1. Kvaziintelektualna pseudoelita
● Koje su to ekonomske, političke, duhovne, moralne ili intelektualne ideje, obrasci ili vizije kojima se rukovode ljudi koji trenutno vladaju ovom nesrećnom zemljom – odnosno oni koji to društvo pokušavaju da menjaju.
● Šta znači i da li u današnjem srpskom društvu uopšte postoji ta famozna društvena (intelektualna) elita o kojoj se tako često govori? Koji su uzroci, ili gde su koreni elementarne nesposobnosti srpske inteligencije koja nikad nije smogla snage čak ni da pokuša da se ozbiljno i organizovano bavi stvaranjem autentičnog kulturnog obrasca društva u kom živi? Zbog čega među onima koji danas na bilo koji način utiču o našim sudbinama ima tako malo pametnog, civilizovanog, moralnog i obrazovanog sveta? Šta je uzrok nesrećnoj činjenici koja tako ogoljeno ukazuje na to da obrazac društveno poželjnog ponašanja Srbije današnjice pogubno personifikuju razni Tijanići, Ilići, Mihajlovi, Šormazi, Vukadinovići i ostali Balinovci...
● U pokušaju da odgovorim na pitanje iz naslova, u fragmentima koji slede umesto direktnog (personalnog) pristupa pokušaću da bar naslutim moguće uzroke opšte moralne (duhovne) krize i bede srpskog društva u raspadanju koje tako tragično ne razume vreme i vek u kom živi.
Vladajući obrazac – ili kako izgleda (društveno poželjan) srpski intelektualac današnjice
● Pre svega ovde nikada nije bio popularan niti poželjan onaj metod mišljenja koji bi bio zasnovan na ukazivanju na jednostavnu i prostu činjenicu da civiliozovanim ne mogu da se smatraju ona društva u kojima može nekažnjeno da se laže, krade i ubija!
● Metod ili škola mišljenja koja afirmiše svest o tome da sve mogućnosti, prava ili privilegije koje zahtevamo za sebe prirodno moraju pripadati i onima koji se nalaze naspram ili pored nas (bilo da je reč o pojedincima, narodima ili državama), ovde jednostavno nikad nije bio poželjan. Umesto toga ono što je ovde smatrano intelektualnom elitom – tu, naravno, ne mislim na časne pojedince koji su se u svim vremenima razlikovali od vladajućeg mišljenja i koji su, gotovo po pravilu, za to svoje razlikovanje uvek plaćali najvišu moguću cenu – nikada nije uspevalo da smogne snage da izađe iz tog začaranog kola hrabrenja i afirmisanja najnižih populističkih strasti. Afirmisanjem i hrabrenjem najgorih osobina i strasti koje postoje kod našeg čoveka – ova kvazielita počinila je težak i neoprostiv zločin prema vlastitom narodu čije posledice traju.
● Na žalost, u Srbiji nikada zapravo nije ni postojala prava, osvešćena i od strane većine prihvaćena društvena elita koja bi bila utemeljena na jednostavnom pravilu po kom funkcioniše i savremeni svet gde se istinski inteligentnim čovekom (piscem, političarem, svejedno) može smatrati jedino i isključivo onaj pojedinac koji/a vodi računa o mogućim posledicama vlastitog mišljenja ili odluka.
● Dok je u savremenom svetu humanistička inteligencija istinski zabrinuta ozonskim omotačem, globalnim zagađenjem, zdravom hranom, moralnošću kao pred/uslovu svake normalnosti – budući da je humanistički obrazac odbacio još u komunizmu, srpski intelektualac današnjice (čitaj: društveno poželjan) misli jedino i isključivo na vlastito dupe.
● Budući da je čine nemoralni, funkcionalno nesposobni, kompromitovani ili korumpirani ljudi – društveno poželjni srpski intelektualci današnjice, izuzetno skloni čoporativnom mišljenju, za svoj (ovo)vekovni san imaju jedino želju da se udobno zavale i razbaškare u guzici čoveka na vlasti. Upravo zbog toga oko kvazinacionalne iliti tzv. patriotske elite koja se okuplja na različitim prijemima, otvaranjima raznih sitija i sl. vidite gomile (rojeve) nacionalnih radnika na kulturnom zadatku koji kao podguzne muve kruže oko manje ili više masnih dupeta svih onih koji poseduju: vlast, moć, novac ili bilo kakav uticaj.
● Bilo da su to pripadnici raznih nacionalističkih udruženja, politički analitičari, olinjali akademici koji bazde ili na brlju i (li) beli luk, pesnici u pokušaju... svi su oni u suštini mrzitelji opšte prakse, ujedinjeni u svojoj potrebi da da im nožice vire iz nečijeg dupeta. Upravo zato u njima više nema života, to su bezvoljni, mrzovoljni cinici koji se pale jedino na zlo.
● Za razliku od njihovih kolega iz sređenih društava, oni se, dakako, ne bave problemom zla u svetu, njiti pak pokušavaju da ukažu na zlo u vlastitoj sredini – naprotiv! Zlo kojim se oni bave jeste njihovo vlastito zlo koje tako pogubno i nesebično dele s narodom i okolinom kojoj pripadaju. Oni nisu emancipatori bilo čega – zlo koje ih uzbuđuje i na koje im se još uvek jedino i diže po je pravilu uvek samo njima vidljivo večito preteće zlo od svega: Drugog, novog, naprednog...
● Takvim činjenjem, obeščastili su i zloupotrebili sve: tradiciju, kulturu, istoriju, religiju... Živeći suštinski u XIX, njih istinski plaši XXI vek te su i svi oni koji imaju nameru ili želju da u tom veku žive neprijatelji koje treba saseći u korenu.Kao u politici tako i u kulturi - licemerna i pritvorna kvazielita koja nas trenutno vodi (ni sama ne znajući gde) ničega se ne plaši toliko koliko se plaši alternative, drugačijeg i drugog. Ona nikada nije bila na tržištu ideja te sa nije navikla ni na konkurenciju – štaviše, jedan od njenih svetih ciljeva je taj da se svaka konkurencija i alternativa još u začetku unište i satru.
● Ukoliko, što bi rekao kapitalni ministar – kao personifikacija svega nemoralnog i ružnog u Srbiji današnjice – sa tim Drugim “ne možemo da se dogovorimo“, čitaj: da ga ucenimo, uplašimo ili kupimo – za njih stvari postaju utoliko opasnije! Panična mantra ovih nesrećnika i ordinarnog šljama, koji je okoristivši se dvanaestomartovskim zločinom zaseo na čelo naših institucija, koja pokreće svako njihovo delanje tj. sve njihove fiziološke mentalne aktivnosti glasi: Sve što ne možemo da držimo pod kontrolom uskoro bi moglo da kontroliše nas.
● Uostalom, otkud tolika histerija, to ludilo u glavama nemoćnih, koje se poslednjih godina u Srbiji podiglo oko jednog bloga i jedne radio emisije. Mislim, naravno, na BlogB92 i Peščanik. Ta manična opsednutost udbaških novinara, državnih inetelektualaca, raznoraznih analitičara, Antonića, Cvijanovića, Rodića i ostalih Crnčevića da se dokaže kako I Peščanik i oni o koji ga napadaju jesu isti (čitaj = ekstremisti), zapravo pokazuje koliko je u svojoj suštini ovo društvance slabo, uplašeno, ugroženo (ako bih bio optimista rekao bih čak i: svesno sebe i posledica vlastitih činjenja).
● Sama činjenica da ni iza Peščanika niti pak iza bloga B92 ne stoje nikakve formalne organizacije na čije mišljenje može da se utiče – koji se dakle ne mogu: uplašiti, kupiti ili pak (budžetski) kontrolisati – dodatno ih obespokojava. Svaka neformalna grupa mislećih ljudi koji se ne nalaze pod kapom Akademije, crkve, Udruženja književnika, Nove srpske političke misli,... bilo čega već, utoliko ih više plaši.
● Neformalna grupa vrlo lako mogla bi da preraste u pokret. Pokret bi danas-sutra mogao da se pretvori u stranku. Stranka bi danas-sutra mogla da pokrene, recimo, process lustracije. Proces lustracije bi… slobodno nabrajajte dalje – dozvoljeno je, čak i poželjno… Upravo zato ne preza se od najogavnijih uvreda, podmetanja, prekidanja tribina, ili, u ekstremnijim slučajevima fizičkih pretnji pa čak i podmetanja bombi... Svako mišljenje koje odstupa od poželjnog (čitaj propisanog) toka u ovom društvu oduvek je smatrano neprijateljskim. Oni koji su mislili svojom glavom – ili oni koji su uopšte mislili – nazivani su i etiketirani kao strani plaćenici, izdajnici, agenti stranih službi, narkomani, pederi, kurve, soroševci ili eldepeovci... svejedno! Tek, oni koje ova bagra najviše napada jednoga dana postaće nam vođe!
● Evidentno je, dakle, da u ovoj zemlji alternativa toj uništilačkoj bratiji – ujedinjenoj u zajedničkom zločinačkom poduhvatu opoganjivanja svega čega se dohvati – ipak postoji! Ta alternativa, ukoliko bude dovoljno istrajna, hrabra i beskompromisna klica je iz koje će se roditi drugačija politička, intelektualna i kulturna elita ovoga društva. Elita koja će težiti društvu koje gradi, i popravlja. Društvu koje usavršava vlastite ustanove koje više neće biti zavisne od trenutne politikčke volje koliko od p(r)osvećenosti pojedinaca koji u njima rade ili ih vode.
● Zadatak te nove srpske elite jeste stvaranje društva u kojem će građanin biti ispred nacije a stvarnost ispred mita. Zadatak te elite jeste stvaranje svesti o tome da se razvijena, civilizovana i emancipovana (demokratska) društva baziraju na prostoj činjenici nepostojanja pitanja o nečijoj rasnoj, nacionalnoj, religijskoj, seksualnoj ili partijskoj opredeljenosti. Kad budemo imali društvo u kom će se takva pitanja smatrati nepristojnim, tada ćemo shvatiti i to da se civilizacijskom odrednicom pristojnog čoveka smatra činjenica da se takav čovek nikada ne bavi nepristojnim i nedoličnim stvarima.
● Pravo na privatnost i pravo na slobodan izbor osnovna su prava na kojima počiva takav, civilizovani svet! Stvaranje tog sveta zavisi upravo od nas – odnosno naše sposobnosti (ili nesposobnosti) da ostvarimo cilj ka kojem se krećemo. Između ostalog i zbog toga predstojeći izbori ne smeju biti smatrani ni ideološkim ni stranačkim koliko kulturološkim i civilizacijskim pitanjem.
M i s l i t e o t o m e...