Gost autor| Literatura| Sex

VILINSKA ŠUMA (Vilin-saga se nastavlja) V/2

mlekac RSS / 02.02.2012. u 00:42

Četvrtak i za one koji bi da odmore od politike - vaše uobičajeno druženje sa Anonimnim_Autorom.

Da skratim priču - Un u akciji! 

 

BBFC_PG_Certificate_UK-logo-55B4EF3B35-seeklogo.com.gifDve nedelje kasnije, u dvorani Majke Magle, sve četiri vile stajale su ispred Haldirovog prestola. Njihova mala misija na Krakhajmu proglašena je opštom katastrofom. Haldir je, naravno, imao doušnike među Torvildovim vikinzima i oni su, naravno, uglavnom tačno opisali šta se tamo dešavalo, uz malo ljudskog preterivanja, razume se. Prosto neverovatno, ali glas o tome je stigao mnogo pre nego što su se vesele vile pojavile, vodeći na dugom konopcu jednog zgodnog mladog preneraženog sveštenika i tri izmučene kaluđerice. Za razliku od severnjačkih morskih sokolova, vilenjaci nisu imali običaj da uzimaju zarobljenike, robove, niti išta slično. Vile su se u svojoj brizi da pošteno ispune zadatak, izgleda malo zanele.

valk2.jpg

Haldir je sedeo na svom velikom izrezbarenom tronu sa glavom u rukama, a Nim, koji mu je uvek stajao sa leve strane vikao je na skupinu iz sveg glasa. Sledećeg momenta Kju i Frija skliznuše nečujno u prostoriju i stadoše pored Sigruda Napovilnog malo udaljenog od grupe vila, jer je on ipak ovde imao status gosta. Tu su bili još Anunel i Nazz, Linelina deca, crveneći po običaju zbog majčinih postupaka, iako je trebalo da su se tokom vremena navikli na to... Ugledavši vilin-princa, zapenušali Nim osu viku i na njega:

- I ti, uobraženi balavče! Ti si nam je doveo. Misliš da je u redu da svaku divljakušu koja malo bolje izgleda zavileniš! Pogledaj sada šta je uradila... -

Haldir odsečno podiže ruku ispred Nimovog lica, a ovaj zaćuta. Bez obzira na težinu situacije, gospodar Astara predviđao je opasnost pre nego što se ona i pojavi. Priča o tome koga Kju zavilenjuje mogla bi dovesti do Rusale, a onda bi se rasprava, u takvom stanju, mogla završiti samo smrću jednog od njih dvojce.

Princ je, kada su rasprave u pitanju, malo bio povukao temperament na svoju majku, samo što se kod njega to nije završavalo na neukusnom vređanju. Granica Kjuove tolerancije nije bila pređena i on pokuša da se mirno uključi u razgovor:

- Za ime Araksa, šta su to one tako strašno uradile, kad je Nim toliko izgubio živce? Kad sam ih ja na pristaništu ostavio bile su vesele i dobro raspoložene. Imale su uz sebe ovog napovilnog, tridesetak odanih, snažnih vikinga i kese pune zlata. Šta je u toj priči moglo da pođe naopako? -

- Sve - reče Haldir turobno - Baš kad misliš da ništa ne može pođi po zlu, Loki iskoči iz nekog budžaka. To bar važi za tvoju lughajmsku izabranicu. Šta je ostale tri spopalo, to niko ne zna. -
- Sećaš li se zašto smo ih poslali na Krakhajm? - upita Nim, sada mnogo mirnije.
Kju nevoljno klimnu glavom znajući da sad slede neke vrlo teške optužbe protiv Un i ostalih.
- Poslali smo ih da prekinu gradnju novog manastira, oslobode stanovnike od pretnje kmetstva koja se nadvila nad njima i potkupivši viđene ljude u selu otvore vrata povratku vere u nas. Sve mirno, elegantno i bez buke. - govorio je mekano Nim, čineći očigledno ogroman napor da se smiri.
- Da, da! Mirno i bez buke. Baš zato ste nam dali da ponesemo onoliko vatre koja puca... - ne izdrža da mu ostane dužna Un.
- I, šta ste uradile? Stanovnici Krakhajma umesto da slave naše ime i dobročinstvo, toliko su uplašeni da će na prvi pomen vilinskog naroda, verovatno plivati sve do Vinlanda. -
- Ma sve su to bili okoreli Hrišćani, spremni da nam zariju bodež u leđa, čim se neoprezno okrenemo. Ja sam primetila nekoliko mlađih kojima uopšte nećemo ostati u lošem sećanju. Neki su čak insistirali da pođu sa nama, ali smo ih ubedile da sačekaju do neke sledeće posete. - umeša se Linel.
- Ma odkud ti u celoj priči? Od koga si dobila dozvolu da pođeš na tu misiju? Sto pedeset godina nigde te nije bilo, i baš si našla kad i gde da se pojaviš! - ponovo poče da viče Nim.
- Ja sam vila plemenitog porekla! Ni sam Gator ne može da mi naređuje, gde da idem, i šta da radim. Upamti to, slugo! -
- Ti si sramota za vilinsku vrstu. Samo te zanimaju ljubav i nasilje. Uhvatila si ovu mljađariju pod svoje, pa su i one poludele. Tvoje plemenito poreklo se toliko degenerisalo u tebi da je stvorilo monstruma. Ti nisi više vila nego... Ti si...Ti si... - Nim i pored svog nagomilanog besa nije mogao da nađe u vilenjačkom pojmovniku šta je zapravo ona. Bilo je doduše nekih ljudskih izraza, ali je sa pravom smatrao da je neprimereno upotrebiti ih.
- Neodoljiva? - namerno ga pecnu ova.
Stari Nim tada eksplodira:
- Vas tri ste našle da se udružite sa „tim"? Sve četiri ste nešto najgore što je Astar iznedrio. Tolika surovost. Toliko nepotrebno nasilje. Stidim se sto sam ista vrsta sa vama. Obrukale ste nas za čitavu istoriju i malo iza nje! -
Ovo vređane je prešlo granicu i Ohen se sa svom snagom svog autoriteta u Mag-Melu obrati zapenušanom vilenjaku:
- Slušaj me sad, ti, bedni učitelju borilačke veštine. Ja nisam smislila ovaj zadatak. Ti si dao ocenu da Un može bez problema da ga uradi. I urađen je kako treba. Temelji su srušeni. Stražari pobijeni. Dunđeri rasterani. Hrišćani preplašeni, a njihova misija oterana. Srušili smo i veliku kamenu crkvu pride. E, ako si mislio da će nas u Krakhajmu dočekati sa raširenim rukama, gadno si se prevario. Prvo, građevinu nije čuvalo nekoliko stražara, nego pedeset dobro naoružanih i odmornih plaćenika, do grla u gvozdenom pletivu. Hoćeš dalje?
Tu, u jednoj kući, bilo je dvadeset i sedam besnih devica, kaluđerica koje su bile spremne pre da umru nego da izgradnja njihovog budućeg manastira stane. Sve su grebale i grizle u pokušaju da nas zaustave. Znaš i sam koliko mogu da budu teške žene sa hormonskim disbalansom. Viđeni ljudi Krakhajma nisu pošteni domaćini, koji bi normalno za određenu svotu promenili mišljenje, nego zatrovane budale koje za svoje postupke očekuju nagradu prolaza kroz rajske dveri. Na onom svetu naravno. Uz sve to, sami seljani bili su vrlo voljni da robuju manastiru i dočekali su nas citatima iz Biblije. To tamo nikako nije bila mirna misija. To je bio pravi rat gde smo mi, sa ovom našom šakom jada od vikinga, stajale protiv celog ostrva. Trebalo bi da nas smatrate heroinama, a ne nasilnicama. -
Nim htede nešto oštro da odgovori, ali mu se Haldirova ruka ponovo nađe ispred usta. Preko ramena mu se obrati umirujućim tonom:
- Hvala Nim, možeš se povući! -
- Ali gospodaru, one su nam zauvek upropastile šansu da se vratimo na to ostrvo. -
- Izađi malo napolje i opusti se. Razgovor sa tobom je postao bezrazložno neprijatan. Nisu one uništile našu nadu u prijateljstvo stanovnika Krakhajma. Ona je pala, kada je podignuta velika kamena crkva, kojoj su se stanovnici drugih sela divili. Idi sad i posmatraj vodu jezera. To najbolje smiruje um. -
Nim tako besno otutnja napolje da se od težine njegovog koraka cela kamena dvorana tresla. Frija uplašeno pogleda u pećinski nakit koji im je visio iznad glava.
Vilin-kralj spusti pogled na grupu vila ispred sebe.
- E, sada ćete lepo da mi kažete šta se stvarno dogodilo na tom prokletom ostrvu. Znam ja koliko ljudi umeju da preteruju kad smo mi u pitanju. Hajde polako da mi jedna od vas sve po redu lepo ispriča, a druge da je ne prekidaju. Obećavam da neću vikati kao Nim. Ne želim pravu priču da bih vas kažnjavao, nego da znam kakvu dalju politiku na tom ostrvu možemo voditi. Pa nije moguće da me se plašiš i ti Ohen. Pa svi smo mi ovde jedna velika porodica. Svi smo na istoj strani,- obrati im se Haldir umirujuće. Un se činilo da taj vilenjak uopšte ne ume da se ljuti. Imao je neverovatne živce. Naravno, čim je živeo sa Asgardom.
Vile se zgledaše između sebe. Onda Ohen istupi i zauze malu stoličicu koja se nalazila pored Haldirovog zastrašujućeg prestola koga su vilenjaci stalno selili na mesta na kojima se Vilin-kralj tada nalazio. Zatim se zagleda u Haldira i reče:
- Ovo će biti duga priča, moj gospodaru, suviše sam stara i umorna od puta da je prestojim.-
Haldir tada naredi i ostalim prisutnima da posedaju, pa naruči da se donesu osvežavajuća pića i neko meze. Uopšte, jako se trudio da atmosfera bude prijatna. Pravi razgovor prijatelja, a ne ispitivanje. Ohen ga još jednom zahvalno pogleda pa započe priču:
- Prvo, da znaš to ostrvo nije ni malo pristupačno. Zaista izgleda kao ploča leda na vodi, samo što je od stena, a oko njega je mnogo kamenog krša koji otežava pristajanje. Jedva smo našli pristojno mesto za naš mali brod. Onda smo se morali uspeti kozijom stazom, jedno tridesetak metara, uz skoro vertikalne stene. Jedan od naših ljudi okliznu se i razbi o oštre hridine, dok smo se penjali. Pao je u tišini da ne bi izdao nas ostale. Kakav heroj, a nisam mu ni ime saznala... Sve mi se nešto čini da je taj pristup pravi razlog što vikinzi ne pustoše to ostrvo, a ne strah od kralja Harolda Modrozubog.
Kada smo se konačno ispeli na travnatu površinu vedra noć je još trajala. Selo se ispred nas lepo videlo na zalazećoj mesečini. Bilo je bez zida ili šanca. Mirno smo ušetali u njega i primetili dosta naoružanih ljudi u maloj kući pored crkve. Poklasmo stražu i uletesmo unutra, u nameri da zarobimo usnule vojnike. Ali spavači pružiše nenadano žestok otpor. Mi se onda povukosmo puštajući naše dične pratioce da bar malo uposle svoje sekire. Te šeprtlje uspeše da ih pobiju ali izgubiše trojicu ljudi. Lično sam pregledala leševe protivnika - bilo ih je dvadeset i jedan, znači duplo od onoga što smo očekivali. Taman smo doouom lečili naše ranjenike kad se začu bronzani rog. Stenjući i zveckajući ulicom je dolazila sila od preko trideset vojnika, svi u tamnom metalnom pletivu sa velikim štitovima i gvozdenim kacigama. Tu se pokazalo da je bilo pametno što smo poveli Sigruda i Linel. Naši, daleko slabije opremljeni vikinzi teško da bi zaustavili ovu gomilu gvožđa i šiljaka. Već su se spremali da pobegnu. Tri naša luka takođe ih ne bi zaustavila i pored sve naše preciznosti i brzine. I sa pet smo imali problema
Jedan od tih krupnih najamnika uspeo je da dotrči do nas, vitlajući mačem, sa četiri strele u sebi. Bar dve od njih sigurno su bile trenutno smrtonosne. Nesrećnik je izgleda bio suviše glup da shvati kako je mrtav. Naši zaštitnici pred njim ustuknuše vičući da je u pitanju draug. Tada Un, kojoj smo po tvom savetu prepustile komandu oko cele operacije, ote sekiru zbunjenom Torvildu i objasni najamniku da su valkire davno stigle po njega. Posle toga je gunđala vikinzima kako pored njih sve mora da uradi sama. -
- Jadna, slabašna devojka! - nasmeja se Haldir - Nego, reci ti meni da li je među najamnicima bilo preživelih.? -
- Nije, naravno! Hrišćanski fanatici se ne predaju živi. Presrećni su da odu kod svoga zakucanog Boga. -
- Ne mislim da je baš tako. To su najamnici, a da bi pokupio najamninu moraš prvo da preživiš. - objasni joj Haldir.
- Dobro. Naša greška. Uglavnom, Torvildovi vikinzi sigurno su ih dotukli dok su im skidali opremu, ako je uopšte i bilo onih koji su još pokazivali znake života.. Samo to ni izbliza nije bio kraj naših problema. -
- Šta, bilo je još vojnika? - zapanji se Vilin-kralj. -
- Ma nekih šest koji su čuvali kaluđerice, ali oni nisu bili uopšte raspoloženi za borbu. O njima ću da ti ispričam kasnije. Baš kao što sam rekla, Linel i Zara su se baš loptale sa glavom onog berserka, kada ulicom naiđe preko dve stotine ljudi larmajući i dozivajući se. Mnogi od njih nosili su oružje, ali bili su uopšte loše opremljeni. Svetlost baklji se prosu po malom trgu ispred crkve, gde su na gomili ležala tela izmasakriranih najamnika. Videvši toliku pobijenu vojsku ispred nas seljani izgubiše hrabrost.
Un tada istupi ispred grupe i lepo, biranim rečima, reče ko smo i da dolazimo u miru. Ali, srca seljana suviše je zauzela ta mračna vera i oni se ne htedoše mirno razići kućama. Nisu nam ni malo verovali. Starešina sela podigao je krst i podržan od dvojce hrišćanskih sveštenika stao je da recituje neke gluposti iz Biblije. E, tada su stvari potpuno izmakle kontroli. Un, koja je do tada bila vrlo smirena i promišljena, kako i dolikuje pravom vođi, odjednom polude. Ustreli govornika pravo u čelo, pa, isukavši svoje vilin-sečivo iz štapa pojuri pravo u masu uplašenih seljana. Mi potrčasmo za njom, ne stigavši da ispalimo ni jednu salvu svojih smrtonosnih strela. Masa seljaka se rasprši i oko starešininog leša ostaše samo ona dva crnomantijaša. Prvi, mlađi, pao je odmah na zemlju od straha, a drugi, visok i suv stao je da nas dočeka čvrsto raširenih nogu pucajući Laponskim bičem i psujući nam majku pagansku. Un dočeka njegov udar vilinskim sečivom, ali kraj koji je odsekla udari je po uvu i olovne kuglice joj pokidaše kožu. U sledećem trenutku razoružala je sveštenika, odstranivši njegov strašni bič zajedno sa šakom. Onda ga je dočepala, bacila na zemlju i svojeručno ga vezala tukući ga pesnicama iz sve snage. -
Kju i Frija su gledali sa zaprepašćenjem. Un se retko kada tako ponašala. Obično su je njih dvoje u svemu vukli za sobom. Frija kao da se nečeg prisetila:
- Čekaj, čekaj! Laponski bič od irvasovog creva se olovom na kraju? Pa nije valjda... -
- Velečasni Klod! Johan Klod! (Un nikako nije mogla da izgovori kako treba ime Žan) Možeš li zamisliti moju sreću kad sam ga u onoj svetini videla? Biskup Tojstolf poslao je bezgrešnog Kloda da nadgleda izgradnju manastira i verovatno da malo podstreka dunđerima svojim bičem. -
- Dobro ga se sećam kada su nas ono uhvatili na seniku, došao je kod Harolda počeo na očigled svih da nas mlati bičem onako vezane, zahtevajući da u ime biskupa on vodi naše ispitivanje. Rep ga odbi rekavši da ima sasvim dovoljno dokaza protiv nas, pa da naše priznanje ništa ne bi izmenilo, a mučenje devojaka bi samo nanelo veliku sramotu njemu i njegovoj časnoj porodici. Međutim, sveštenik kao da ga uopšte nije slušao. On je i dalje govorio o usijanom gvožđu i sličnim užasima zažarenih očiju, tako da ga gospodar Harold Surovi na kraju otera pripretivši mu sekirom. Još dugo je ispred ograde od balvana urlao: „Samo mi ih dajte na tri dana! Samo tri dana! Pa će se dobrovoljno popeti na lomaču i još vas moliti da što brže raspalite vatru!" Gospodar, iznerviran zbog takvog nedoličnog ponašanja, obrati se Krvavom Biskupu i ovaj ga posla na nekoliko dana vam Lughajma. Bar dok se naše pogubljenje ne obavi. To nam je uštedelo dopunske probleme na odlasku. Taj sigurno ne bi mirno stajao gledajući kako nas Kju odvodi. - doseti se tamnokosa koja je još imala ožiljak ispod desne lopatice na mestu gde je strašna Klodova kamdžija našla put između debelih konopaca.
- E, moja sretnice. Ti si ga samo tako upoznala. Ja sam morala da idem u versku školu koju je on vodio. Tu nije koristio bič nego neko tanko pruće. Tukao nas je po dlanovima i stopalima, a još više bi se razjario ako bi se neko dete rasplakalo. Tukao nas je za neznanje, za okretanje na času, čak i za pogled kroz prozor. Tukao je, samo je tukao. Pošto nas nije učio da čitamo nego smo sve bubali napamet, ozbiljno sumnjam da je često izmišljao drugačiji kraj, samo da bi imao izgovor da upotrebi šibu.
Priča se da je u svojoj zemlji bio stručnjak za pronalaženje ljudi koji su tajno sprovodili paganske rituale. On se specijalizovao za ispitivanje dece koja su vrlo krotko posle njegovog tretmana pristajala da optuže svoje roditelje. Jedne oštre zime pokupio je čak šesnaestoro dece, i odveo ih na zaleđeno jezero da bi ih zagnjurivao pod led, što je bila njegova omiljena metoda u radu sa decom kad su za to postojali uslovi. Ali, na žalost, led se pod tolikim ljudima provalio i sva deca su se sa još gomilom njegovih pomoćnika podavila. Prokletog Kloda je spasao Bog ili đavo - u njegovom slučaju potpuno svejedno. Od tužbe ne ispade ništa i on pade u nemilost lokalne crkve. Tada je biskup Tojstolf čuo za njega i pozvao ga da u Lughajmu malo urazumi mlade antihriste. Tada otpoče njihova duga i plodna saradnja. -
- Pa, šta si uradila sa njim kad ti je pao šaka? - zapitaše svi koji nisu bili na Krakhajmu u horu.
- Tada nije uradila ništa osim što mu je podvezala ranu i zatvorila ga je u crkvu pod vikinškom stražom. - Reče Ohen kojoj je bilo stalo da naglasi kako je ovo njena priča. - Morale smo prvo da obavimo posao oko rušenja temelja manastira. Tu smo našli na graditelje koje je trebalo uplašiti i razjuriti Oni su taman postavili masivne temelje novog zdanja i čekali propisana četiri meseca da se slegnu. Bili su to veoma razumni i pristojni ljudi, spremni za svaki kompromis. Začudo, bilo ih je svega devetnaest, zajedno sa arhitektom i čovekom koji je merio i proračunavao, i nadzornikom radova. Lepo su se nagodili sa nama da za duplu vrednost novca koji su dobijali za taj posao odu odatle i na sve strane šire priče o vilinskom prokletstvu. Za tu uslugu svi dobiše po zlatnik više. Zatim smo razneli temelje.
Vatra koja puca ostavila je veliki utisak na dunđere. Jedni su smatrali da je ona predivno sredstvo za ubrzanje nekih radova, a drugi padoše u beznađe jer su smatrali da će im zanat izumreti, ako uz pomoć toga svako bude mogao da ruši zidine. Ja im rekoh da je ta vilinska magija ovde sa nama od početka vremena, pa je njihov zanat u međuvremenu i nastao, i usavršio se. Oni su se na to smirili i počeli pakovati za put. Taman sam počela da pregovaram sa Torvildom da ih za naše pare preveze na kopno zajedno sa njihovom opremom, kada se odnekuda pojavi rulja od dvadeset sedam histeričnih žena i devojaka koje nasrnuše na nas noktima i zubima. To su bile kaluđerice koje su bile tu da pomognu dunđerima oko hrane i odeće, a istovremeno da utanače sa arhitektom šta hoće da im naprave u tom novom manastiru. Pošto su začule eksplozije i videle da se dunđeri vraćaju prema obali, potrčale su da ih zaustave po cenu života. Nastalo je jedno mukotrpno gušanje i navlačenje na putu prema pristaništu. To se, uskoro, pretvori u pravu tuču u kojoj su one ipak bile slabija strana. Pošto su neke bile silovane, a neke i pune modrica, ja bacih parčence vatre koja puca na ledinu. Njen prasak sledi sve koji su se tukli op putu. Vikinzi razdvojiše obe zavađene skupine. Poštovanje prema njihovom oružju smirilo je obe strane.
Nismo hteli da pravimo preveliki pritisak na te očajnice kojima je ljubav prema raspetom Bogu postala sve u životu pa ih sve zajedno uterasmo u kamenu kuću iz koje su izašle. Ostavismo na straži odane vikinge kojima je strogo naređeno da ne diraju te žene. Tu pronađosmo još šest najamnika u metalnom pletivu, očito čuvare kaluđerica. Oni se predadoše bez borbe i Un reši da im poštedimo živote. Mi ne volimo javna pogubljenja poraženih, a i Un se u tome slagala sa nama. Naši saveznici im oduzeše svo oružje i opremu pa ih ostaviše da među kaluđericama cupkaju goli ko od majke rođeni. Buduće stanovnice manastira, darivaše ih nekim komadima ženske redovničke odeće da pokriju svoju nagost, na šta su Vikinzi počeli da umiru od smeha. Bili su to vrlo lepi momci, očito od nekog specijalno izabrani za taj zadatak, što je samo govorilo da za bar neke od njih još ima nade. Znači da ima i onih koje su sačuvale zdrave prirodne instikte, ma koliko to bilo opasno za njih.
Ali, za jednu nije bilo nikakve nade. Bila je to debeljuškasta žena koja je trebalo da postane igumanija novog manastira. Ona se uporno zaletala na naše stražare. Tako da smo ih u par slučajeva morali lečiti doouom. Na kraju je Un i Linel vezaše i odvedoše u crkvu da ne uzbunjuje ostale. Tu sam sa Linel i Zarom morale da odlučimo šta ćemo sa njom. Najlogičnije je bili da je ubijemo, ali niko od nas nije bio previše sklon tome. Ludaci su kako se u većini religija smatralo bili u posebnoj milosti Bogova. Linel je smatrala da je po sredi „devojačko ludilo" i da se cela stvar može srediti razdevičenjem. Un je smatrala da je ona običan hrišćanski fanatik i da je šteta što je isekla Klodov Laponski bič jer bi je on možda prizvao svesti. Posle mnogo većanja odlučismo se za Linelin predlog. -
- I vi ste pustili vikinge da siluju tu jadnicu? - skoro jauknu Haldir, u uzaludnom pokušaju, da objasni ovim vilama koje stvari se ne rade nikako.
- Nije to bilo tako lako. Torvildovi momci je nisu hteli, zato što je stara i ružna. Međutim, dunđeri su pristali da to urade za nešto zlatnika više. Kažem vam, veoma pametni momci. -
- I to na sred crkve skrnaveći njihovu veru do bezumlja? - sada je Vilin-kralj zvučao zaista besno. I pored sve priče o nekažnjavanju, Un je počela da sumnja u Haldirove namere. Bolje bi bilo da se neke stvari prećute.
- Pa nisam mogla da dopustim taj intimni akt pred celim selom koje su vikinzi isterali na mali trg ispred kamene crkve. - branila se Ohen.
- I ti silovanje zoveš intimnim aktom? Sem toga ta žena je koliko sam čuo bila stara. -
- Samo četrdeset i šest, i jaka je kao kobila. Sedmorica su bila potrebna da se to uradi. To se dobro osetilo na mojoj kesi, ali znaš ti mene, ja sam glavna vilin-vidarka tvoje kuće. Za lečenje ne žalim para. - razmetala se Ohen, na nemi Haldirov užas.
- Sedam jakih mladih momaka. Baš joj se posrećilo! - Reče Linel zadivljeno, prosto ne shvatajući da neko ne gleda svet iz njenog ugla. Haldir uzdahnu:
- I, kako se to vaše lečenje završilo? -
- Posle toga je ostala da leži i rida na podu crkve. Bar smo onu fazu agresivnosti prekinuli. Bila je opasna i po sebe i po druge. -
- A Klod? Šta ste njemu uradile? Ako mi kažeš istinu o pevanju crkvenih pesama za vreme... onog i tvom dirigovanju, razmisliću da nikoga ne kaznim. - reče Haldir, gledajući Un.
- Ma nije bilo nikakvog pojanja i nisu mu dunđeri ništa uradili. Samo su ga posle toga zakucali na vrata crkve velikim ekserima i to povisoko. Znaš ono, smrt puna hrišćanske simbolike. - lagala je Un, ne baš spretno. Morala je gadno da se osveti za godine provedene u pevanju pod Klodovim prutom.
- I ostavile ste ga da tako dugo i sporo umire? -
- Ma kakvi, završio je on brzo. Odmah zatim smo zapalile crkvu. Umro je uvijajući se kao crv. - reče Ohen preuzimajući ponovo priču.
- A, nesuđena igumanija? Niste valjda i nju spalile? -
- Bez brige, ona nanjuši vatru, kao šumsko zvere. Nije se još ni dim podigao kada je izletela, onako polugola, na glavna vrata i otrčala nazad među svoje monahinje. Ovi šokovi su je, kako da ti kažem, oporavili, kada smo ponovo došle da je vidimo pred polazak, ona je opet vodila glavnu reč među svojima. -
- A šta ste uradile sa tim okupljenim narodom? On vam vala ništa nije bio kriv. - upita vilin-kralj bez nade da će išta dobro videti u ovoj priči svojih vila.
- Ništa strašno, oni bi se i onako okupili ispred plamteće crkve, jer su bili mnogo ponosni na nju. Ja im rekoh da tvojim ukazom zatvaramo hrišćansko svetilište kod njih. - poče nesigurno Ohen.
- Stavili ste moje ime ispred svih svinjarija koje ste napravili na Krakhajmu? Prosto ne mogu da verujem da mi to u lice kažete? - Reče Haldir malaksalo, izgubivši svaku volju za raspravom.
- Naravno da smo pomenule tvoje ime. Pošto smo odlazile morale smo da im zapretimo nekim koji je daleko moćniji od nas. Jasno je da smo se pozvale na strah koji sluge raspetog Boga osećaju prema tebi. Pokušale smo da ih dobro uplašimo.-
- Nadam se da niste skinule još neke glave u moje ime? - procedi Haldir rezignirano.
- U crkvi, Un je pronašla dve knjige pisane nekim nerazumljivim izuvijanim pismom koje uopšte ne liči ni na naše, ni na ljudske rune. Ne mogavši da ih odgonetnemo, rešismo da ih za svaki slučaj, uništimo. Jedno je sa njima sasvim bilo sigurno, slavile su raspetog Boga!
- Dok je njihovo svetilište gorelo, nemoćni seljani masovno kleknuše u prašinu trga i liše suze za svojim stranim Bogom sa istoka. Un je došla na ideju kako da oni zadrže bar nešto od tog njima dragog idola u sebi. Naredila je da svaki stanovnik Krakhajma, koji naočigled svih kleči i plače, ima da pojede bar po jednu stranicu iz njihovih svetih knjiga. Pergament na kome su rukom ispisane je bio star i dosta dobro obrađen pa to potraja. Vikinzi su raspolutili glave dvojci koji su hteli da odustanu, pa ostali sa novim žarom prionuše na svoj sveti obrok.
Un se preterano smilovala na njih, dozvolila je upotrebu soli i samo nekolicini da noževima naseku stranice na sitno za ostale. Tu seljaci pomisliše da su nas lepo prevarili, jer su veći deo usitnjenih pergamenata sakrili po nedrima i rukavima, umesto da ih pojedu. Međutim, oni viđeniji, iz prvog reda nisu mogli da se posluže tom prevarom. Torvildovi momci su ih pažljivo posmatrali veoma orni da uposle svoje sekire. Oni pošteno pojedoše svoje stranice. Od svega toga u stvari i ne bi neke štete, koža pergamenta bila je štavljena žirom, a boje su pravljene od čisto prirodnih stvari i ništa otrovno ne bi u njima. Pre svega tu se radilo samo o poniženju.
Veoma zadovoljna porukom koju ostavismo Un im obeća da će doći iduće godine da proveri kako se drže njenih uputstava i objasni im šta će uraditi sa onim koga uhvati da poštuje Boga sa jugoistoka. Reči ću samo da je pretnja bila vrlo ozbiljna, i ne bih volela sada ovde da je ponavljam. Raspustili smo seljane i oni se posakrivaše po svojim kućama. Crkva je dotad izgorela, ali nagaravljeni spoljni zidovi ostali su da štrče, kao kostur neke mrtve životinje. Linel primeti da će je domoroci sigurno obnoviti posle našeg odlaska pa mi to porušismo uz pomoć vatre koja puca.
Eksplozija je sad bila usred mesta pa je dobro uplašila seljane, koji ostaše bez par svojih slamnatih krovova. Zaključile smo da je naš posao tamo završen, i krenusmo sa tog mesta jada i čemera. Prokletstvo je bilo bačeno, dunđeri su otišli, a lokalni Hrišćani su bili toliko uplašeni, da nisu smeli izvući glave ispod svojih kreveta. Po nama, misija je postigla potpuni uspeh. Poveli smo onog mladog zgodnog popa, oca Leonarda, sa sobom. Bilo je vrlo rizično ostaviti ga, jer bi taj zanesenjak vratio seljane u njihovu veru, još pre nego što bi šareno jedro našeg drakara nestalo sa vidika.
Njega je, od početka našeg boravka na ostrvu, Linel smatrala svojim ličnim zarobljenikom i u svom odsustvu ostavljala ga Sigrudu da ga čuva, što je ovaj na naše iznenađenje bespogovorno radio. Da li je moja prijateljica sa njim u međuvremenu nešto imala, ne znam, nije bilo vremena, mada je sa njom, kada su te stvari u pitanju, sve moguće. Očito je gajila vrlo veliku naklonost prema njemu, a i on koliko sam mogla da ocenim nije ostao ravnodušan prema njoj. Nazivao ju je Džezabel, što je verovatno u njegovom narodu žensko ime od milja.
Pre nego što odosmo posetismo još jednom opatice, kako ih je otac Leonard nazivao. Njima takođe savetovasmo da se manu ćorava posla i napuste ostrvo, jer je prokletstvo bačeno na izgradnju manastira, a ako ih sledeći put budemo tamo zatekli dozvolićemo našim vikinzima da ih siluju i zatim rasprodaju na poznatim pijacama roblja u neznabožačkim zemljama. Da bi nas shvatile ozbiljno povedosmo sa sobom tri najlepše, nameravajući da ih spasimo doživotnog celibata. Na žalost, izgled nekih osoba nema nikakve veze, sa njihovim unutrašnjim bićem. Vrištale su i otimale se su se kao sa ih vodimo na pogubljene. Pre odlaska dugo su ljubile zlatni krst koji im je igumanija pružala. Ja joj oduzeh tu relikviju, smatrajući da će ona bar malo pružiti utehu devojkama u dugim časovima samoće. - Ohen pokaza zlatni krst na lancu izuzetno lepe kitnjaste izrade, očito vešt rad istočnih draguljara.
- Donela si tu stvar ovde? Zar ne znaš da taj znak donosi propast našem rodu na ovoj nesrećnoj planeti? Zbog njega gubimo poštovaoce, teritorije, a ponekad i glave. Oni koji ga obožavaju nazivaju nas mračnom silom. - reče Haldir ozbiljno.
- Da, ali može da nam pomogne kod prerušavanja. Sa njim se napovilni mogu uvući i u nadbiskupovu palatu. Mi polako gubimo ovaj rat. Crkva nas ne priznaje da postojimo. U redu, nema nas. Radimo samo ono što smo uvek radili. Sklanjajmo se od ljudi. -
- To jako lepo zvuči, ali mislim da ti ne razumeš najbolje za šta su sve sposobne sluge raspetog Boga. Već sad pričaju da su naše šiljate uši dokaz našeg satanskog porekla, i da plaćamo danak paklu. Šta misliš za šta će nas sve optužiti kad budu imali svu vlast? -
Ohen pogleda oko sebe slegnu ramenima i uzdahnu. Nije htela da se raspravlja sa Haldirom koji je ipak bio Arelov sin. Njegov stav o novoj religiji je bio nepomirljiv, a ipak nije odobravao grube metode. Jako teška kombinacija. Promućurna Ohen čula je da na jugoistoku vilenjaci žive i u vrlo jakim hrišćanskim zemljama, pa ništa. Svako je gospodar svoje oblasti. Ako se ovako nastavi i ovde na severu... Ne, moraće ona da ode i lično vidi šta se dešava tamo u zemljama pored toplih mora. Tok misli joj prekinu vilin-kraljevo pitanje:
- Dobro i tako ste se vratili kući sa ovim robljem. Problem je što, ako ih sada pustimo, možemo očekivati za nekoliko dana rat u vilinskoj šumi. Možda će se i nekoliko hrišćanskih kraljevstava ujediniti protiv nas. -
- Ne trči brže od moje priče, ako hoćeš da je čuješ celu. Mi smo u početku bile sasvim prijateljski nastrojene prema tim kaluđericama, ali one, iz nekog razloga, nisu htele da nam otvore svoja srca. Šta sve nismo pokušale da ih odobrovoljimo! Linel je smislila da do luke idemo na kolima koja će da vuku dvanaest golih muškaraca. Pored onih šest stražara koji su ih inače čuvali upregnusmo i oca Leonarda, zajedno sa još pet naočitih mladića iz sela, Ali njihova srca umesto da se razgale potonuše u mrak stida. Pocrvenele su kao bulke i sve vreme su gledale samo u pod kola.
Kada je Linel jednoj od njih, u poslednjem očajničkom pokušaju da ih zabavi, dala u ruke bič, ona poče da udara sama sebe vičući da to radi kako bi odagnala grešne misli od sebe. Mi joj ga tad oduzesmo, u strahu da se slučajno ne povredi. Tako neslavno završi taj naš pokušaj da probudimo uspavane prirodne nagone u njima.
Onda smo dva dana bile na brodu sa vikinzima i ja sam im zabranila da ih siluju, ali je udvaranje bilo čak preporučljivo. Šta više, krišom smo raspisali nagradu za prvog koji bez sile uspe da obljubi neku od njih. Zavodnici se baciše na posao, ali svi propadoše. Po iskrcavanju rukom sam proverila svaku od njih, sve su bile netaknute. Krenule smo da jašemo sa njima u paru na našim jakim konjima, u nadi da neka od njih naginje bar svome polu, što nam se činilo logično, ali ove device su bile apsolutno bezgrešne.
To veče Un izgubi živce sa njima, i reče da je trebalo sa njima uraditi isto ono što smo uradili sa igumanijom. Ja se tome usprotivih i rekoh da ću ti ih predati u istom stanju u kojem smo ih zatekli. Ta opna nevinosti ima za ljude poseban magijski značaj i daje se na upotrebu posebno važnoj osobi u devojčinom životu. Nasilno oduzimanje nevinosti može izazvati trajne posledice po tu osobu. Zato sam izričito zabranila svaki pokušaj nasilne defloracije.
Linel je ponudila da ih Sigrud nežno uzme sa zadnje strane, i da im otvori bar taj put u zemlju zadovoljstva. I to bi odbijeno, jer je Sigrud imao pozamašnu alatku, a nije mi delovao kao nežan ljubavnik. Tada Linel reši da ih bar nauči bar upotrebi ruku i usta u vođenju ljubavi. Bilo im je zaprećeno mačem i rečeno im je da to moraju naučiti, ako ne žele da ih ostave vikinzima, što je neizostavno značilo i prodaju na sajmovima roblja. Nemajući kud, one nevoljno pristaše.
Tako je Linel svako veče vezivala oca Leonarda za drvo skidala mu pantalone, a devojke su morale praktično da uče sledeći njen primer. Naravno, u početku je bilo mnogo pljuvanja, pa čak i povraćanja, ali pretnje su bile gadne i zarobljenice nisu napuštale svoj položaj. Za nekoliko dana se opustiše i svaka je zarobljenog sveštenika dovodila do vrhunca, dok je on proklinjao. To se ni malo nije dopalo njihovoj učiteljici pa je naredila Sigrudu da mu ubuduće vezuje i usta. Ljutito mumlanje pratilo je večernje vežbanje svake noći.
Onda im zadnje večeri, pred dolazak u Mag-Mel, Linel postavi Sigruda kao trik zadatak. Njen redovni ljubavnik ima neku vrstu poremećaja, pa jako teško i sporo postiže vrhunac. Pošto smo se nagledale njihovog višečasovnog zajedničkog truda uspele su da izazovu erupciju koja sve tri poprska po licu. Tu im Linel odade priznanje i reče da su stvarno ispekle zanat, te da zaslužuju nagradu. Pošto smo bili već duboko u Šumi Trolova nije smetalo da vide kuda idu. Sutradan su jahale bez poveza preko očiju čudeći se odakle dolazi vilinska pesma, i diveći se večernjim vilinskim svetlima po dolasku u Mag-Mel.
Poslali smo ih da se operu u toplim pećinama, gde, videvši da su svi prisutni, uključujući i decu, goli one potpuno izgubiše stid. Vilenjaci su predhodno bili opomenuti, da ne nasrću na njih, a Nazzu sam svečano obećala da ću ga kastrirati ako nešto pokuša. Tako su sad one ovde i u novoj odeći čekaju da ih prestavimo vilin-kralju. Možda neće odlučiti da budu vile, ali smo im bar ponudile priliku za to. Nek prožive nekoliko meseci među nama, možda im se i dopadne. Oca Leonarda smo zatvorili sada u jedan kavez i čekamo da se smiri pa da odlučimo šta ćemo sa njim. - završi priču glavna vilin-vidarka Astara.
- Šta kažeš, dolaze da me upoznaju? Sklonite mi odmah ovaj užasan presto sa očiju da ih ne preplaši. Dajte mi neku lepu stolicu, i podesite osvetljenje u nekim veselim bojama. - komandovao je Haldir uzbuđeno.
- Stani malo, dolaze tek kad ih ti pozoveš - nasmeja mu se Ohen - Šta sada kažeš, jesmo li ispunile zadatak? -
- Pa znaš sve je tu, ali bile ste nekako preterano nasilne, naročito ova mala. - On pokaza očima na Un.
Ohen zausti da nešto kaže, ali je Frija prekinu rukom, obrativši se svom svekru:
- Ja sam vas lepo opomenula gospodaru, kada su kretale, ali vi niste hteli da me slušate. Un, Kjuova izabranica vodi poreklo od Horse Neznabožca i to u pravoj liniji, kao ja od Erika Krvavog, -
- Onog Horsa, što je po Arelovom i Finvarovom naređenju uništavao hrišćanske crkve i manastire svuda po zapadnoj obali kontinenta?! -
- Da upravo njega! Njegov sin beše Jorik Raznooki, on imaše sina Svema Osvetnika, njegov... - Na to mestu je Haldir oštro prekinu, jer mu je trebala koncentracija da vilin runama upiše savet u ogromnoj knjizi zlatnih korica, koja se šepurila na postolju:
- MOŽE DA PREUZME KOMANDU SAMO U TEŠKIM RATNIM SITUACIJAMA.
P. S. Ne šaljite je nikad u krajeve gde ima velikih hrišćanskih svetilišta. -
Zatim joj se obrati:
- Dobro, da zaključimo ovo, stvari ćemo nekako rešiti. Pa ne mogu baš svi da nas vole. A ti, gospođo berserk, da se više ne pojavljuješ na Krakhajmu! -
- Stanite molim vas. Na može to tako! - povika Un uzrujano - Moram da ih obiđem dogodine. Pa obećala sam ljudima! -



Komentari (6)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

jedna_jelena jedna_jelena 00:09 03.02.2012

Pa,

kad je vec obecala onda je red i da ispuni to, ipak je vilinska princeza, vredi ta rec nesto, :). Bas je bilo zabavno, nadam se da nije kraj glave.
anonimni_autor anonimni_autor 19:24 03.02.2012

Re: Pa,

jedna_jelena
kad je vec obecala onda je red i da ispuni to, ipak je vilinska princeza, vredi ta rec nesto, :). Bas je bilo zabavno, nadam se da nije kraj glave.

Na žalost to jeste kraj glave, ali događaji iz nje opet će igrati značajnu ulogu u poglavlju "UVRNUTE NAPOVILNE PRIČE" kojim počinje poslednji deo ove knjige. Osim toga Ohen i Linel ostaju vrlo vidljive i narednim glavama tako da nemaš nikavog razloga za razočaranje. Puno pozdrava od A. Autora.
jedna_jelena jedna_jelena 22:12 03.02.2012

Re: Pa,

Uvrnute napovilne price?! Postaje sve bolje!
anonimni_autor anonimni_autor 23:26 06.02.2012

Re: Pa,

jedna_jelena
Uvrnute napovilne price?! Postaje sve bolje!

Ako ti se taj naslov sviđa, mnogo će ti se dopasti i sledeća glava.
fantomatsicna fantomatsicna 11:08 06.02.2012

Samo

Da se javim.Opravdano odsutna sada sa radoscu citam nastavke koje sam propustila.Jedva cekam
anonimni_autor anonimni_autor 23:20 06.02.2012

Re: Samo

fantomatsicna
Da se javim.Opravdano odsutna sada sa radoscu citam nastavke koje sam propustila.Jedva cekam

Dobro došla nazad. Već smo se zabrinuli gde si nestala. Izabrala si baš dobar trenutak, jer je "Pokušaj" po mišljenju osoba koje su odavno pročitale celu Sagu, najbolja (najluđa) glava u knjizi. Nestrpljivo očekujući tvoje komentare, pozdravlja te Anonimni autor.

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana