Umrla je predsednica Saveta za borbu protiv korupcije. I to smo saznali odmah, iako je time prekršena njena poslednja želja.
Možda neko misli da želje pokojnice, ili bilo kog pokojnika nisu važne, kad on već nije više živ (naročito tada). Možda neko misli da je vest od interesa za javnost, ali - ako je i tako - kakva su prava javnosti na raspolaganje informacijama o bilo kome ko ne želi da ih ona ima, a ako se odnose na njegovu privatnost, pa i u ovakvom slučaju (o drugima - drugi put)?
Ko je, prekršivši poslednju želju pokojnice, ujedno i objavio detalje o njenoj bolesti? Da li bi ona želela i to da sakrije? Ne znam. Svakako da joj ti podaci ne nanose posthumno nikakvu štetu, sigurno je da dodatno svedoče o njenoj izuzetnosti, ali mi možemo da sumnjamo u motive njihovog objavljivanja s obzirom na prvi prekršaj. Da li će neko odgovarati za neovlašćeno iznošenje podataka (makar samo podatka o smrti) u javnost? Ko je bio trgovac tom informacijom?
Svaki put kad se desi neka tragedija i kad se krene sa iznošenjem podataka o žrtvama u medijima, osećam pobunu protiv toga i nemoć da učinim bilo šta. Nije mi se činilo da bi baš moj blog nešto u tom smislu promenio, pa sam nedavno poslao poruku kompetentnoj ličnosti koja bi mogla da se oglasi, ali odgovor nisam dobio, možda ne čita poruke.
Novine, vidim, danas pišu i o užasnom načinu smrti poginulog rudara, čije su ime i prezime objavljeni (nedavno i žene u pogonu u susednom gradu, koja je propala mulj). Na šta ovakvi članci „udaraju"? Na perverznu zavisnost od užasavajućih informacija ili na savest onih koji bi morali da radnicima obezbede optimalnu zaštitu na radu? I ostaje samo nada da će ovo drugo biti makar pozitivni kolateralni momenat, ako još uvek imalo verujemo u svest i savest.
Svaka saobraćajna nesreća, ulični obračun, skok sa n-tog sprata, smrt od ledenice... sada se odmah nađe u TV vestima i u novinama, sa šokantnim prizorima - tragovima krvi, pokrivenim telom (kome možda vire noge ili ruka), ili čak nepokrivenim (sećam se prizora ugljenisanih tela žrtava nesreće u Makedoniji, prikazanog u Dnevniku RTS-a i fotografije tela čoveka koji se udavio, verovatno pavši u kanal, kasnije se ispostavilo da je reč o lokalnom književniku ili umetniku, zaboravio sam). Pre 6-7 godina izlazio je neki list kome sam zaboravio naslov, i čiji sam jedan jedni broj kupio iz fenomenoloških razloga - ono što sam video prevazišlo je sve što bi bilo zamislivo - fotografije mesta samoubistva skokom sa zgrade, sa zumovima na delove mozga koji
su ostali na automobilu!
A onda sam pomislio da takvi prizori možda ipak nekoga mogu da odvrate od takvih činova, pa mi se gard malo spustio.
A ako i mogu, imena i prezimena koja prate sliku ne samo da tome ne mogu da služe, nego užasno narušavaju privatnost stradale osobe (makar koliko u nekim relacijama bila upitna), a privatnost i mir njene porodice. (O onima koji rade u medijima i koji nemaju nimalo skrupula da odmah po priču na vrata porodici koja je doživela tagediju nemam pravih reči.) Ime mališana koga su roditelji poveli sa sobom u smrt kojoj se otrgao bilo je skriveno inicijalima, lik zamagljen, ali imena njegovih roditelja su objavljena. Kako se onda štiti njegov identitet?
I, konačno, treba reći da ljudi imaju prirodnu radoznalost za svet oko sebe, pa i za intimu i sudbine drugih. Smrt je večita tema i koliko god da odbija, toliko i privlači. Kao da smo u stalnom pokušaju da analiziramo njen „inventar", valjda su i to inforamcije koje prosto nagonski prikupljamo da bismo negde u sebi pravili sopstvene strategije za takve situacije. Ipak, kao i u svemu, i tome se treba i mora imati mere, a naročito u medijima. Da li je to ipak izgubljen rat, bez bitke? Smrt je bila i ostaje roba?