Ako je istorija učiteljica života, a jeste, irski primer je veoma poučan 132 godina kasnije i za građanke i građane Srbije. Primer bojkota najbolje se može uporediti sa ofsajdom u fudbalu: protivnički igrač se pomoću tzv. ofsajd zamke nađe u nedozvoljenom položaju, i od njegovog gola nema ništa.
A da bi utakmica uopšte mogla početi, potrebno je unapred odrediti precizna pravila igre. Na žalost, odnosno na nesreću, u Srbiji nikada nisu dogovorena fer i korektna pravila izborne igre. Dok su u svim zemljama Istočne Evrope, nakon pada Berlinskog zida, održani okrugli stolovi, na kojima su se vlast i opozicija dogovorili oko izbornog zakona, jedino u Srbiji te demokratske institucije nije bilo. Umesto okruglog stola, Srbija je imala kanabe, na kome se sve odlučivalo, a potom salone, kabinete i rezidencije.
Naše izborne utakmice, od 1990. do danas, ličile su na one poznate seoske fudbalske mečeve, koje su domaći timovi morali da dobiju, pošto-poto, milom ili silom. Ako ne upali podmićivanje sudije, proći će koverat za protivničkog golmana. Ako glavni sudija dobro sudi, naći će se pomoćni sudija, koji će zažmuriti na par ofsajda domaćeg tima. I najzad, ako baš ne može drugačije, slede batine za glavnog sudiju i igrače protivničkog tima. Delegat na utakmici, naravno, ništa nije video niti zapisao, pa nema prepreka za domaćine da idu dalje.
Izborni sistem u Srbiji je takav da umesto birača postoje samo - glasači, kao u vreme komunističkog jednoumlja. Postojeće stranke su iznad i protiv Ustava Srbije, jer umesto birača, upravo te stranke odabiraju tzv. narodne poslanike i odbornike. Sa mafijaškom ucenom zvanom blanko ostavke! Pa zato, kako to čak i NIN primećuje, ni na predstojećim parlamentarnim izborima u Srbiji "neće biti važno ko je osvojio najveći broj glasova, već kakva će biti trgovina političkih partija i njima bliskih tajkuna".
Vlast u Srbiji još uvek je prćija ratnih profitera, tajnih službi, organizovanog kriminala i njihovih agenata - stranačkih vrhuški. Umesto demokratije dominira strankokratija. Umesto institucija vlada - korupcija.
Meni i kao građaninu i kao novinaru posebno je nemoralna i amoralna činjenica da evo, za protekle 22 godine, posle toliko održanih parlamentarnih i lokalnih izbora NIKADA nisam mogao da saznam, da upoznam, da razgovaram sa poslanikom u Narodnoj skupštini ili barem sa odbornikom u Skupštini moje opštine. Koga sam ja to "birao" svih ovih godina? Ko je to zastupao moje komšije, moje rođake, moje ukućane, mene svih ovih godina "biranja"? I zašto smo osuđeni da i dalje budemo samo glasači, a ne BIRAČI? Da glasamo jedno, a gledamo drugo, uvek ISTO! Ili kako je to pre neki dan licemerno protumačio Dragoljub Mićunović, odgovarajući na pitanje o pozivima na bojkot izbora: "Mnogi kažu - nemojte glasati. Tih voajera kao da se ne tiče društvo."
Ako smo već više od dve decenije samo voajeri, a stranačke vrhuške akteri, šta bi izlazak na glasačka mesta mogao da promeni!? Bojkot izbora je važan i neophodan ne samo zbog upućivanja jasne i opominjuće poruke partijama tzv. režima i tzv. opozicije, već i zbog HITNE promene izbornog sistema u Srbiji!
Zato se odgovor na dilemu bojkot ili ne, nalazi u onoj staroj, dobroj poslovici koja glasi: "Na kokoške ne treba ići topovima. Dovoljno je samo reći IŠ!"
P.S. Karikatura Toše Borkovića iz najnovijeg, 111. broja satiričnog časopisa ETNA (http://www.etna.dencic.com/) ilustruje sav jad i bedu ovdašnjeg glasačkog tela.