Cini mi se da ima nešto duboko nepravedno u načinu na koji funkcioniše naplata tzv. muzičkog dinara u Srbiji danas.
Zamislimo npr. da se ne radi o muzici nego da, recimo, postoji neka firma koja proizvodi usisivače. Usisivače u firmi ne kupuje dovoljno ljudi, pa se onda ona doseti da građanima svoje usisivače šalje poštom. Ne onima koji su naručili, ne onima koji ih traže, ne onima kojima treba, nego svima, ali onako baš svima koji imaju poštansko sanduče i adresu na koju se usisivač može poslati. I onda ako se vi prevarite, pa uzmete taj usisivač koji vam je stigao (iako ga naručili niste) i krenete njime da usisavate, oni se pojave i traže vam da platite što ste usisavali njime i da plaćate svaki put kad usisavate njime.
Onda ustanove da baš ne mogu da pohvataju SVE koji su usisavali (usisivačem koji su poslali svima iako ga niko nije naručio) i da prate u realnom vremenu ko sve kad usisava, a ne mogu baš ni da isprate da li su usisavali njihovim usisivačem ili nekim tuđim. I onda se dosete da traže da naknadu za usisavanje njihovim usisivačima plaćaju svi koji imaju poštanske sandučiće, odnosno svi oni koji su imali gde da prime usisvače koje su im oni slali poštom. Jer, argumentuju oni, higijena je važna, usisivači su važni za održavanje higijene, a dizajniranje usisvača, proizvodnja i slanje koštaju, pa ne može da se održi sistem da se ti usisivači šalju svima, a da ih ljudi neuredno plaćaju. Ali kažu, ako dokažete da nemate poštansko sanduče, pa da niste ni mogli da primite usisivač, onda ne morate da plaćate. I onda ako ne plaćate, ne smete slučajno da kasnije namontirate sanduče ili da počnete da primate poštu, jer onda može da se desi da slučajno dobijete i usisivač, a da niste platili za njegovo korišćenje...
Kako vam se ovo čini? Slažem se da je nadoknada autorima za njihova autorska dela važna. Autori, pronalazači, pisci, istraživači i svi drugi stvaraoci su retki i dragoceni ljudi, ključni za razvoj svakog društva. Dragocenost koju treba dobro čuvati. To uopšte nije sporno. Naprotiv.
Ali naplaćivati ljudima proizvod koji nisu eksplicitno zatražili niti pristali da ga plate samo zbog toga što imaju potencijalnu mogućnost da ga iskoriste? Ne pretvara li ovaj način rezonovanja etar odnosno radiofrekventni opseg, važan nacionalni resurs, u svojevrsni sistem za distribuciju nezatraženih sadržaja. I to nezatraženih sadržaja, koje za razliku od klasične neželjene pošte, još morate i da platite ako otvorite. Ili ako ste samo primili.
Nisam pravnik, ali iako je postojanje muzičkog dinara omogućio jedan zakon, čini mi se da je između ostalog ovakav pristup u neskladu sa bar nekim odredbama jednog drugog zakona - Zakona o zaštiti potrošača - npr. odredbe koja kaže da se prodajna cena robe mora jasno istaći i to na robi ili na mestu prodaje. Da li ja tu nešto krivo tumačim ili bi to značilo da bi pre svake pesme koja se emituje preko radija trebalo reći i „Ako slušate narednu pesmu, a pravno ste lice ili preduzetnik, dužni ste da platite.....". A takođe, kako se ovakva praksa uklapa uz član o zabrani nasrtljivog poslovanja koji za nasrtljivo poslovanje eksplicitno smatra (član 25. tačka 6) situaciju kada prodavac od potrošača eksplicitno traži da plati (vrati ili čuva) proizvod čiju isporuku nije tražio (http://www.retailserbia.com/20080313112/zakoni-i-propisi/srbija-zakon-zastita-potrosaca.html)? Ako ne želite da ljudi koji vam nisu platili koriste vaš proizvod, nemojte im ga slati. Ako vidite da ga neko šalje bez vaše dozvole, preduzmite mere da ga sprečite i tražite odštetu od njega.
Zaštita stvaralaca je važna, ali pretvaranje radiofrekventnog opsega u de facto sistem za isporuku nezatraženih pošiljaka koje posle ljudi moraju da plaćaju je nedopustivo. Ne može se opravdati nikakvom zaštitom bilo koga. Etar je nacionalni resurs, resurs svih nas i mora da bude slobodan. Mora da postoji bolji način za zaštitu prava stvaralaca.