Taman sam se navikao na činjenicu da kradu. I stvarno sam bez puno nerviranja prihvatio da čak ni glavni putevi ne mogu da se očiste zato što su spiskali sve pare iz opštinskog budžeta, pa za čišćenje snega nije ostalo ništa. A i glupi sneg, nije mogao da sečaka jedno šest meseci, dok se ne skupe pare. U stvari, bolje što nije, ko bi čistio toliki sneg po avgustovskoj vrućini.
Bliže nam se izbori, što je idealno vreme da stranke pokažu koliko brinu o deci i starima. I tako je podmladak Demokratske stranke u mom gradu krenuo da čisti sneg ispred staračkog doma. Došlo je njih 12, sa sve lopatama, na već poluočišćeni prilaz domu, lopatalo nekih 10-15 minuta, taman da ih snime kamere i fotoaparati lokalnih medija. Onda su ušli u prostorije doma, gde ih je dočekao direktor, koji je igrom slučaja član iste stranke. Popili su, zamezili i otišli kući. I meni je ostalo da se malo bavim matematikom:Ako tri žene očiste sneg neprestano lopatajući 4 sata na -10 stepeni, koliko bi vremena trebalo dvanaestorici dvadesetogodišnjaka da očiste istu površinu? Sat vremena. Mnogo je, pa što deca da se toliko maltretiraju. Zar treba da se prehlade?
Generacija naših majki i očeva je na močvari podigla Novi Beograd, a njihovi naslednici ne mogu da odvoje sat vremena godišnje da učine nešto korisno. I kakvu budućnost da očekujemo, kada režim šalje jasnu poruku: Samo ćutite, učlanite se i slušajte šta vam se kaže, a mi ćemo se postarati da nikad ništa ne morate raditi.
I krčag ide na vodu dok se ne razbije.