“Svagda za kukavicu postoji mogućnost da više ne bude kukavica...”. (Žan Pol Sartr)
Španski filozof Ortega y Gasset bavi se proučavanjem mase, tj. gomile. Ovaj autor koristi pojam mase, iako prema prvoj navedenoj distinkciji mase i gomile, on koristi u svojim opisima elemente i gomile i mase. Gasset osnovni problem nalazi u čoveku u-masi, koji je apsolutno zadovoljan onim što jeste. Takav čovek personifikuje malograđanski život i duhovnu tromost, nasuprot plemenitog života i napora da se živi s njim u skladu. Čovek-masa nikada ne bi napravio ono na što ga okolnosti ne bi prisilile, a kako one to i ne čine, on i dalje tvrdi da je sve u njemu dobro - njegovo mišljenje, način života i sklonosti. Gasset tako problem prebacuje na društvenu situaciju koja u stvari potvrđuje i na neki način čak i potiče takve prosječne i samozadovoljne, trome egzistencije, tj. čoveka-masu. Gasset okrivljuje vreme, odnosno duhovnu situaciju vremena, za zbivanja o kojima piše, te često baš takvo vreme uzima za uzrok i posledicu svoje kritike. Gasset kritikuje čoveka-masu za situaciju koju stvara njegova tromost i prosečnost. “Europa je danas zapala u najtežu krizu što može zadesiti narode, naciju i kulturu. Takva kriza nije samo jednom banula usred istorije... poznato je i njeno ime. Zove se - pobuna masa.” (Ortega y Gasset, 1988:33) No, Gasset takođe kritikuje to isto društvo što je uopšte stvorilo čoveka-masu.
“Kako ga okolnosti danas ne prisiljavaju, večni čovek-masa, sebi dosljedan, odustaje od takvog zazivanja i osjeća se gospodarom svog života.”(Ortega y Gasset, 1988:71) Čoveku-masi suprotstavlja se čovek elite, i u njemu Gasset traži svojevrsno rešenje, ili barem pozitivnu stranu, celokupne situacije. Elitnog čoveka unutrašnja potreba tera da se stavi u službu nekoj normi koja ga nadilazi i nadrasta i kojoj se on svojevoljno obraća i daje. Čovek elite ne osjeća se čovekom i ne poznaje vlastiti život sve dok ga ne stavi u službu viših ciljeva, a ako mu takvi ciljevi nedostaju, ne osjeća se dobro i neprekidno smišlja nove norme i ciljeve, još teže i strože, te im se pokorava. Plemeniti život gotovo je nekakav etički kodeks, i kao takav se odražava, prema Gassetu, po zahtevima i dužnostima koje preuzima čovek elite, a ne po pravima koja si uzima čovek mase. Čoveka-masu ne nazivamo tako zbog mnogobrojnosti, kaže Gasset, već zbog duhovne tromosti i zatvaranja u sebe sama. Odnosno ne-predavanja nikakvim vrijednostima i ciljevima, kao da ništa ne može nagnati da istupi iz svoje zatvorenosti. Zanimljiva je i Gassetova podela intelektualaca na intelektualca-masu i plemenitosti dostojnog intelektualca. Intelektualac-masa suočen je s problemom, zadovoljava se time da misli samo ono što je trenutno u njegovoj glavi. Intelektualac elite nema poverenja u ono što zatiče u svojoj glavi bez prethodno uloženoga truda u to, jer on prihvata samo ono što ga nadilazi, ono što je više od njega - činioce izvan sebe koji zahtevaju ulaganje napora da bi ih dosegli.