvorio oko podrške Marije Šerifović, ko zna šta će demokratske snage još smisliti i učiniti kako bi sprečile da NEKO DRUGAČIJE MISLI.
Jer, samo je JEDNO dobro, njihovo.
Ne bih ovo sad pisala, tek dolazi sledeća a KOBNA nedelja kad ćemo zaista biti načisto sludjeni od SVIH NJIH.
Nego sam upravo do sada slušala PEŠČANIK i omiljenog mi po iskrenosti i duhovitosti Petra Lukovića koji
reče isto : neće pa neće da glasa za BT, preživeo Miloševića, inflaciju, bombardovanje, ama šta ne, pa će vala i radikale.
Skoro da su i oni bolji od VELIKE LAŽI ŽUTIH.
Koji bi da ih još i volimo.
Ma nemojte!
I ne, neću izaći na izbore 3. februara.
Apstiniraću, bojkotovaću.
Meni je, ipak, malo, ili makar malo više, važno i ono što ja mislim i ja osećam.
Pa ću da se držim toga.
Ako ne, ako opet slepo krenem za takozavnim manjim zlom
PAŠĆU.
U svojim očima, mislim.
A držim i do sebe i do svojih - umornih - očiju.
Ovo je, btw, moj poslednji post o izborima a do sudbonosnih izbora na kojima kao, KAKO DA NE, Srbija BIRA svoj put.
Molila bih malo svežiji vic.