Kada sam kao petnaestogodišnjak dobio svoj prvi poziv za omladinsku vaterpolo reprezentaciju SFRJ bio sam šokiran taman kao da mi je uručen poziv za vojsku. Radilo se o selekciji igrača do 18 god.
Odmah da pojasnim, nisam ja bio nikakav vaterpolo vunderkind, već je (kako se to kasnije ispostavilo) u pitanju bio jedan mješoviti, eksperimentalni sastav, oformljen više da bi se uz nekolicinu standardnih omladinskih reprezetativaca probali i neki novi mlađi igrači, nego da se ganja sam rezultat na turniru 6 nacija povodom kojeg je i bilo to okupljanje.
Sve nas, članove te šarene selekcije, pripala je i jedna posebna privilegija - kao stručni konsultant ekipi je pridružen Ratko Rudić. Bješe to daleka 1986. pa vi sad vidite šta je tada (a i danas, rekao bih) pomenuto ime značilo u jugoslovenskom sportu i svjetskom vaterpolu uopšte.
Rudićeva namjera je vjerovatno bila da malo proprati rad u mlađim selekcijama, stekne uvid u to kakvi će mu kandidati sutra zakucati na vrata "A" selekcije i usput podjeli po koji savjet i selektoru i nama igračima ...
Ono čega se ja živo sjećam, evo nakon već 25 godina, su neka od redovnih "predavanja" koja bi nam držao nakon završene taktičko-psihološke pripreme pred utakmicu. Svaki put je imao na repertoaru neku posebnu temu. Jednom prilikom je na primjedbu nekog od igrača kako je francuska kuhinja užasna (turnir se, inače, održavao u Lilu), kako svaki dan za ručak imamo nezačinjen kuvan krompir sa još kojenečim, odražao pravi mali seminar o važnosti kompleksnih ugljenih hidrata u ishrani sportista. Na drugoj seansi se osvrnuo na nužnost detaljnog skeniranja protivnika, da je itekako važno biti upoznat kako koji suparnički igrač dejstvuje u igri, gdje i kako najčešće šutira, koji je mekan u odbrani pa ga treba odvući na dva metra da igra beka, gdje je golman jak, a gdje "šupalj" ... Mislim, one priče kao - ne interesuje nas protivnik, mi ćemo igrati našu igru, su za loženje laičke javnosti. Svaka ozbiljna ekipa formira solidno debeo dosije o protivniku.
Najupečatljivije predavanje koje nam je održao, za mene, bilo je ono posvećeno odbrani. Sjećam se da je na samom početku, da bi naglasio važnost igranja dobre odbrane, naveo primjer kako u američkom fudbalu igrač bude podjednako nagrađen ovacijama sa tribina za uspješnu intervenciju u odbrani koliko i napadač za tačdaun.
U to vrijeme pojma nisam imao o američkom fudbalu. Jedini igrač za kojeg sam dotad čuo (iz članaka u Tempu) bio je Joe Montana, legendarni kvoterbek San Francisko Fortinajnersa. Nebitno, taj pristup igri mi se jako dopao. Moja filozofija vaterpola se pomalo razlikovala od onog koji je tradicionalno vezivan za ekipe sa mora, a koja se uglavnom bazirala na vrhunskoj tehnici s loptom, na finti, "šutu iz prve", dok se odbrambenim zadacima pridavala samo nužno neophodna pažnja.
U ove svoje stavove sam se kasnije par puta bolno "uvjerio" i to upravo od strane ekipa iz partizanove škole vaterpola, koju je Rudić, uz rodonačelnika Vlaha Orlića, uveliko sukreirao.
Sledeću lekciju iz igranja odbrane takođe sam dobio od partizanovog velikog vaterpolo znalca Nikole Stamenića, čija rečenica - Svako može da igra odbranu, je postala lajt motiv moje igračke filozofije. To "svako" ne znači - svakako! To jednostravno znači da ne moraš da budeš Maradona ili Medžik da bi igrao dobro u defanzivi. Trud i stav, su sasvim dovoljni. Ne trebaju ti akseli i piruete, niti dodavanje iza leđa, kroz noge i između ušiju ... A ako već imaš i taj kvalitet onda je Bil Rasel pravi uzor za tebe ;)
Uspjesi jugoslovenskog i ex-jugoslovenskog sporta u ekipnim sportovima umnogome su se zasnivali na dovođenju igre u odbrani gotovo do savršenstva. Začudo, radna etika koja je neophodna za sprovođenje takve taktike u dijelo je prosto nespojiva sa balkanskim mentalitetom.
Raspršivanjem trenerskog kadra i igrača po Evropi dovelo je do toga da su i druge sredine počele da gaje taj pristup.
Vrhunac je čini mi se bio Maljkovićev Limož i njegova titula prvaka Evrope 1993. Ok, neko (skoro svi) će reći da je to bila antipropaganda košarke, najružniji basket ikad, ali ... po meni to je samo radikalno isčitavanje teorije taktike, otkrivanje nekih novih, do tada, neispitanih mogućnosti i maksimalno korišćenje (nezavidnog) igračkog potencijala kroz inteligentno postavljene šeme.
Sam Maljković je rekao da je tad imao na raspolaganju igrače kao u Jugoplastici, sigurno bi igrali drugačiju košarku. Danas , npr. meni se jako dopada odbrana koju igra francuska muška rukometna selekcija.
Vizija igre je ono što krasi najveće trenere. Njihove zamisli i kreativnost uobličuju konačni vid igre, postavljaju buduće standarde. Oni su ti i koji prvi uvide da je igra upala u svojevrsni ćorsokak, da je došlo do sukoba između proizvodnih snaga i proizvodnih odnosa, kako bi to Marks fino rekao, te da su potrebne neke koncepcijske izmjene u samom softveru.
Eto, fudbal se prilično dobro izborio sa pošašĆu zvanom katanaćo, inteligentnom promjenom pravila. Dok je npr. vaterpolu trenutno urgentno neophodan jedan takav normativni rifreš.
Ništa ne daje toliko samopouzdanja ekipi kao čvrsta odbrana. Kad primjetiš da protivnik polako počinje da se suočava sa sopstvenom nemoći u napadu, da ga izdaje samopouzdanje, da postaje vidno frustriran i nervozan, znaš da je pola posla već obavljeno. Kost u kost tipa - nemilost, to je formula dobre odbrane + naravno, sinhronizacija pojedinačnih dejstava, baš kao u filmu 300, i dobar golman (tamo gdje ga ima)..
Dvadeset i kusur godina od tih Rudićevih vizionarskih promišljanja,. ja sam se dobrano navukao na taj američhki fudbal i to posebno na igru defanzivnog tima.
Namjeravao sam da u ovom tekstu dam i jedan poseban osvrt na pojedinačne uloge u odbrambenoj postavi u NFL-u, pa da nešto više kažem o difensiv teklovima, lajnbekerima, kornerbekovima i sejftijima, ali sam tekst je neplanirano ispao prepodugačak, pa ću to ostavit za komentare.
Možda je napad najbolja odbrana, ali je Odbrana najbolja ;)