Slika priče o sudbini

Može jedna fotka? No problem, ako fino zamolite ... ili pak imate Kalašnjikov ;)

O čemu se zapravo radi? Da bih to objasnio moram skoknuti nazad u 1997. i to pravo do teretane u hotelu Plaža ... zuuum-hop ... i evo me tamo - 15-tak godina mlađi, 15-tak kilograma lakši, i u mnogo boljoj formi.

Negdje u to vrijeme došle su do mene glasine o nekom devetnaestogodišnjem "klincu", izbjeglici iz Hrvatske, koji već neko vrijeme živi u našem gradu i koji trenira sa veelikim težinama. Pošto je Herceg-Novi malo misto, u kojem je, tih godina, bilo svega 2-3 teretane, ubrzo se i susrećemo. Pri upoznavanju, osmotrismo jedan drugog onako bildersko surevnjivo ispitivački, od trapezijusa do listova. Vidim - jak momak, nema šta.

Svi su ga zvali Loši. Ne zbog nezgodnog mu karaktrea, koji je, naprotiv, bio sušta suprotnost, već zato što je došao sa Lošinja. Cijenim, dijete vojnog lica, mada ga nikad o tome nisam pitao..
Miran, simpatičan neki dječko, skoro pa uvijek dobro raspoložen, iako mu život nije bio nimalo jednostavan. Pomalo povučen, stidljiv. Za razliku od većine bildera koje sam poznavao nikad nije volio da se razmeće svojom muskulaturom. Čak se i ljeti zavlačio po nekim skrivenim uvalicama da bi se kupao sam ili sa djevojkom.

Tog istog dana započinjemo sa zajedničkim treninzima. Po prvi put sam imao trening partnera koji me je gurao da vježbam onako baš ekstremno heJvi, do limita ...  i  još jedno ponavljanje preko. To prijateljsko "rivalstvo", međusobno podstrekivanje, dodavanje po ploču više na već ionako natovarene šipke, učinili su naše treninge pogubnim za ostalu ekipu iz male hotelske teretane. Uglavnom im nije preostajalo puno tegova za vježbanje. Plus što smo često puštali neki hc ili metal koji je malo kome drugom bio ugodan za uši. No, naravno, niko se nije previše bunio XD.

Loši je tad bio u teškoj materijalnoj situaciji. Kako mi je sam pričao, bilo je dana kada je jeo samo hleb udrobljen u mlijeko. A opet je  rastao  kako mnogi drugi vježbači ne bi ni sa najboljom mogućom ishranom, i sa sve inekcijama steroida zabodenim u guzicu, pardon, u gluteus. Sav,  novac koji bi zaradio kao noćni čuvar, vozač, fizički radnik, trošio je na hranu i suplemente.
Vjerujem da se tad našao neko da ga sponzoriše, da bi bio upamćen u bb krugovima i van ovih prostora.

No kurBa zvana život, rijetko kome izađe u susret sa povoljnom ponudom. Obično moraš da je ganjaš i savatavaš, vučeš za rukav, cimaš i peglaš se za iole pristojniju kombinaciju.

Poslije izvjesnog vremena on bataljuje sa treninzima, te nam se i kontakti razređuju.
Kosovski rat ga zatiče na odsluženju vojnog roka i to u nekoj od onih jedinica koje su završile na prvoj liniji pakla i tamo ostale do kraja. Jedino što bi o tim danima mogao od njega da saznaš bilo je  - Nagledao sam se svega.
Sledećih godina  sretao sam ga ponekad, u ranim jutarnjim časovima, dok bih čekao autobus za brodogradilište, kako se umoran  vraća s posla. Radio je tada u pekari, već oženjen, s malim dijetetom. Zajebano - komentarisao bi bez prevelikog kukanja, a lice bi mu i dalje odavalo onu istu stoičku vedrinu.

A onda je nastupio period u kojem se godinama nismo sreli ... sve dok se prošle zime nije pojavio, a gdje drugo, do u klubu HP.

Tek tad sam saznao da već poduže radi za neku zapadnu zaštitarsku agenciju na vrućim terenima bliskog i srednjeg istoka. Par godina Irak, zatim Avganistam. Dobre pare, mada preskupe. Ona " iole pristojnija kombinacija"  koju sam spominjao značila je ustvari - život pod hipotekom.
Pričao mi kako ga je već na samom dolasku u Irak, pri vožnji s aerodroma do baze, dočekalo prvo vatreno krštenje. Džip iz pratnje, sa čela kolone, ovjerio protivtenkovsku. A i poslije je sve išlo baš kao po onoj narodnoj - po jutru se dan poznaje. No nije mu padalo na pamet da odustane. Lud i srčan, kakvog ga je bog dao, i već  sa iskustvom iz jednog nimalo "bezazlenijeg" rata, brzo se nametnuo kao vođa tima. Zadobio je povjerenje i zapadnjaka i lokalnog stanovništva.
No o detaljima njegovog službovanja slabo se što moglo doznati. Ponovo bi na znatiželjna zapitkivanja samo lakonski odgovarao - Nagledao sam se svega.
Kući dolazi povremeno, na odsustvo, kao kakav pomorac. Bude malo s familijom, druži se s djecom, uveče vileni po kafanama i ponovo bježi natrag u svoje bojevo ludilo.
Vidim navukao se dobrano na opasnost. Takvi su ti adrenalinski tipovi, samo da je čupavo i gusto. Kao da će im glava eksplodirati ako nije u torbi.
Trenutno je uključen u antipiratskim misijama u Somaliji i Keniji. Valjda se zasitio pijeska i pustinje.

 Iako izbjegava ratne priče, o čudima Avganistana rado govori. Otud i ova slika. Kao što se vidi - nema više nabreklih mišića, ali osmjeh je ostao. Samo to vam neće biti prikazano. Nadam se da vam je ovaj njegov ortak sa fotke dovoljna kompezacija :). Ono o kalašnjikovu je, naravno, bila šala.
Nemam nešto posebno pametnom da mu poručim, sem - čuvaj se, Loši, i sve najbolje, što god to značilo tamo gdje si.