Oko Nove godine, kada se uobičajeno čita više nego u drugim zimskim danima, do ruku su mi došle dve dobre knjige (jedna američka, druga naša) koje su sadržale, kao okosnicu, po jednu - kletvu; mada su za obe kletve upotrebljene skoro iste reči, izgovorene su u različitim kontekstima. A posledice su, na izgled, bile fatalne.
Verovanje u kletve je izvikano. Mnogi će požuriti da kažu kako ne veruju u kletve u klasičnom smislu (često sa elementima vradžbina), mada su svesni da kletve postoje od kada je veka i sveta (da pomenem da se samo u Bibliji pominju preko šest stotina puta; poznata je i Faraonska kletva; pominju se neretko i u našim narodnim pesmama, te ima i mnogo knjiga na tu temu, na svim jezicima sveta). Ipak, kletve se danas (uglavnom) smatraju praznoverjem, a praznoverje se vezuje za - prost narod. Što ne mora biti tačno, jer fenomen izgovaranja kletvi, iz mnogih razloga, srećemo manje-više u svim segmentima društva, češće nego što se to na prvi pogled čini.
Pada u oči, recimo, da i oni koji ne veruju u kletve, ne vole da ih neko - kune. Čak ni u šali, jer nekima i bezazlene kletve smetaju. Primera radi, đačić u osnovnoj školi ne voli kada mu neki drugar kaže: „Dabogda ti majka umrla!"; neki ne vole kada uče da voze bicikl a neko za njima uzvikne: „Dabogda vrat slomio!", jer se tada neprijatno osete; isto je i kada se spremate da sa visoke obale skočite u vodu brze reke a neko vam poruči: „Dabogda se udavio"! Ili kada vaša supruga očekuje bebu a neko vam kaže: „Dabogda ti žena crnče rodila", a vi znate da imate jednog zgodnog crnca u komšiluku. Ne volite ni kada neko vašem psu-žalosnoj vrbi (nešto mi je baš ta vrsta simpatična), dok s uživanjem glođe kosku, kaže „Zadavio se dabogda", premda se sve to može, rekao sam, shvatiti kao šala.
Međutim, kletve o kojima ću ja ovde govoriti nisu bile šala.
Da, uvodno, kažem još i ovo: mada se kletve po difoltu izgovaraju s namerom da nanesu zlo nekome koga smatramo neprijateljem, često se upućuju najbližima, onima koji su nas u datom momentu gadno naljutili, ili nam se čini da su se nefer poneli prema nama. Međutim, mene ne zanima da li kletve deluju na one kojima su upućene; mene zanima kako kletva, često izgovorena bez razmišljanja, ili u ljutini, deluje na osobu koja je izgovori u slučaju kada onaj kome je kletva upućena - nastrada.
Tu mogu nastati problemi.
Jedan savremeni američki pisac, iz Los Anđelesa, naročito poznat po krimićima, nedavno je objavio knjigu memoara pod nazivom „Hilikerina kletva...". Knjiga, pisana u prvom licu, počinje tako što autor, kao dečak-jedinac, primećuje kako se njegovi roditelji stalno svađaju. Onda njegova majka (Hiliker, iz naslova knjige, je njeno devojačko prezime) donosi odluku da napusti muža. A baš na njegov deseti rođendan, iznenadno ga ljutito pita da li on želi ostati sa ocem, ili će poći - s njom? Dečak, kao iz topa, odgovara: „Ostaću sa ocem", verovatno iz bojazni da mu ne bi odgovarao odlazak u nepoznati svet, u koji njegova majka želi da krene. Majka skače kao furija, dolazi do njega i opali mu takvu šamarčinu da se on stropošta sa stolice na pod, udarivši pritom glavu o staklo na stočiću za kafu. Dok pukušava da ustane i briše posekotinu na obrazu iz koje je krenula krv, a setivši se da je čuo da se u vudu-vradžbinama koriste kletve, dečak vikne, kroz suze: „Dabogda umrla!" (Na engleskom, to je: I wish you were dead!). Majka rastreseno istrčava iz kuće i odlazi u mrak. Međutim, nekoliko dana kasnije, prilikom formalnog razvoda braka njegovih roditelja, sudija određuje da dečak bude - sa majkom, ne pitajući ga šta on želi. Tako dečak napušta kuću u kojoj se rodio i prelazi u stančić koji je majka, sa namerom da „otpočne novi život", našla u drugom delu grada. Radila je kao medicinska sestra i bila sklona alkoholu i raskalašnostima. A kroz tri meseca, biva nađena mrtva na nekom napuštenom placu, zadavljena i unakažena do teškog prepoznavanja. Imala je tada 39. godina. Nikada nije otkriven njen ubica. (Her killer was never found, and the police dismissed her as a casualty of a cheap Saturday night). Ispalo je da je za nemoćnu policiju ona bila - olaka žrtva razuzdane subotnje noći! Dečko se vratio ocu, koji ga je, mada i sam pijanica i neuravnotežen čovek, trovao pričom da ne treba da žali za majkom, jer je ona bila jedna obična „pijana kurva" (a drunken whore). Zbunjen životom, i pretežno prepušten ulici, dečak postaje prestupnik, upoznajući sve poroke mladih marginalaca. Bavljenje pisanjem i urednim življenjem došlo je mnogo kasnije, a u svemu je imao sreću da se njegove knjige - dobro prodaju. Međutim, ona kletva koju je izgovorio kao desetogodišnji dečak još daleke 1958. godine, kao i nastradala majka, nisu mu izlazile iz pamćenja, te ga muče i u vremenu kada piše memoare, mada je od tada prošlo - više od pedeset godina. (Pišući memoare, autor se osvrće na svoj sveukupni odnos prema ženama, često obojen grubijanstvima, priznajući da oseća teško breme krivice i greha - sve je počelo sa onom prokletom kletvom, koje se ne može osloboditi, te njegovim traženjem da ga vole žene koje su iole ličile na njegovu majku; ujedno, moli sve žene da mu oproste).Preselimo se iz Los Anđelesa u Beograd.
Jedan od najboljih naših romana iz druge polovine proteklog veka, počinje tako što govori o mladiću iz Srbije, poreklom iz dobre porodice, koji biva upućen u Englesku, na studije, posle Prvog svetskog rata. Tamo se zaljubljuje u Engleskinju, i po završetku studija, ženi se s njom i dovodi je u Beograd. Nisu bile lake prilike kroz koje su Srbin i Engleskinja morali prolaziti, te njeno privikavanje na Beograd u tom periodu između dva svetska rata. On je ugledan univerzitetski profesor i dobar suprug. Ona povremeno prevodi za Britansku ambasadu. Imaju jedno dete, sina, a kada izbije Drugi svetski rat dečko je već odrastao. Međutim, od finog dečaka, on izrasta u prilično nezgodnog mladića, koji roditeljima pravi probleme. To fino „Srpsko Englešče", kako su mu tepali dok je bio mali, vremenom biva naročito kivan na - poreklo svoje majke, te izuzetno grub prema njoj. Izlazi svake večeri, neznano kuda, i od prokomunističke omladine biva brainwashed da mu se, nesrećniku, dogodilo nešto najgore na svetu - da mu majka bude Engleskinja! Neki njegovi grubi postupci izluđuju dobrog oca i primernog muža Engleskinje Elizabete, te jednom prilikom, posle teške svađe u kojoj dečko ponovljeno nemilosrdno vređa majku, otac vrisne na njega: I wish you were dead! (Dabogda umro!). Tu kletvu otac izgovara na engleskom, jer su se u porodici srpski i engleski govorili podjednako. Čim je izgovorio te grozne reči biva mu žao, poželi da trči i traži oprost od sina koji je otišao u svoju sobu, ali to ne čini. A samo dva dana kasnije, mladić biva mobilisan i oteran na Sremski front, na kome je, kao što se zna, izginulo mnogo mladića, pa i ovaj sin Srbina i Engleskinje. (Otac naknadno saznaje da se njegov sin, nepunoletan momčić, dobrovoljno bio prijavio za odlazak u rat, prošavši prethodno dvomesečnu vojnu obuku). Sav izgubljen, a sećajući se i one proklete kletve Dabogda umro! odlazi da traži telo svog poginulog sina, tog nesrećnog Srpskog Engleščeta, po krvavom bojištu proboja Sremskog fronta; pritom se sve vreme bije u glavu - shvatajući ne samo da mu je sin poginuo, nego i da su životi supruge i njega uništeni. (U danima nakon toga njegova supruga Elizabeta se gubi, lutajući ćutljivo okolo, neznano kuda i koliko dugo, da bi onda kupila jednosmernu kartu za Englesku, iako nema kuda i kome da ode, sa gorkim osećanjem da je sve bilo - uzalud).Eto.
Da završim. Uz rizik da delujem patetično, smatram da, bez obzira što živimo u vremenu kada se ne pridaje (mnogo) značaja kletvama i sujeverju uopšte, nije dobro ikoga kleti; čak ni u šali. I nemojte se smejati ako čujete neku priču u kojoj su kletve smetale nekim ljudima, jer ljudi, kao krhka bića, često nemaju racionalna objašnjenja za mnoge stvari u koje veruju/ne veruju. A čoveku se povremeno događaju mučne situacije, pa život ne može posmatrati samo u okviru chiaroscuro, te ponekad pokazuje slabosti i tamo gde se ne bi očekivale.
P. S.
Preporučujem knjige Slobodana Selenića.
(Kada je umro, jedan poznati londonski dnevnik pisao je ovako: "Slobodan Selenić je bio jedan od najvećih književnika Srbije. Naročito je poznat po romanima Prijatelji i Očevi i oci, kao i po komadima Ruženje naroda i Knez Pavle, koji su dominirali beogradskim pozorišnim scenama u poslednjih petnaestak godina. Uglavnom je bio preokupiran dolaskom komunista na vlast, 1945. godine, i njihovim uništavanjem ekonomskog, političkog i kulturnog života zemlje" /His chief preoccupation concerned the coming to power of the Communists in 1945 and their destruction of the economic, political and cultural life of his country).