Dakle... moram priznati da nisam pročitao puno Kaporovih knjiga. Ne mrzi me da nabrojim: „Una“, „Samac“, „Putopis kroz biografiju“i „Dragi naši“. Za listing naslova koje je on napisao, ovo je ništa. A dosta njih bi reklo da neću puno propustiti i da preskočim ostale, da se dosta ponavlja ili pak da su i te četiri previše; da je on urban pisac, ali za naše mame i bake. I te četiri sam poprilično davno pročitao. Moram da priznam „matorcu u džinsu“ da je smislio, po meni fantastičnu frazu za muvanje, iliti pick-up phrase – „kad sam je video, sat mi je stao“. Prva rečenica romana Una. The hell with it, meni se svidela. Svaka devojka će podići svoj ćošak usne ka nebu kad čuje da je zbog nje, i samo nje, i samo vreme stalo. U tako maloj, ali sažetoj i punoj, rečenici, zbog jedne persone „staje“ i prestaje da evoluira – SVE. Pa makar i na taj jedan tren prvog pogleda. Pronašao je žicu, tj. samo je uspeo da stavi na hartiju ono na šta su devojke nekad padale u nesvest. Na klasičnu romantiku koja njih stavlja u prvi plan, čini ih jedinstvenim, posve posebnim od drugih. Romantika zvana – princ na belom konju. Da li „podmuklo“ ili pak iskreno, verovatno u zavisnosti kako se gleda/iskoristi, tom savršeno jednostavnom rečenicom sve one postaju princeze. Ono što su oduvek htele da budu.
Eto i prve greške. Reč – samo, u – „samo uspeo da stavi na hartiju“. Kada je nešto dobro, odlično, ono onda nije – samo.
Od „Une“ do 2010. godine prošlo je 29. godina. Kapor je skoro preminuo i pri objavljivanju te vesti jasno je rečeno da se on decidno izjašnjavao kao nacionalista. Ne obratih puno pažnje na to. Na kraju krajeva puno i pravo lice nacionalizma su videli i osetili samo oni koji se dobro sećaju ratova i kojima su godine priuštile to nesretno iskustvo. Ja sam imao pet godina kada je rat počeo.
Nit ja znam šta je Kapor i ta plejada old school pisaca izjavljivala u to vreme, nit sam se trudio da saznam. What the hell, za mene je on bio simpatičan dedica (u intervjuima koje sam gledao i slušao)sa neverovatno brzim i Alchajmer free kefalom pri odgovorima, zanimljiv, simpatičan... harizma, humor ect.
Međutim, krajem Septembra 2011. nabasam na taj Arsenijevićev tekst – „O Vukovaru s Momom Kaporom“. Guglajte ga i čitajte ako vas zanima. Elem, tamo pročitam tu rečenicu, deo teksta, za koju „krivim“ Arsenijevića za ono šta će sledeti u nastavku teksta. Ta rečenica je, tj. nekoliko njih su:
„Pričali ste o Vukovaru", ponovio je Momo Kapor, nešto glasnije - imao sam utisak da će me njegove svetloplave oči progutati. „I ti si jako lepo govorio. Ali, svejedno grešiš, znaš. Zato što, realno, nema baš nikakvog razloga da ti bude žao tog grada."
„Nikakvog, zaista?" promucao sam. „Kako to mislite?"
„Pazi", uzvratio mi je Momo Kapor, „pazi, naivno je da misliš da je ono tamo bio neki ne znam kakav barok, razumeš!"
I osmehnuo mi se, s divljom veselošću.
„Jer, to je bio najobičniji provincijski barok, razumeš!" gotovo je uzviknuo tada Momo Kapor. „Praktično - ništa!"
(Tekst sam skratio. Arsenijevićeve utiske i unutarnja razmišljanja)
Aha, znači to je taj nacionalizam o kom se pričalo, crno na belo. Ono iz vesti – javno je za sebe govorio da je nacionalista.
Gde ja i za šta tu „krivim“ Arsenijevića; to je sad onaj nastavak. (Eto, Srbima/meni kad neko malo otvori oči oni odma/refleksno i u naslov stavljaju da im je neko kriv. Ali dobro, linijom manjeg otpora).
Književnost i politika su neraskidivo povezani, idu ruku pod ruku. Podložno je debati samo to ko je tu više profitirao od koga. Književnost od loših politika koje su pokretale ratove i time stvarano plodno tle za nastajanje nekih remek dela; ili pak književnici koji su svojom mudrošću i inteligencijom unapređivali društva kroz svoja delanja u politici.
Elem, posle dužeg vremena (juče) dobijem Kaporovu knjigu – Eldorado. Tek sam počeo da je čitam, prošao sam dve glave i već mi je uši zaparalo – mi Srbi, mi Srbi... Još više mi je uši zaparala rečenica da se pored kafane „Zora“ nalazi turistička agencija „Plitvička jezera“, jezera na koja se više niko(od srba) ne usuđuje da ode iako je raspad države odavno završen; i kako je turistički radnik naslonio glavu na hrpu prospekata ovih jezera koji za Srbe više ne postoje.
Čak i za 2005. godinu kada je knjiga napisana ovo nije tačno, ali uvek će moći da se kaže da je roman fikcija; što će teško proći u ovom slučaju. U tom pasusu se jasno vidi teret kojeg bi naša književnost morala da se oslobodi. I svaka druga u regionu sa tim tendencijama, tog uperenog prsta; jer iako umetnost služi da ispriča priču neka ta priča makar miri. Neka da pouku porukom.
Dakle nakon onog Arsenijevićevog teksta počeh čitati iz nekog drugog ugla. Pažljivije. A kao što i sam Kapor kaže za sebe da je pisac nekog prošlog vremena i doba, neka i ta razmišljanja i stavovi budu samo deo prošlosti.