Jedna priča - ne znam šta mi bi baš nju da, s oproštenjem, metnem danas a nedelja je i nije na duhove. Priča o jednoj ženi i jednom grobljanskom popisu
Ta je žena išla Kosovom, nosila je fotoaparat i sveščicu i radila je čudan popis. Grobljanski. Da se ne zaborave srpska imena na razrušenim grobljima. Da se ne zaboravi koliko ih je bilo. Da ne prođe nijedna crkva, srušena, a da se sutra ne zna koja je to crkva bilo a ko njen neimar.
- Bog je neimar – objašnjava mi.
- Bog je neimar – prvo ponavljam ko papagaj jer pokušavam, naivno, da uđem u njen svet.
- I rušitelj, Bog je rušitelj sopstvenog neimarstva – ne pušta me na ta vrata. Nit' imam ključ, niti znam lozinku.
- Čudan Bog- odustajem.
- Ne, nego nismo naučili da govorimo njegov jezik.
- A kojim jezikom govori Bog? I gde su, u tom slučaju, nestali prevodici?- opet pokušavam.
- Nikada nisu ni bili tu – preseče žena besmislen razgovor – nikada nije bilo tih prevodilaca, bilo je samo trgovaca po hramovima i zato je Hrist rekao da sve hramove treba srušiti.
- Onda je u redu što su ovi srušili naše hramove? I što su palili freske i napise...- gubim strpljenje.
- Nije u redu, ali ne razumeš ti to... a i mlada si ti...
- Pa dobro, ne razumem. A je li bilo trgovaca i po ovim našim hramovima? - ne da mi đavo mira.
- Bilo je. Što me to pitaš? – zazvuča mi sagovornica ljuto, i obradova me daljina. Ima nečeg pametnog u tim telefonskim intervjuima - daljina.
- Pitaš me – nastavila je profesorka s onog sveta sama da odgovara na pitanje koje postavila – pitaš me da bi našla opravdanje za to skrnavljenje. A šta su kriva ta zdanja za našu pogan?
- Nisu kriva. - kajem se što sam uopšte...
- I šta su krivi ti stari naši neimari za sve ove trgovce oko današnjih naših hramova?
- Nisu krivi. - sad me već sramota.
- Pa kako onda možeš da pitaš da li je Bog rušitelj porušio ta zdanja Boga graditelja?
Pričale smo satima. Ona nema razloga da živi i taj naš narod na Kosovu je jedan grozan narod, i sve ti naplate, a niko nikome ne pomaže. Ima jedna organizacija, humanitarna, dan danas postoji i zove se po imenu pesme koja ne sluti na dobro (Smrt majke Jugovića – još uvek se pitam da li iko priseban, a da je čitao tu pesmu, može da po njoj nazove nekakvu humanitarnu organizaciju i zna li ta humana popadija, organizorka, o čemu ta pesma peva); i ta organizacija, priča moja profesorka s onog sveta, ponižava ljude. Pa se onda seti '99-te, kada je vojska otišla iz Prištine, a Albanci krenuli u osvetu, a narod bežao ko lud po Kosovu, a ta organizacija delila hranu (nama pomije, a puna porta manastira kamiona svakojake hrane iz Grčke, a kapija zaključana, da ne navali gladan narod i ne pojede monasima sve pomorandže i masline, to im nikada neće oprostiti) i garderobu (uvredljivo, uvredljivo, uvredljivo – ne znam ja kakve su im krpe delili, ona nikada, nikada, ni da je gola, ne bi od tih ljudi ništa uzela) i ona se tada družila s jednom pesnikinjom, dosta su pile i na pamet im nije padalo da idu i mole te alave... te debele... da mole za bilo šta. Ni iz Prištine nisu htele da beže. Pesnikinja je u međuvremenu umrla a profesorka hoće da poživi dok ne dovrši taj svoj popis, grobljanski popis – pa da se pridruži popisanima.
Zatim, pošto profesorki s onoga sveta nisu odgovarala pitanja za taj mučni intervju: ja nisam tamo gde je ona – zaključila je, dogovorile smo se da sama napiše i „moja“ pitanja i svoje odgovore.
Ako neko živi da bi zapisao još neko ime sa pločnika – sevap je pustiti ga da sam sebe pita i samom sebi da odgovara.
- Gde nalaziš te ludake – pitao je urednik, pošto je saznao da je odbila čak i da je fotografišu naši fotografi, nego će i to sama. Nepoverljiva.
Mrtav živom ne veruje, a i taj što misli da je živ, baš je smešan... neka mi se jeza spustila niz kičmu.
Ta žena tako ide Kosovom i traži imena koja polako nestaju, toponime koji su zbrisani, nepostojeće table vode je do tih odredišta, a tamo nailazi na groblja, tu upisuje imena mrtvih, zajedno sa njihovim rodoslovima, sa nazivima njihovih zanimanja, ide na crkvišta – ničim obeležena, pa i tamo nešto zapisuje. Traži nešto po onom kamenju, nalazi nešto tamo gde niko ne zalazi. Penje se na brda, u patikama. Slika panorame. Slika srušene crkve do temlja, zatim bivša srpska sela gde nema Srba, sve zapisuje.
Ja ne znam kome ona raportira te svoje izveštaje. Verovatno, zaista, samo drugu Bogu. Slaže to sakupljeno u nekakvu građu, bez literarnih pretenzija nego samo sa namerom popisivača. Prebrojava. Knjigovođa. Sve zabeleženo u tim njenim popisima i izveštajima, jednog dana neće biti ni tragom prisutno na zemlji. Biće, kao i glavni predmet njenog interesovanja – mrtvaci – pod zemljom. Sitna žena, finog lica, sama na onom Kosovu. I, mislila sam tada, umesto da bude samo profesor ruskog, što jeste, ona juri senke koje izmiču, i koliko god ona žurila, ruka onog što sklanja tu prošlost koja je nepoželjna i nikome ne treba, ta ruka je brža. I jača je. A ona žena i dalje juri... Tako sam nekako mislila dok mi neko nije rekao: „ Ana, pa ta žena je s onoga sveta. Šta očekuješ od nje?“
Ne znam.
O svojim izbegličnim danima, dostojanstvena, nije htela za novine. Shvatila sam da je sve platila, čak i prinudni smeštaj, jer ona „nije odavde“ (a to znači da je od onih „prekodrinskih“ koje smo jednom strpali u stočne vagone, rat je bio, i mi smo ih zaključane tako, sa sve stokom, prosledili na srpsko Kosovo – da budu pojačanje) kao što nije htela da priča, ni za kakve novine ovog sveta, o danima pre nego je postala popisivač mrtvih – zapisničar koji se bavi mrtvim Kosovom. Ni o čemu, tvrda, osim o mrtvom Kosovu ta žena nije htela da priča sa svetom.
Na te „prekodrinske“ iz stočnih vagona, naićiću na nekom Trećem ili Četvrtom Kosovu, i oni neće umeti da pričaju razgovetno. I ti nerazgovetni, oni će mi ispričati „sve o Kosovu“, kao i mnogi drugi, čije je „sve o Kosovu“ takođe relevantno, u nekom selu kojega nema na kartama, koje je nestalo iz popisa živih i mrtvih, jednako uverljivo kao „sve o Kosovu“ onih što od njega žive, ili odande beže.