- Uuuuuh!
- Šta ti je?
- Ma, ništa...
- Kako ništa?
- Lepo.
- Nije lepo. Nabacila si taj svesumilađepotonule izraz na lice i već sedam i po minuta nervozno cupkaš levom nogom i kuckaš prstima o sto.
- Paaaa?
- Pa, ništa. Samo primećujem da ti nisu sve koze na broju.
- A je l' tebi to baš toliko bitno?
- Da vidiš da i nije.
- Hoćeš li onda da me pustiš da se durim k'o čovek?
- Neću.
- Zašto?
- Zato.
- Znači, hoćeš da se svađaš?
- Neću.
- Što me onda ne ostaviš na miru?
- Neću.
- Zašto?
- Zato.
- Ipak hoćeš da se svađaš?
- Neću.
- Hej, nemoj da me nerviraš! Namerno vrtiš razgovor u krug, a to počinje da mi ide na živce, kao što mi idu na živce sve te silne začkoljice sa rečima.
- Aaaaa..! Tu smo, dakle. Reči te žuljaju. Smem li da pitam zašto?
- Zato.
- I šta sad? Durićeš se i dalje?
- Hoću.
- Zašto?
- Zato.
- Sada ti vrtiš razgovor u krug.
- Pa?
- Pa ništa. Samo primećujem...
- A je l' primećuješ koliko je teško razgovarati, pisati, čitati? Koliko su reči dvosmislene i besmislene i raznosmislene i tako pogodne za učitavanja i pogrešna tumačenja i nesporazume i zađevice i nerazumevanja i zlomisli i razmimoilaženja i nesnalaženja i povređivanja i saplitanja i izvrtanja i zapetljavanja i ...
- Primećujem, naravno. Ne govoriš mi baš ništa novo.
- Je l' ti sad bar malo jasnije?
- Nije.
- Zašto?
- Zato.
- Eto... Ponovo to radiš.
- Šta?
- Vrtiš razgovor u krug.
- A šta bi ti?
- Ništa.
- A ti se opet duriš.
- Da.
- Zašto sad?
- Zato.
- I? Dokle ćemo ovako?
- Dok me ne ostaviš na miru.
- Zašto?
- Zato.
- Da znaš da mislim da se njanjaviš bez veze.
- Misli.
- Čemu taj ton?
- A čemu tvoje insistiranje na razgovoru? Ako ti lepo kažem da me se prođeš, učini to. Zašto nastavljaš da me gnjaviš?
- Oooo! Gnjavim te. Dobro, da znam. Evo, neću više.
- ...
- ...
- Sad se ti duriš.
- Pa?
- Pa ništa. Samo primećujem.
- I?
- Zašto?
- Zato.
- Opet to radiš.
- Šta?
- Vrtiš razgovor u krug.
- Pa?
- Paaa, ništa..
- ...
- ...
- ?
- .