Autor: Rodoljub Šabić
Početkom godine Vlada je, na usvajanje po hitnom postupku, uputila u Narodnu skupštinu Predlog zakona o detektivskoj delatnosti. Iako (pre)dugo očekivan, sadržavao je brojna rešenja koja su, sa stanovišta zaštite podataka o ličnosti, bila praktično neodrživa. Bila je obaveza Poverenika za (informacije od javnog značaja i) zaštitu podataka o ličnosti da na to reaguje, pa sam to i učinio i apelovao na Vladu da predlog povuče iz procedure.
O tome, kao i o konkretnijim razlozima poverenikovog apela pisao sam i ovde, na blogu, u postu Opasan novogodišnji poklon. U najkraćim crtama, dakle - Predlog je sadržavao i očigledno neustavne odredbe, u nizu normi je bio kontroverzan, kontradiktoran i nejasan, pa nisam imao dilemu da bi njegovo usvajanje širom otvorilo vrata mnoštvu mogućih povreda privatnosti odnosno zloupotreba podataka o ličnosti.
Suprotno Ustavu Srbije koji u članu 42. izričito utvrđuje da se prikupljanje, držanje, obrada i korišćenje podataka o ličnosti uređuje zakonom, predlog zakona je predviđao da kad su u pitanju zbirke podataka o ličnosti koje vode detektivske agencije ili preduzetnici „bližu sadržinu tih podataka i način vođenja tih evidencija propisuje ministar". Ovo rešenje nije samo problematično sa stanovišta neustavnosti, nego i sa praktičnog stanovišta. Imajući u vidu već „poslovičnu" brzinu Vlade i ministarstava u donošenju podzakonskih akata, s mnogo osnova se moglo pretpostaviti da bi zbirke podataka koje se obrađuju i način vođenja evidencija o njima dugo vremena bile u stanju opasnog provizorijuma.
Predlog zakona je predviđao obavezu organa uprave i pravnih lica koja na osnovu javnih ovlašćenja vode evidencije i što je posebno teško shvatljivo, šta god da je predlagač imao na umu, i „drugih rukovaoca" (dakle praktično svi koji imaju bilo kakve zbirke podataka o ličnosti), da daju detektivima lične podatke građana. A za to je, kao pravni „osnov", predviđen ugovor koji detektiv ima sa svojim klijentom, odnosno njegovo ovlašćenje, čime je direktno dezavuisan jedan od osnovnih principa Zakona o zaštiti podataka o ličnosti, po kome je obrada podataka o ličnosti dopuštena samo kad je izričito predviđena zakonom ili kad za to postoji izričit pristanak lica o čijim podacima se radi.
Posebno „zanimljive" bile su potpuno fluidne formulacije kojima je utvrđivan krug lica čije podatke detektivi mogu obrađivati. Formulacije poput „nestala lica ili lica koja se kriju" ili „lica koja su korisniku usluge prouzrokovala štetu", ili „lica koja anonimno postupaju prema korisniku usluge narušavajući mu privatnost". Fluidnost i rastegljivost ovih formulacija dodatno je potencirana činjenicom da predlog nije utvrđivao kako se te „relevantne" činjenice dokazuju, što bi omogućavalo i takvo tumačenje po kome je za „postojanje" tih činjenica dovoljna i prosta tvrdnja naručioca posla. Praktično bi se, po ovom „osnovu", moglo pristupati podacima o ličnosti neograničenog kruga građana.
Post „Opasan novogodišnji poklon" završio sam konstatacijom da nemam sumnju da bi usvajanje ovog predloga unelo dodatni haos u naš „sistem" zaštite podataka o ličnosti koji, i bez toga, postoji u jedva rudimentarnom obliku. Dodavši da, nažalost, u pogledu dobrog ishoda apela koji sam uputio Vladi i apela koji ću, eventualo uputiti Skupštini ipak imam sumnju.
Vlada je danas povukla Predlog zakona o detektivskoj delatnosti. Pokazalo se da s tim u vezi nisam bio u pravu i baš dobro što je tako.