U principu nisam imao neki poseban stav oko rehabilitacije Dragoljuba Draže Mihailovića. Smatram da je to jedna politička odluka i da ce odredjene političke okolnosti pre ili kasnije dovesti do odluke za (ili vec protiv) rehabilitacije pripadnika JVuO.
Ono što se mora shvatiti je da ovo nije pitanje samo istorijske nauke (iako bi naravno trebalo da bude). Ovo je pre svega politička odluka i stvar postojanja ili nepostojanja političkog konsenzusa za takvo nešto. Sada - a i zadnjih dvadesetak godina - zaista postoji opšti konsenzus u Srbiji da rehabilitacije JVuO treba da bude. Iz zaista mnogo razloga, pisano je o tome puno, dovoljno je reci da je pitanje JVuO veoma kompleksno i da nema jednostavnih odgovora.
Ako cemo ici u sitne detalje i filozofska preispitivanja (što jeste tretman koji JVuO dobija ovih dana, dakle nema ni reči o opštem kontekstu ratne stihije - ide se na njeno zločinaštvo i na dokazivanje kolaboracije) onda ni komunistički pokret otpora nije bio bezgrešan, daleko od toga, i da bi onda bilo fer da ne slavimo nijedan antifašistički pokret ... Hocu reci - svaka cast istoriji, ali imali smo 50 godina zvanična, državne, što ne reci komunistička istorije, i nije čudno što sada mnogi misle da je red da imamo bar 20 godina antikomunističke istorije. Npr. indikativna je činjenica da se kod levičara zaista puno polaže na mišljenje naših suseda o ovom pitanju. Preispituje se koliko ce rehabilitacija pokvariti naše odnose sa našim sus(j)edima. Ovi su to naravno jedva dočekali i mi sada imamo situaciju da nam o problematici rehabilitacije govore upravo oni koji slave i čak podržavaju beatifikuju kardinala Stepinca, koji je saradjivao sa ustaškom NDH i koji - iako je znao za postojanje koncentarcionih logora, stravičnih i masovnih zločina nad srpskom populacijom - nije učinio ništa (ako ne računamo "spasavanje pokrštavanjem") da taj (nikad zaista prepoznat i priznat) genocid nad pravoslavnim življem spreči. Ili na primer oni koji lamentiraju nad svojim žrtvama ali su bez protesta prepustili da Naser Oric po pitanju ratnih zločina bude slobodan čovek iako je "Orić ne samo dobro znao da su pomenuti srpski zatočenici pobijeni, nego je i sam u tome učestvovao."Kada smo ekipu zarobljenih na Zalazju iz zatvora ponovo poveli prema Zalazju i kad je počelo klanje, meni je dopao Slobodan Ilić. Popeo sam mu se na prsa. Bio je bradat i čupav kao životinja. Gledao je u mene i nije progovarao ni reč. Izvadio sam bajonet i direktno ga udario u jedno oko, a zatim provrteo nožem. Nije ni zapomagao. Zatim sam ga nožem udario u drugo oko. Nisam mogao da verujem da ne reaguje. Iskreno rečeno, tada sam se prvi put uplašio, tako da sam ga odmah posle toga preklao" - doslovce je Orić prepričao svoj podvig Ibranu Mustafiću." Ili nam pak pamet sole oni koji ustaju na svoju državnu himnu u upravo onoj verziji čiji je autor naci-kolaboracionista Sekula Drljevic. Dakle, jasno je da na ex-YU prostoru nema i ne može biti neke jedinstvene istorije i da je ovde apsolutno sve stvar konteksta i tumačenja i pre svega nacionalnog konsenzusa
I onda zašto i Srbija ne bi imala jedan takav konsenzus? Naravno bio bi to u slučaju Srbije mnogo osnovaniji konsenzus, jer nema te filozofije ili istorijske nauke koja ce dokazati da su ex-YU narodi (a naročito srpski) posle rata bolje prošli sa komunistima kao pobednicima, sabijeni iza gvozdene zavese i iza progresa i blagostanja koje je osetio zapadni svet kojem je Srbija pripadala pre rata i kojem bi sigurno pripadala da je pobedila JVuO. Ono što ce rehabilitacija učiniti je da ce na neki način stvari vratiti na neku pozitivnu nulu od koje ce biti moguce krenuti u neko novo - održivije, što ne reci evropskije - tumačenje naše istorije. Jer gde cete vece evropejstvo od činjenice da je srpski narod imao dva antifašistička pokreta, od kojih jedan tvrdo antikomunistički? Da je JVuO ipak prva pokrenula antifašističku borbu na okupiranom evropskom tlu i da je imala vodju odlikovanog od De Gola i od Trumana?
Ako se EU zasniva na miru i saradnji izmedju Francuske i Nemačke. Srbija treba da svoju buducnost gradi na miru i saradnji pristalica NOP-a i pristalica JVuO.
PS
Za cinike - ako se ne ponosimo ni jednima ni drugima, neka se bar ne stidimo ni jednih ni drugih.