Autor: Rodoljub Šabić
Hiljade zgrada koje održava JP „Gradsko stambeno" u Beogradu uskoro će dobiti video nadzor liftova! Tu vest, šta god ona stvarno značila, preneli su povodom „pisma o namerama" koje su potpisali JP „Gradsko stambeno" i „Telekom Srbija", mnogi mediji.
Kažem „šta god ona stvarno značila", jer su dimenzije ovog projekta, po svemu sudeći mnogo ambicioznije nego što to na prvi pogled izgleda.
U medijima se moglo pročitati da prva faza projekta podrazumeva uvođenje video nadzora u liftovima, tačnije u lift kućicama, s tim što će centar za praćenje biti u prostorijama JP „Gradsko stambeno", dok će prenos podataka vršiti „Telekom Srbija". Razlog, ukratko: sprečavanje krađa i podizanje kvaliteta usluga kroz dodatnu kontrolu servisa i popravki liftova.
Mnogo je zanimljivije - šta podrazumeva druga faza? Po onom što se moglo saznati iz medija drugom fazom projekta, instaliranjem kamera u zajedničkim prostorijama, podigla bi se na viši nivo bezbednost stanara, zajedničke imovine (lift kabina, hodnici, ulazi, garaže, podrumi) i lična imovina. Stanari zgrada koji budu zainteresovani za ovu uslugu, moći će da upute zahtev „Stambenom" uz saglasnost Skupštine zgrade.
Najava „akcije" uvođenja video nadzora u više hiljada stambenih zgrada, dakle u dimenzijama kakve do sad nisu ni izbliza zabeležene je, sama po sebi više nego „dobra" prilika da se podsetimo na činjenicu da kao država imamo potpuno neodgovoran odnos prema zaštiti podataka o ličnosti.
Opšti principi utvrđeni Zakonom o zaštiti podataka o ličnosti nemaju, kad je u pitanju video nadzor (i ne samo on), svoju preciznu razradu. Posledica je da nemamo prave odgovore na neka elementarna, nezaobilazna pitanja. Ko i kako odlučuje o uvođenju video nadzora u stambene zgrade? Šta se konkretno nadzire, odnosno može nadzirati? Ko i pod kojim uslovima ima pravo pristupa bazama podataka o ličnosti koje se snimanjem u toku video nadzora formiraju? Koliko i kako se te baze podataka čuvaju od pristupa neovlašćenih lica? Da li robusno uvođenje video nadzora podrazumeva mere koje bi bile adekvatno reagovanje na dosadašnja loša iskustva sa povredama privatnosti?
U velikoj većini zemalja uvođenje video nadzora u stambene zgrade, upravo zbog rizika po privatnost ne smatra se običnom tehničkom odlukom pa se zato za donošenje ovakve odluke po pravilu traži kvalifikovana većina, znatno veća od uobičajene. Npr. zakoni Slovenije i Crne Gore predviđaju da je to saglasnost 70 % a Makedonije čak 100 % vlasnika stanova.
U mnogim zemljama video nadzor podrazumeva nadzor nad ulaskom i izlaskom u zajedničke prostorije, a ne i nadzor tokom boravka u prostoriji. U nekim od njih je čak takav nadzor nekih zajedničkih prostorija, uključujući i liftove, zabranjen. Isto tako u mnogim zemljama je zabranjeno snimanje ulaska i izlaska iz individualnih stanova.
Konačno, sa stanovišta najšire prihvaćenih standarda, moralo bi biti onemogućeno da se provera zapisa sistema video nadzora vrši putem interne ili javne kablovske televizije i na slične načine, jer omogućava neograničeno širokom krugu korisnika da bez stvarne potrebe i razloga zadire u privatnost građana. (Nije reč samo o besmislenoj mogućnosti da dokone komšije precizno prate kad ste se vratili sa posla ili provoda, da li ste popili malo više, ko vas je dopratio do zgrade ili s kim ste se ljubili ispred lifta, nego i o mogućnosti da neki mnogo zlonamerniji ljudi, iz mnogo racionalnijih razloga prate vaše kretanje.).
Potreba i značaj preduzimanja raznih mera zaštite imovine i lica, uključujući i video nadzor ne isključuje, nego pretpostavlja obavezu da te mere budu srazmerne svrsi, i da se njima ne povređuju Ustavom zajamčena prava građana. Ozbiljni društveni projekti ne bi se smeli sprovoditi bez pune svesti o mogućim posledicama, a pogotovo ne bez pravila. Polazeći od toga, moji saradnici su pripremili Predlog za dopunu Zakona o zaštiti podataka o ličnosti koji ću kao formalnu inicijativu dostaviti Vladi Srbije.
Teško mi je da zamislim mogućnost da inicijativu ne prihvate. Ali, ipak, ...., sačekajmo.