„Učinilo se sve što je trebalo biti učinjeno, ponovile su se drevne riječi, djela i utvare, odjekivale su trube, pjevali su se hvalospjevi o Kristu i Djevici Mariji, potom hvalospjevi o princu Lazaru i kletve za izdajnika Kraljevića, i ponovo hvalospjevi o o drugim prinčevima, vojvodama, grofovima i kralju Tvrtku, te kletve za one koji su si utvarali da su veći junaci od njih. Na kraju, vidjevši da to nije pomoglo sjetili su se klicati svjetoj Srbiji, preslavnoj Vlaškoj, Bosni koja smrt ne poznaje, Albaniji koju je orao rodio, i tako redom ali, kako se činilo, bilo je kasno za sve."
Ismail Kadare
Pravila su jednostavna. Sve može. I ne mora se ništa. Takav neki prostor. Posle svih pomeranja postaje jasno da nije bitno Ko živi, već Gde. I ko vlada tim Gde. Na Balkanu žive razni. I pomeraju se. Nekada je jedno selo vekovno ognjište Jednih a posle samo nekoliko godina, decenija to je vekovno ognjište Drugih.
Istorija se zasniva na mitovima. I to je pravilo. Realno sagledavanje istorijskih procesa zasniva se na kolektivnom, mitološkom sećanju i opisu događaja. Bog, Alah, Svarog ili neki drugi nadležni božanski entitet znaju istinu. Pravilo kaže da mi koji živimo kakoGde ne moramo. To nam je stiglo iz drugih krajeva sveta da se mora to pisati u knjige. A u knjigama od sveca do đavola ide opis svakog u istoriji zabeleženog pojedinca. Zavisi u kom delu kakoGde je pisana knjiga. Još ako se nađu neki koji bi kroz prozir aktuelnih dešavanja da pogledaju u prošlost zabava je kompletna.
Pravila Balkana su i da u startu smatramo da postoje, te neke, grupe zlih entiteta, ljudskih ili nadprirodnih, koje samo smišljaju načine da izvrdaju i upropaste dobre ideje. Uz ideje žele da upropaste i nas, dobre, koji bi od tih ideja mogli da osete dobrobit.
Ti, zli, su inače veoma prisutni. Svi na Balkanu veoma dobro znamo za zle grupe koje nemaju druga posla nego da smišljaju načine da nas upropaste, podjarme i iscede. Znamo to i znamo i prava imena. Krajem dvadesetog i početkom dvadeset prvog veka postoje neke grupe koje su smeštene u gradovima i selima Tamo Negde mističnih imena. Nama mističnih. Uostalom zar olovo iz Tule nije olovnije od onog iz Bora. Naročito ako znamo da je Princ Valijant, lično, bio princ a potom i kralj od Tule.
Isto tako, kada poželimo da se pokažemo kao deo o Onog Tamo sveta molimo, uvijamo se, kukamo, potkazujemo, međusobno gadimo...., da nas prime. I kada nas prime to je zasluga Onih koji vladaju kakoGde, mada će svi drugi morati da dokažu da su deo Onog Tamo sveta. Osim onih koji vladaju kakoGde.
Ti što vladaju, inače, svakog svog protivnika smatraju probisvetom i lopovom. Uz to svako dodaju i neki mitološki detalj. Naravno da ako je neprijatelj dobija negativan mitološki dok sami, naravno uzimaju sebi pozitivne mitološke detalje. Nekada i cele mitove. Sve zavisi od potrebe. I tako vladari i oni koji bi to želeli biti gađaju jedni druge mitološkim matricama, dok oni koji žive kakoGde pokušavaju da , jednostavno, prežive. I onda se prethodno pomenute grupe ljute na živalj što je nezainteresovan za njihove bitke mitovima i rečima (sa naglaskom na 'velike').
A Jedni i Drugi iz prvog pasusa se nekada upecaju negada ne na mitove. Ali trenutno nepecanje ne znači da se iz mitova ne nataloži u njima. I onda počne da ključa. Obično kada, suprotno zakonima fizike, kada nestane goriva, hrane i tečnosti. Kada proključa onda poklopac odleti i nastane ludilo. Prvo se pevaju pesme. Borbene i pune krvi. Kažu da, po pravilima, ko peva zlo ne misli. Ako peva o zlu verovatno o zlu i misli. Dobro, valjda.
Svakako, posle toga se nadograđuju stari mitovi, dodaju se novi detalji i vekovno ognjište Drugih postane vekovno ognjište Jednih. Do sledeće revizije i dopune mitova. A u mitovima je, kako drugačije, svaki poraz izazvan prevarama i lažima dok je pobeda sjajna, slavna i Božanskim blagoslovom dobijena.
* Fusnota kao potreba: Tekst je produkt čitanja knjiga o istorijskim događajima