Obicno, kad se preselite u novu sredinu (ako se ikada upustite u to da se zivotno maknete od starog kraja, mamice i tatice, lokalne pekare, lokalne kladionice i slicno), covek bude obasut sa svih strana novim, ponekad neobicnim, ponekad cudnim, ponekad frapantnim obicajima, rutinama, pogledima na svet i delovanju u istom. U datom slucaju (odlaska sa drevnih ognjista) postoje tri opcije: prva da tvrdoglavo odbijate fizicku realnost i da zivite u getu van prostora i vremena pretvarajuci se da ste jos uvek tamo odakle ste dosli, druga da zaboravite sve staro i da se ponasate ne kao da ste se vi rodili 'tamo' nego i da je cukun-deda u stvari oduvek bio odatle poreklom, i treca da kao i svako normalan, nadjete zlatnu sredinu gde cete prvo nju (novu sredinu) da prihvatite, a onda ce ona vama da izlozi na uvid sta sve moze i ne moze da pruzi, pa ce moci lep odabir da se napravi i relativno uziva u nekom mutantu starog i novog.
Jedna od tih novih stvari, koje nisam bas mnogo upraznjavao dok se nisam nasukao na obale gordog Albiona je bilo i ritualno pijenje caja. Pazite, ne govorimo ovde o caju od nane, kamilice, sipka, hibiskusa. Govorimo o odluci da iako zdravi, bez kasljanja, temperature, ili ozeblih tabana, postoji zelja da se skuva topli napitak u cilju relaksirajuceg ispijanja istog. Kazem relaksirajuceg, ali caj sa pet kasicica secera je i obavezno pice svih lokalnih majstora, od molera do elektricara, jer bez tog stimulansa je jaaako, jaaako tesko (ali stvarno) zavrsiti posao koji je u vasoj kuci ozbiljnije prirode nego ikad i idje u bijelome svetu...
Indijski (kineski, cejlonski, azijski) crni caj. I onda se u njega jos sipa mleko!
Pijenje crnog caja sa mlekom je tako engleska stvar (maznuta iz Indije, ali prilagodjena). To nije ritual, to je avantura. Pije se na poslu, kod kuce, u kaficima, kod prijatelja, u drustvu, sam, ujutru, uvece, u sred noci, u sred dana. I sto je najgore uziva se u svemu tome. Caj se pije sa ili bez secera, ali obavezno sa mlekom. Sa mlekom?!? Da, sa mlekom! Ni slucajno sa limunom... Sad, postoje tu dve filozofske skole: pre-skola i posle-skola, tj. da li mleko treba dodati posto se kesica izvadi iz vrele vode u kojoj se caj vec izbrewisao, ili prvo treba sipati mleko i staviti kesicu u solju i preko svega tek onda vrelu vodu. Jos uvek se odrzavaju simpozijumi i konferencije, ali resenja nema. Predlaze se novi, ponovni sastanak u Kopenhagenu da se donese nova kopenhagenska interpretacija. CERN uveliko radi na eksperimentima, ali tajno...
Takodje je velika debata u toku o tome da li, i sta, umakati u caj ili ne (o debati da li je Jaffa cake, cake ili biscuit, o tome treba poseban blog), kao i o tome koliko sekundi treba rich tea biscuit drzati u caju da on dovoljno smeksa, a da se ne raspadne u solji, jer caj sa mrvicama keksa je gore nego kad vam pampur upadne u flasu vina. A da ne pominjem dileme oko toga da li je bolji ukus caja ako se napravi u metalnom (ako se moze srebrnom) cajniku, ili u nekom obicnom keramickom, i da li ima svrhe upotrebljavati tea cosy ili ne...
Ali, postoji i nekoliko mitova kada se radi o ovom drevnom napitku. Pogotovo ako se to gleda u kontekstu konzumiranja istog na britanskom ostrvu. Prvo pogresno se misli da se caj pije kao zamena za kafu, i da se kafa slabo pije. Nije tacno. Pije se i kafa, pije se i caj. Sad, tacno je, postoji neka granica do koje mozemo da se nalivamo tecnosti i punimo kofeinom, ali jedno ne iskljucuje drugo. Turska kafica u subotu ujutru je jos uvek neprevazidjen pocetak vikenda.
Drugo, caj se pije u pet sati popodne. Moze, ali "five o'clock tea" ne znaci to. Tea na engleskom znaci vecera, cup of tea znaci solja caja. Dobro, jeste to poteklo da se caj pre 300 godina pio mozda u 5 sati, takva bila etiketa ili sta, ali danas "I'm goin' home for me tea" znaci idem kuci da klopam.
Trece, svaki crni caj je isti. E pa nije.
Cetvrto, to je slabo pice, vise za zene, decu i starce. Mozda, ali nista lepse (izmedju ostalog) kada na poluvremenu nedeljne lokalne fudbalske lige (u ulozi igraca sredine terena kome je dusa vec triput ispala na nos) se popije solja crnog caja sa mlekom i secerom, i pojede kriska pomorandze. Ili kad se gleda film kasno uvece, a nikome se ne dzedzi nad sporetom da kuva tursku. Ili (u stvari ovo je najbolje) kad mrtvi mokri uletite u kucu posle jos jedne kise koja vas je "iznenadila", i onda prva stvar koja se uradi je da se prokuva voda u kettle aparatu i uspe preko trouglaste vrecice najpopularnije marke caja u Engleskoj. A onda se zatim sedne ispred prozora koji gleda na ulicu i posmatra se ta kisa, i to sivilo, i ta kola koje povremeno prolaze, i sa svakim gutljajem koji greje (ne kao rakija, ali greje) vam se poneko zrnce imperijalisticke historije zakaci za poneki hromozom.
A da ne pominjem da je caj zdrav, da crni caj ima vise antioksidirajucih svojstava od belog luka, brokolija i kupina zajedno, da je dobar za varenje, da je dobar za srce i cirkulaciju, za poviseni pritisak, smanjuje holesterol, za sve je dobar, osim kao zamena za cokoladu...
Caj je (uz robove, surovi kapitalizam, male nadnice, imperijalizam, iskoristavanje dece, pobedu na Waterloo-u, par genija koji su smislili industrijsku revoluciju, i kraljicu koja je imala viziju) izgradio ovu zemlju. Ali, o tome se i radi. Sve ovo cega se treba stideti i cime se treba ponositi u istorijskom smislu je zauvek prepoznato i ne revidira se nista bezveze ili iz dnevno politickih razloga. Sve je istorija, i tamo je lepo i uskladisteno. Osim caja, koji je cista geografija.
Sve je proslo i proci ce, samo caj ostaje. Good, old cuppa. Sta da se radi? Globalizam je definitivno pobedio, ali caj (da, da ne zaboravim, u koji je najbolje stavljati braon secer i punomasno mleko!) je ipak tu da nam vida rane za nasim izgubljenim imperijama: Jugoslavija, British Empire, Rimsko Carstvo, sve je to jedno te isto. Samo je caj uvek drugaciji...